Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Breme pučkog sporta

O divnom i suludo hiperrealističnom šarmu pikada

Kada se nađete u nekakvoj kvartovskoj birtiji ili, jednostavnije, krčmi — bila ona u nekom selu u Suffolku, u zgradi na zagrebačkoj Malešnici ili u, ne znam, Donjim Vinjanima — aparat za pikado je u pravilu, uz šank i frižider, jedini neziostavni dio inventara.

Njegova je funkcija u takvim institucijama dobrim dijelom ilustrativna, kao nekakav uvrnuti statusni simbol ili jednostavno autentični spomenik klasnoj profilaciji. Ono što u nekim drugim okupljalištima predstavljaju vinska karta ili, ne znam, pribor za otvaranje posluženih jastoga, u takvim birtijama predstavlja njegova puka prisutnost. Da, on se rijetko zapravo igra, najčešće kada ekipa odluči nakon nekoliko piva ubiti dosadu ciljanjem centra, odnosno bull’s eyea, ali sama monumentalnost njegove pojave u nekom kutu jasno daje do znanja o kakvom je otprilike ugostiteljskom obrtu riječ.

Naravno, pod tim ne mislim kako posjedovanje pikado-aparata znači da se u kafiću okupljaju alkoholičari, sitni prevaranti ili osvjedočeni obiteljski nasilnici; dapače, takvi su kafići uglavnom kudikamo veseliji i iskreniji od onih koje se smatra ‘finima’. Ali postoji i jasan razlog zbog čega je baš elektronički pikado neizostavan dio scenografije dosta filmskih uradaka koji su vezani za obradu različite socijalne tematike — od Vinka Brešana ili Branka Schmidta pa do, primjerice, Irvinea Welsha, po čijem je romanu Trainspotting snimljen i istoimeni kultni film. Upravo je on, koji je majstor prikaza škotske radničke klase, jednom prigodom pričao baš o pikadu.

“Ne može se satirično gledati na pikado” izjavio je. “Jednostavno, on je već sam po sebi hiperrealistična pojava, s već više nego dovoljnom količinom prekomjerne ludosti koja je uključena u cijelu tu priču.”

Welshova definicija mi je u potpunosti zaokružila cjelinu kada sam prošlog tjedna popratio događanja na aktualnom PDC World Darts Championshipu, jednom od dvaju službenih svjetskih turnira u pikadu. Sama činjenica da na svijetu postoje dva različita Svjetska prvenstva u pikadu je ludost sama po sebi, ali recepcija informacija o čitavoj priči prvo kreće od neposrednog podražaja.

Zbog milijuna ljudi koji prate ove turnire putem globalnih prijenosa pikado konačno počinje zapravo djelovati kao sport, a ne razbibriga lokalnih pijanaca

Dakle, na ovom aktualnom izdanju, koje se održava u londonskoj Alexandra Palaceu u organizaciji Professional Darts Corporation, dogodio se povijesni presedan kada je engleska profesionalka u pikadu Fallon Sherrock nadoknadila jedan set zaostatka i na kraju slavila protiv muškog kolege Teda Evettsa, čime je postala prva igračica u povijesti koja je ubilježila pobjedu na nekom od svjetskih pikado turnira, a onda je na tu pobjedu odmah nadodala i još jednu kada je sinoć slavila protiv 11. nositelja turnira, Mensura Suljovića.

Kada Welsh kaže da se pikado ne može satirično obraditi jer je hiperrealističan, za potvrdu se ne mora ići dalje od kraja tog ogleda  Tisuće navijača koji u euforiji slave veliku, povijesnu pobjedu djeluju zaista kao da su se okupili u kakvom skeču, s isključivom namjerom da se ironično narugaju tome što ih je netko zapravo pozvao da uživo prate svjetsko natjecanje u pikadu. No, priča nije niti malo ironična, osim što je na trenutke zaista ludasta. I činjenica da tisuće ljudi u ekstazi slavi novi povijesni trenutak pokazuje da je riječ o pravom sportu, koji ima svoju prošlost i tradiciju, ali i budućnost.

Iako ta povijest navodno seže još u doba kralja Henrika VIII., kojem je jedna od ukupno šest žena poklonila set strelica koje su se u metu ispaljivale kroz cjevčicu, pikado se u ovom obliku popularizirao tek na početku 20. stoljeća na teritoriju Velike Britanije.

Tako je 1908. zabilježen slučaj na sudu u Leedsu, gdje se raspravljalo o tome je li pikado zapravo igra koja počiva na slučajnosti ili na vještini. Predmet rasprave je bio bitan utoliko što bi ga, da je sud odlučio kako je uspjeh u pikadu jednostavno rezultat slučajnog pogotka, a ne nečije sposobnosti, sudstvo vidjelo kao oblik klađenja i zabranilo njegovo odigravanje na prostoru licenciranih ugostiteljskih objekata. Iako je sud tada dosudio u korist pikada, zahvaljujući bravuri izvjesnog Jima Garsidea koji je pred sucem demonstrirao pravu vještinu u gađanju mete strelicama, ta je stigma pikada kao “zabave za pijance” i dalje snažno prisutna, što otežava njegov razvoj.

Pikado je zapravo vrlo kompleksna igra, koja od natjecatelja iziskuje kombinaciju fizičke vještine, ali i sposobnosti paralelnog kalkuliranja koje je temelj taktiziranja. Prvi pikado savez u Velikoj Britaniji osnovan je 1953., a prva službena natjecanja pod njegovom ingerencijom, koja su uključivala i nacionalne turnire za ženske kategorije, održana su 1963. Zatim je 1977., rastom popularnosti izvan okvira Commonwealtha, na inicijativu Nacionalnog pikado saveza Velike Britanije, održano i prvo ikad Svjetsko prvenstvo u pikadu, koje je pratilo i europsko izdanje godinu dana kasnije.

Koliko je, međutim, ta stigma igrača bila i dalje snažna ocrtava i skeč prikazan početkom 1980-ih u sklopu popularne televizijske emisije Alas Smith and Jones, koja se prikazivala na BBC-ju. U njemu su dvojica igrača pikada prikazana kao notorni, debeli pijanci koji zapravo više streme tome da se što više napiju nego da odigraju partiju. Ovo je bio taj pokušaj satire izrađen na stvarnim temeljima; u tom je periodu još, u skladu s pubovskom tradicijom, igračima bilo dopušteno piti alkohol i pušiti, čak i kada su nacionalne televizije počele uživo pokrivati turnire. Međutim, upravo je taj skeč ubrzao proces zabrane takvog ponašanja kod igrača. Ona bi, doduše prije ili kasnije svakako došla na snagu, i to upravo zbog činjenice da je interes javnosti za pikado počeo značiti i ozbiljni priljev novca u igru.

To je također i ono što je umalo uništilo taj sport.

Ako priča o Henriku VIII. i njegovoj ‘pljuci’ kao početku pikada spada pod onu klasičnu mitologiziranu domenu koja nužno podeblja svaku priču o začetku nekog sporta, u praksi je pikado stoljećima kasnije zaista doživio neke elemente njegova stolovanja. Krajem 1980-ih je nezadovoljstvo među profesionalcima u pikadu sve više raslo; institucije poput British Darts Organisation — na čijem je čelu bio Olly Croft, čovjek kojeg su nazivali “autokratom” — nisu radile previše u smjeru odmicanja od tih stereotipa. Kada je pikado napokon dobio pravo priznanje, nastao je raskol.

Iako je upliv novca od TV prava naveo neke igrače da svoje bavljenje pikadom pretvore u stalni posao, Croft je grčevito osiguravao sve da sport i dalje održi u domeni statusa quo, braneći igračima vlastite sponzore ili udio u različitim pregovorima oko raspodjele marketinških dobara. Rezultat toga bio je manevar nalik sukobu Henrika VIII. s Papom, samo što je u ovom slučaju 16 odmetnika — među kojima su bili neki od najboljih igrača na svijetu, poput Erica Bristowa, Phila Taylora, Johna Lowea, Dennisa Priestleyja i Keitha Dellera — jednostavno u siječnju 1992. odlučilo osnovati zasebni savez, zvan World Darts Council (WDC).

U trenutku kada je sport i dalje u razvoju takav raskol, koji je na kraju iznjedrio dvije globalne udruge, i nije bio baš najpametniji potez. No, World Darts Council je na kraju ispao neka vrsta sindikalnog organiziranja. To što je prvi turnir pod njegovom ingerencijom, održan te iste 1992. u Norwichu, prenosila samo lokalna televizija, a sponzorirala ni manje ni više nego tvornica automobila Lada, najbolje govori o tome u koliki se rizik ušlo, pogotovo nakon što su ti ljudi napustili stalne poslove kako bi se bavili pikadom.

Doduše, neki su pokleknuli pod Croftovim utjecajem i prijetnjama i vratili se u okrilje BDO-a, ali većina je ostala složna unatoč pritiscima i zabranama, te je početkom 1993. u prikladnom okruženju puba Rose & Thistle u engleskom Frimleyju ovjekovječila svoj revolucionarni put službenom objavom bojkota idućeg Svjetskog prvenstva. To je efektivno značilo da je SP u pikadu 1993. posljednje pod ujedinjenim patronatom BDO-a, a od te godine se održavaju dva odvojena svjetska prvenstva u pikadu: jedno pod patronatom British Darts Organisationa, a drugo pod organizacijom World Darts Councila, odnosno Professional Darts Corporation, kako se udruženje danas službeno naziva. U PDC-ovoj je organizaciji održano i ovo aktualno prvenstvo  na kojem je trenutno najveća priča Fallon Sherrock i njen sjajni niz.

Nevjerojatno, ali istinito: taj je raskol u takvom naizgled opskurnom sportu sve ove godine funkcionirao kao sasvim legitimna opcija. Ukupni nagradni fond je smiješan u odnosu na bilo koji globalni sport, ali u kontekstu ovih dviju struja važno je napomenuti da pobjednik ‘odmetničkog’, PDC-jeva prvenstva kući nosi 500.000 od ukupno 2,5 milijuna funti nagradnog fonda, što je — zahvaljujući, doduše, sponzorstvu kladionici William Hill — punih 200.000 funti više od ukupnog fonda rivalskog Svjetskog prvenstva po BDO-u. Vremena se mijenjaju, a ‘krčmari’ zahvaljujući pikadu postaju i milijunaši, kao što i zbog milijuna ljudi koji prate ove turnire putem globalnih prijenosa pikado konačno počinje zapravo djelovati kao sport, a ne razbibriga lokalnih pijanaca.

Ali priča bez obzira za to i dalje nekako uspijeva ostati u toj 1908., kao i procesu koji je utvrđivao je li on zapravo igra ili porok. A razlog se može svesti na čovjeka koji nikada zapravo nije profesionalno igrao pikado, već je zaposlen u poštanskoj službi u u Massachusettsu.

Christopher Kempf je tek prije četiri godine prvi put uopće shvatio da postoji pikado, kada je naletio na YouTube video ‘savršenog’ niza ponajboljeg pikado igrača današnjice Michaela van Gerwena, koji je ujedno i prvi nositelj aktualnog PDC-jeva Svjetskog prvenstva. Kempf je bio opčinjen dinamikom u datom sportu; pikado mu je djelovao kao savršen poligon za vježbanje algoritama upravo zbog svoje repetitivnosti. U trenutku se počeo baviti promišljanjem i proračunima metoda ‘skraćivanja’ bodova, što je u pikadu ključno. A samim tim je nesvjesno uveo možda i sport u modernu eru.

Njegov je rad privukao pozornost, ali i otvorio pikado tržištu specijaliziranih kompanija posvećenih prikupljanju i obradi analitičkih podataka u sportu. Njegova otkrića definirala su čak i igru nekih od najboljih igrača u povijesti pikada, poput Jamesa Wadea; za njega je utvrdio kako u postotku gađa centar najbolje u povijesti, ali i da je to samo posljedica nadoknađivanja manjkavosti u drugim tehničkim aspektima igre, za koje je u međuvremenu pronašao rješenje.

Međutim, svi njegovi zaključci, koji su se ispostavili legitimnima, sada su postali prijetnja. Činjenica da su neki tamo tipovi preko Atlantika, ma koliko oni bili u pravu sa svojim istraživanjima — a itekako su bili precizni, što i redovito dokumentiraju — odbija vrhunske igrače umjesto da ih privlači: “Ne koristim analitiku, ne treba mi”, odbrusio je i sam Van Gerwen, inače i trostruki svjetski prvak.

Kempf zapravo ni ne pokušava promijeniti Van Gerwena, kao ni neke od ovih prvaka starog kova. Svoje polje zanimanja prenosi na mlađe, nadolazeće generacije koje mu se rado obraćaju, svjesne da je analitika postala dokazani logički korak naprijed u priči o detaljima, koji u različitim sportovima donose onaj prijeko potrebni korak naprijed, odnosno svijest o tome da s omasovljenjem sporta dolazi i gomila novih natjecatelja koji manjak iskustva nadoknađuju fokusiranjem na detalje. Upravo su zato Kempfovi najvjerniji pratitelji, ako ne i klijenti, mladi profesionalci u svojim 20-ima koji ga angažiraju kako bi im kroz fokus na analitici i detaljima usmjerio igru onamo gdje su margine od samih početaka ključna stvar. Njihovo vrijeme tek stiže, ali za pikado i teret koji taj sport nosi na svojim leđima možda jednostavno dolazi presporo.

Za nas ostale ta komplicirana i za neke, poput Welsha, čak i prekomjerna ludost ima svoj značajni fokus, bez obzira na kapacitete pojedinaca da svu ovu bizarnu genezu uopće u potpunosti i uprate. Pikado je svoj sportski legitimitet pronašao kroz satiru, onu koju su ljudi iznutra sami držali nepotrebnom, odnosno nepostojećom. Međutim, ono što je zapravo bitno je upravo njegova hiperrealističnost, nešto što je pikado kao sport čekao godinama u sjeni ostalih, bolje praćenih sportova, pogotovo u ovom miljeu. U jednom takvom razmjerno pristupačnom sportu, koji se može u solidnoj varijanti odigrati i u bilo kojoj birtiji u bilo kojem dijelu svijeta, intrinzična borba s progresivnošću postaje i savršena refleksija društva u cjelini.

Onog čije je breme postalo preveliko tek kada je postalo globalno.

Pikado je svoj šarm stekao u zabitim i zadimljenim zakutcima raznoraznih birtija, želeći doživjeti svoje pravo priznanje uspješnošću i atraktivnošću, koji su plod inteligencije i fizičke pripremljenosti igrača. A kada je trenutak za to priznanje došlo, makar i raskolom, onda se sport kao takav naglo okrenuo zatvoriti u uske okvire iz kojih je ranije panično želio pobjeći. Ali, za razliku od drugih igara koje prolaze kroz slične egzistencijalne probleme, pikado će ostati prvi sport usamljenih i odbačenih: sve djece odrasle pod njegovom monumentalnom prisutnošću u birtijama pospješenom kolor-korekcijom u lokalnoj TV drami.