Prosvjed Eintrachtovih navijača začudo nije bio toliko usmjeren prema omraženom projektu Red Bulla, već protiv činjenice da se utakmica igra preko tjedna. Naravno, to nije bez razloga; kudikamo je teže navijačima posjećivati stadione tijekom radnog dana, pogotovo ako trebaju prijeći pola zemlje da bi pratili svoju momčad. Mnogi tvrde kako je to još jedna odluka usmjerena ka stjecanju dodatnog profita nositeljima TV prava, a sve na štetu navijača.

Iako su se slične odluke u nekim drugim zemljama jasno donosile na štetu navijačke kulture, odgovorni se u ovom slučaju uvođenja utakmice ponedjeljkom pravdaju izlaženjem u susret momčadima poput Leipziga, koje igraju europske utakmice i ovim putem dobivaju nešto više odmora.

Za romantičnu ideju o nedjelji popodne kao nogometnom danu, dovoljno je pogledati kako je to izgledalo nekad. Kicker u svom prilogu ističe kako je, primjerice, u sezoni 1984./85. u terminima preko tjedna igrano 106 utakmica, dok je vrhunac dosegnut u sezoni 1991./92., kada se čak 135 utakmica – odnosno, 36 posto ukupnog broja – igralo izvan vikend-termina.

Međutim, u Njemačkoj pušu i na hladno. Komercijalizacija je kao rak – ako je ostaviš da se širi bez nadzora, ona na kraju pojede zdravo tkivo, u ovom slučaju kulturu tribina, te na kraju ubija.

Početkom ovog mjeseca, točnije 6. veljače, obilježen je osebujni jubilej. Taj je datum bio poseban jer je od pada Berlinskog zida do njega prošlo 10.316 dana – jednako toliko koliko je prethodno stajao i fizički dijelio Nijemce na dva međusobno potpuno različita svijeta. Njegovim je padom Njemačka ujedinjena, a dva različita društva trebala su se naglo snaći u takvoj situaciji; podrazumijevalo se da se dotad socijalistički Istok treba što prije aklimatizirati na uvjete slobodnog tržišta bogatog Zapada.

Dakako, i nogomet je je trebao proći svoju fazu prilagodbe u tom turbulentnom periodu.

https://www.youtube.com/watch?v=nYZeI1AU_yg

Nogometaši s Istoka, dotad amateri od kojih su tek oni najbolji bivali nagrađivani posebnim povlasticama, otvaranjem granica su pohitali u klubove na Zapadu. Nekakvo ‘izjednačavanje uvjeta’ nikad nije do kraja uspjelo te kontinuirana podijeljenost znači da se ljudi i dalje u potrazi za boljim poslom seli prema Zapadu, pri čemu pati i nogomet na nekadašnjem Istoku. Otkako je Energie Cottbus 2009. ispao iz Bundeslige, samo je jedna momčad s područja nekadašnje Demokratske republike izborila ulazak u nju – ona koja s tom tranzicijom nema nikakve veze, jer je kao klub formalno osnovana istog mjeseca prije devet godina kad se Energie oprostio od elite.

Naravno, riječ je o RB Leipzigu.

Leipzig, grad u kojem je osnovan Njemački nogometni savez i koji je 1903. dao prvog njemačkog prvaka, Vfb Leipzig, sada je vratio bundesligaški nogomet na Istok; ali umjesto da ujedini nogometnu Njemačku, on ju je još jednom razjedinio.

Problem je u tome što oni koji imaju novca uvijek žele još; često i po svaku cijenu

Upravo zbog tih poteškoća oko usklađivanja silnih regulativa po ujedinjenju, ali i financijskim posrtajima nekih od klubova sa Zapada, Njemački nogometni savez odlučio je uvesti niz odredbi kojima je ograničio djelovanje privatnog kapitala u klupskim vlasničkim strukturama. Jednostavno, logično bi bilo da bogate kompanije sa zapada zemlje i dalje financijski podupiru svoje klubove, što bi značilo da čitav istok uslijed nedostatka takvog vida kapitala nema nikakve šanse u zajedničkom natjecanju.

Tu je i izvorište čuvenog ‘njemačkog’ modela, poznatog pod nazivom ‘50+1-Regel‘, kojim je 1998. osigurano barem prividno tržišno natjecanje te bolja koordinacija upliva privatnog kapitala, ali je ono s druge strane osiguralo i kontinuitet navijačke kulture te objedinjenosti kluba i njegove navijačke baze. Njime navijači, odnosno članovi matične sportske udruge, na godišnjoj skupštini kluba moraju imati pravo zadržavanja većine prilikom glasovanja, čime mogu spriječiti bilo kakvo preuzimanje kluba sa strane.

U prijevodu, osiguran je kontinuitet ideala.

Tzv. ‘tvornički klubovi’ koji su zbog svog profila po osnivanju usko vezani uz financiranje matičnih tvrtki, poput Wolfsburga ili Bayera iz Leverkusena, mogli su zadržati svoj status iznimaka. Također je naknadno predviđeno i da osoba ili tvrtka koja u kontinuitetu 20 godina financira klub stječe pravo prijave za evaluaciju, kojom – ako je prođe – može postati većinski vlasnik. Tako je Dietmar Hopp od dugogodišnjeg mecene postao većinski vlasnik svog Hoffenheima.

RB Leipzig, je to pravilo vješto zaobišao tako što je visokom cijenom članarina i drugim internim propisima maksimalno otežao širenje članstva mimo zaposlenika tvrtke Red Bull, poglavito njenog višeg menadžmenta. Ekskluzivnost skupštine znači da će u maniri nekih ovdašnjih skupština slijepo izglasavati odluke koje zapravo donosi kompanije.

“Wir wollen keine Werksvereine“, slogan je navijača diljem Njemačke, koji u prijevodu znači “ne želimo tvorničke momčadi”; te ‘tvorničke’ su s vremenom evoluirale u ‘korporativne’, a Leipzigov udar na temelje članskog modela u Njemačkoj i otvaranje Pandorine kutije koja bi mogla devastirati nogometnu kulturu u toj zemlji primorao je čak i Hoffenheimove navijače, do pojave RB Leipziga najomraženijih u Bundesligi, da na međusobnom susretu tih dvaju klubova izvjese ironični transparent “vratite nam prijestolje”.

Koliko te unutarnje borbe mogu uzdrmati atmosferu u klubu najbolje prikazuje situacija u Hannoveru. Iako jučer poražen od Borussije Mönchengladbach, ovosezonski povratnik u Bundesligu i dalje uživa u sezoni iznad očekivanja. Ugodnu situaciju na sredini ljestvice, međutim, prati i ona neugodna u i oko samog kluba. Sve je počelo kada je Martin Kind, 73-godišnji predsjednik Kind Gruppe, dugogodišnjeg klupskog sponzora i jednog od većih agitatora nove struje koja zagovara modifikacije modela, lani predao zahtjev za evaluacijom svog statusa u svrhu preuzimanja većinskog vlasništva nad klubom.

Kind teoretski ispunjava uvjete za prijavu, pošto u klub sustavno ulaže već više od 20 godina. Međutim, iako mu ulaganja koja su uvelike pomogla stabilizaciji kluba nitko ne osporava, Kind je krenuo u otvorenu borbu za preuzimanje i tako navukao gnjev navijača koji žele i dalje ostati aktivni faktor u nadziranju rada kluba u slučaju da politika vođenja kluba ne nastavi ispunjavati svrhu. Prosvjedi su trajali gotovo čitavu sezonu, a na jednom prosvjednom maršu navijača stajao je i natpis u kojem su križevi bili s obje strane sintagme “Volkssport fussball”, što jasno aludira na to da navijači vide Kindov pokušaj rušenja Regela kao potencijalnu smrt narodnog nogometa.

Kind je čitavu stvar odveo na sud, ali odlučeno je kako ne ispunjava sve potrebne uvjete za dobivanje prava na većinsko vlasništvo, pritom samo iz razloga jer se 2005. na godinu dana povukao iz kluba, čime ruši potrebni kontinuitet u vlasničkoj strukturi. Narodni nogomet, barem u Hannoveru, privremeno je spašen.

Na nacionalnoj razini pak situacija nije tako blistava.

Serviranjem narativa po kojem se čitava Njemačka na sada širem slobodnom tržištu, onom globalnom, tobože ne može više nositi s komercijalnim potencijalom Premier lige agitatori rušenja Pravila 50+1 praktički uspoređuju situaciju s onom pri ujedinjenju Njemačke. Taj je narativ duboko poznat i u našem društvu, koje u nekakvom bizarnom fetišu na vazalske odnose tvrdi kako navijači kao nositelji strukture vlasti ne mogu konkurirati snazi privatnog kapitala, iako samo letimične brojke sugeriraju suprotno.

Ako se referiramo striktno na komercijalni aspekt Bundeslige, to postane bolno očito. U samo dvije godine Bundesliga je probila granicu od tri, odnosno četiri i pol milijarde eura televizijskih prihoda, koliki je iznos paketa novih TV prava od ove sezone. Sponzorski ugovori su u porastu, a financijski izvještaji za prošlu godinu pokazali su kako je čak 13 od 18 klubova ubilježilo profit veći od 100 milijuna eura, a razina poreza na dobit koju su klubovi platili premašila je granicu od astronomskih milijardu eura. I to uz bitno niže cijene ulaznica nego u Premier ligi – takozvani matchday income stvara značajno razliku u prihodima između dvaju liga i u Njemačkoj se stalno agitira za poskupljenje ulaznica, ali je takvo što vrlo teško provesti budući da članovi imaju kontrolu i nitko se ne usudi pretjerano udariti na njihov standard.

Navijači su ti koji na temelju ovih podataka ističu kako nisu potrebne nikakve ‘modifikacije’ modela, već samo odgovornija sportska politika i raspolaganje s postojećim financijskim sredstvima. Vodstvo lige je odgovorilo dobrim starim manevrom: povećanjem represije kao stvaranjem plodnog tla za osipanje opozicije. Uvođenje koncepta ‘kolektivne krivnje’ i jednako tako kolektivnog kažnjavanja navijača kroz zatvaranje čitavih stajanja za pojedinačne ispade, strože kazne i princip privođenja pod krinkom ‘osnovane sumnje’ samo su neki od poteza koje je vodstvo saveza u suradnji s organima lokalnih vlasti sprovelo kako bi pokazali oponentima bilo kakvog uplitanja u Regel gdje bi im trebalo biti mjesto. Kapital će u suradnji s polugama vlasti uvijek pronaći načina kako jeftino kompromitirati kritičare.

Tako je u Njemačkoj, ali tako je i u Hrvatskoj; barem ondje gdje još ima navijača po tribinama.

Borba za narodni nogomet u Bundesligi ne prestaje. Početkom sezone organizirani su kolektivni prosvjedi navijačkih skupina diljem Njemačke pod egidom “Naš problem s vama”, u kojem su uz navedeni porast represije ultrasi naglašavali i problematiku komercijalizacije samih susreta te generalnog porasta cijena na stadionima uz srozavanje kvalitete usluge. Stvar je zasad na razini labavog primirja, ali forsiranje uvođenja promjena u Regel i dalje je vrlo aktualno.

Pitanje utjecaja i moći kao stavki koje najčešće kroz faktor novca dijele nogomet kroz njegovu čitavu modernu povijest naizgled se na najbolji mogući način ograničilo upravo u Njemačkoj. Naravno, problem je u tome što oni koji imaju novca uvijek žele još; često i po svaku cijenu. Stoga je ova borba navijača za ‘svoj’ dokazano uspješni model borba za nadu u bolje društvo, čak i izvan nogometnih krugova.