Najbolja momčad.
Teško je reći kada smo i kako točno zaboravili na to koliko je ta sintagma u, jelte, momčadskom sportu bitna. Ovaj Euro je u svakom smislu bio čudan turnir, počevši od ovih najočitijih pandemijskih razloga pa do samog njegova formata, ali ponajviše utoliko što smo — kako je njegov put odmicao ka finalu — svjedočili bizarnom kolopletu u kojem je veći fokus prosječnog pratitelja primarno počivao na tome da jedna momčad ne završi kao pobjednik umjesto praćenja koja ga je ekipa zaslužila osvojiti. To je otprilike negativistička priroda svijeta u kojem živimo i nogomet samim tim postaje njegova preslika, ali srećom tu je bila i najbolja momčad, Italija, koja je samom činjenicom da je zaista na kraju ispala najbolja izvukla stvar u širem smislu.
U nekim bi drugim erama Italija bila na toj gubitničkoj strani javnog mnijenja, prezrena zbog svog rigidnog i destruktivnog makijavelizma, želje da do pobjede dođu pod svaku cijenu. Ovaj put je tu ulogu preuzela Engleska iz svojih vlastitih pobuda, znajući da je ionako cijela Europa protiv nje. Ironično, time su Englezi samo potencirali naknadni dojam o tome koliko je ova Italija netipična, u kontrastu koji nam je u ovim teškim i konfuznim vremenima vratio neki osjećaj normalnosti.
Italija, dakle, nije samo bila najbolja momčad. Italija je bila momčad koja je iz teških trenutaka došla do trijumfa igrajući s osmijehom na licu. Doslovno.
U svijetu koji sve manje počiva na ideji zajedništva Italija je pogazila sve svoje stereotipe, nogometne i nacionalne, što je nekako djelovalo prijeko potrebno
Službeni podaci kažu da je sinoć na Wembleyju himnu Fratelli d’Italia zborno i srčano pjevalo tek 6.630 gledatelja, uključujući i onih 11 na terenu. I od tih 11 na terenu bilo je osobito fascinantno pratiti izraz lica kapetana Giorgija Chiellinija, koji se i sinoć, kao i kroz cijeli turnir, prošetao s autoritetom iskusnog kapetana, ali i sa smiješkom čovjeka koji se prvenstveno došao zabaviti. Njegova aura kojom je zračio tijekom cijelog turnira bila je aura ove talijanske reprezentacije stasale pod Robertom Mancinijem; ekipa koja je sastavljena od igrača koji zaista vole to što rade i što predstavljaju, u kojoj nema više ni trunke arogancije i kompleksa, samo maltene dječje želje za igrom. Sjajno to ocrtava njegov ozareni izraz lica dok je slušao himnu u areni u kojoj je — za razliku od stanja na kontinentu — većina fanatično bila protiv njega i suigrača mu.
Chiellini je poster boy ove šampionske talijanske generacije ne samo zato što je mjesec dana uoči 37. rođendana postao najstariji kapetan u povijesti finala Eura, već i zato jer je i svojevrsna iznimka od koje je Mancini na svom putu napravio pravilo.
Ova Italija više ne počiva na otuđenim zaslužnicima iz Juventusa kojima se sve podređuje, već su je kroz turnir — između ostalih — nosili i pojedinci iz Sassuola, kao i onaj tihi diktator tempa iz Chelseaja, Jorginho. To je jedan od dokaza procesa kroz koji je Italija prošla, od raspada sistema 2018. pa do trijumfa, evo, tri godine kasnije. Ovo je zaista trijumf jedne vizije, i to prvenstveno momčadske igre, u kojoj je najmanje bitno tko je tko i odakle dolazi, već su se svi koji su se našli na tom konačnom Mancinijevom popisu stavili u službu sustava, zbog čega su se i na tom popisu uopće i našli.
I nekako sam uvjeren da je to pravi razlog zbog kojeg se Mancini trudio dati minutažu svima s popisa, ma koliko on to objašnjavao svojim iskustvom čovjeka koji svojevremeno nije ostvario san i dobio minutažu na onom Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. U ovoj Italiji je zaista svatko, pa i Alex Meret i Salvatore Sirigu kao rezervni golmani, zaslužio dobiti minutažu na putu do konačnog trijumfa jer je to zapravo mali testament načinu na koji su ga Talijani postigli, a to je prvenstveno zajednička vizija.
U svijetu koji sve manje počiva na ideji zajedništva Italija je pogazila sve svoje stereotipe, nogometne i nacionalne, što je nekako djelovalo prijeko potrebno. Na kraju krajeva, njena je pobjeda pokazala da ipak nije sve bilo u toj mržnji, u želji da ti omraženi Englezi — oni koji su također na sličnim temeljima mijenjali percepciju sebe, ili barem to pokušali — trijumfiraju, već zato jer su Talijani u teškom i negativnom razdoblju za sve nas pokazali postavili primjer i pokazali kako izaći jači iz takvih situacija.
Svijet u kojem živimo, nažalost, počiva na potenciranju razlika i sukoba, u njemu je malo mjesta za iskreno uživanje u nečemu ako netko drugi istovremeno ne pati zbog toga; to nije samo više specijalnost nas Hrvata kao takvih, već je to postao globalni obrazac ponašanja. Nogomet je samo preslika takvog stanja i ovaj Euro je bio turnir u kojem je nogomet perfektno u praksi emulirao stravično polarizirane društvene krajnosti i zato nam je nasušno trebala jedna atraktivna, normalna momčad.
Neka nam to bude ostavština ovog Eura, zalog za dublje promišljanje o tome kako nogomet objašnjava svijet i koje su nam vrijednosti zaista važne kada ga gledamo i upijamo. Neka nam slika nasmijanog Chiellinija i Italije koja se brani, ali prvenstveno napada u zajedničkim valovima bude ono što ćemo imati u vidu kada gradimo neke svoje standarde u nogometnom, ali i životnom smislu.
Ovo je finale bilo finale dviju momčadi koje su se borile sa svojim kompleksima i agresivno nametnutim te uvelike negativnim društvenim stereotipima izgrađenih na sve strane, u svijetu koji je prvenstveno zbunjen i ljut. I na kraju je, više nego zasluženo, pobijedila najbolja momčad. Braća Italije.
