Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Bundesliga: Duhovi sadašnjosti

Njemački nogomet se vratio, prvi među velikima, ali nisu baš svi sretni s tim

Radujte se, narodi.

Točno 66 dana je prošlo od utakmice između Borussije Mönchengladbach i 1. FC Kölna nakon koje su njemačke vlasti odlučile kako je prijetnja koju pandemija koronavirusa prevelika i kako je zbog toga potrebno na neodređeni period zaustaviti nogomet na nacionalnoj razini. Bila je to, naravno, odluka bez presedana, ali i ta utakmica, u kojoj su domaćini iz Mönchengladbacha slavili sa 2:1, bila je osebujna.

Nijemci za utakmicu poput te, odigranu iza zatvorenih vrata, koriste lokalni izraz Das Geisterspiel, odnosno utakmica duhova. Na neki se način u tom terminu krije i ona vječna poveznica između njemačkog nogometa i svojih navijača, koja se čini neraskidivom čak i u godinama u kojima je nogomet obilježen sve agresivnijom komercijalizacijom i globalnom tendencijom da navijače gleda naprosto kao mušterije, konzumente, a ne sastavni dio sportske kulture. U tom kontekstu je odabir riječi dosta indikativan — jer, primjerice, izraz “iza zatvorenih vrata” na neki način podrazumijeva tek neki usputni problem koji ne dovodi u pitanje bit same utakmice. Geisterspiel, međutim, asocira na to da su igrači zagubljeni negdje između dvaju svjetova, a nogomet u takvom okruženju poprima obilježja ‘prokletstva’, lišen onog temeljnog što ga čini potpunim.

No, takvo stanje danas postaje standardno, a činjenica da je baš Bundesliga prva velika liga koja je odlučila krenuti s nogometom bez navijača — a i jedna od prvih sportskih liga na svijetu uopće koja nastavlja s natjecanjem — jednako tako predstavlja nešto značajno, čak iznad neke puke simboličke razine. Taj povratak je legitimiran uspješnom zajedničkom operacijom njemačkih vlasti i zdravstvenog sustava u borbi protiv pandemije. U Njemačkoj je od korona-krize zaraženo preko 175.000 ljudi, od čega ih je preko 8.000 umrlo. No, vlasti su ocijenile da je epidemiološka situacija takva da se život može postupno vraćati u normalu, jer s brojkama koje su i jučer uključivale nova 724 slučaja zaraze i 73 smrtna ishoda smatra se da je opterećenje zdravstvenog sustava na prihvatljivoj razini.

Kada se stotine milijuna ljudi danas uključi kako bi dobilo svoju dozu vrhunskog nogometa, to će biti najčvršći dokaz da je industrija i konačno pobijedila

Nogometni vlastodršci su od prvog dana prekida natjecanja žurili napominjati kako je situacija u kojoj se utakmice ne odigravaju pogubna za njemački nogomet. Samo desetak dana od te posljednje odigrane utakmice Njemački nogometni savez je iznio brojke koje su sugerirale da bi čak 13 klubova iz prvih dvaju nogometnih razreda u Njemačkoj moglo bankrotirati ukoliko se nogomet ne nastavi do kraja svibnja, zbog čega se rate za TV prava ne bi mogle isplatiti.

Takav scenarij je ovim nastavkom izbjegnut, a gubici se već sada procjenjuju na nešto manje od 90 milijuna eura u prvoj i drugoj Bundesligi. Međutim, jasno je kako povratak nogometa barem 15 do 20 dana prije bilo koje druge lige nije nešto s čim se svi slažu, dapače.

Uostalom, mjere popuštanja koje su njemačke savezne države krenule provoditi početkom ovog mjeseca tek trebaju dati konkretne i dugoročnije pokazatelje, što rizik od novih žarišta čini još itekako realnim. Rješenje, naravno, ne leži u ‘vječnoj’ karanteni, ali nisu samo virolozi i epidemiolozi ti koji izražavaju skepsu što se nogomet tako brzo vraća. Situacija je jasno ogoljela mjeru u kojoj novac diktira i ‘narodnu’ Bundesligu, koja je zbog te svoje poveznice s članstvom i navijačima romantično viđena kao nogometno okruženje u kojem su neke temeljne vrijednosti, poput sprege nogometa i navijačke kulture, i dalje određeni putokaz gramzivoj eliti.

Ironično, navijači su prvi krenuli glasno zastupati stav da nogomet sada nije prioritet.

Nakon što su se u prvim danima pandemije organizirale kako bi pomogle najranjivijim članovima društva, njemačke navijačke skupine krenule su u bitku protiv vlasti, nogometnih i državnih, kako bi poručile da nema tog novca koji je bitniji od zdravlja. Proglas koji je uputla Fanszenen Deutschland, svojevrsna nacionalna navijačka koalicija, poručio je kako je profesionalni nogomet “dovoljno bolestan sam po sebi”, te da mu je “mjesto u karanteni”.

“Sustav koji je godinama plivao u nevjerojatnom novcu nalazi se na rubu kolapsa nakon samo mjesec dana”, nastavljaju, dok je Jost Peters, glasnogovornik navijačke udruge Unsere Kurve, dodatno obrazložio taj stav: “Utakmice bez gledatelja nisu rješenje, već simptom bolesti. Što je tjeralo klubove da financijski posluju na način koji nije dugoročno održiv, bez rezervi? Klubovi su postali ovisni o investitorima i televizijskom novcu i nikada nisu u pitanje dovodili svoj poslovni model.”

Iako je načelno djelovalo kao da se vlasti slažu s takvim stavom, pritisak je s vremenom postao prevelik i ploča se naglo okrenula. Nisu samo navijači bili ti koji su počeli otvoreno progovarati protiv (pre)ranog povratka nogometa, čak i u uvjetima koji djeluju ‘kontrolirani’, s dozvolom za najviše 322 ljudi prisutnih na tim utakmicama i 41 stranicom uputa, koje pokrivaju sve: od smještaja u hotelima do izoliranih transporta, pa do ponašanja na terenu i uz njega. Međutim, zaraza je takve prirode da je bilo koji masovniji kontakt otvoreni rizik, a slučajevi poput onog Juniora Sambije, 23-godišnjeg Montpelliereova veznjaka koji je završio u induciranoj komi nakon komplikacija uslijed zaraze koronavirusom snažno je odjeknuo u zabrinjavajućem tonu među igračima diljem Europe, pa tako i Njemačke.

Kölnov veznjak Birger Verstraete je u intervjuu za belgijsku televiziju izjavio “zdravlje treba doći prvo, a tek onda nogomet”, pogotovo zato jer mu djevojka ima kroničnu bolest srca zbog koje spada u visokorizičnu skupinu u slučaju zaraze. Da stvar bude gora, provođenjem masovnih testiranja uoči povratka na terene pokazalo se da je troje ljudi iz Kölnova pogona zaraženo, između ostalih i fizioterapeut s kojim je Verstraete radio.

“Nije na meni da odlučim što uraditi s nastavkom Bundeslige”, napomenuo je Verstraete, “ali mogu reći da mi misli nisu fokusirane na nogomet.” Već sutradan je klub izdao hitno priopćenje u kojem ‘objašnjava’ dijelove njegova intervjua za koje smatra da su “krivo interpretirane”, a sam Verstraete je također, u dosta neuvjerljivom demantiju samog sebe, izjavio kako je “umjesto emotivnog intervjua trebao kontaktirati liječnika” koji bi “odgovorio na njegova pitanja”.

Bila je to poruka praktički na razini cenzure — a da je uspjela najbolje pokazuje to što niti jedan igrač više nije javno istupio s bilo kakvom bojazni ili skepsom. Također, da taj pritisak nije slučajan ili plod nekakve teorije zavjere dokazuje i izjava Reinera Haseloffa, političkog čelnika savezne države Saska-Anhalt, koji je progovorio o “nepodnošljivom pritisku na političare i klubove”. U njegovoj pokrajini su, naime, još uvijek na snazi mjere zabrane organiziranog sporta, pa tako i treninga i utakmica, ali on tvrdi da su mu ljudi iz Njemačkog nogometnog saveza poručili kako će klubovima iz te regije “biti uskraćene licence” ukoliko ne budu nastavili natjecanje.

Sve je u kontekst zapravo stavio Karl-Heinz Rummenigge, predsjednik Bayernova Izvršnog odbora. Najbogatiji njemački klub, naravno, i najviše gubi financijski neigranjem utakmica, pogotovo jer je i dalje aktivan u Ligi prvaka. Osim što je poznat kao možda i najžešći zagovaratelj rušenja modela Regel 50+1, Rummenigge se u svom tradicionalno arogantnom stilu prometnuo u glasnog zagovaratelja što ranijeg povratka Bundeslige, koji bi onda poslužio kao katalizator brzog povratka nogometa bez gledatelja i na kontinentalnoj razini.

“Bundesliga će biti prva ‘velika’ liga na svijetu koja nastavlja s utakmicama”, ponosno je ustvrdio Rummenigge. “A ako je jedina liga na svijetu koja će se prenositi na TV-u, onda pretpostavljam da ćemo publiku brojati u milijardama ljudi diljem svijeta. To neće samo biti reklama za naš nogomet, već i za cijelu zemlju, ali i njemačku politiku koja je ovo omogućila”.

Rummenigge se tijekom krize obračunavao s kritičarima brzog povratka, znajući da Bayern ne gubi samo izdašne svote od prihoda na dan utakmice, već i da svima nad vratom visi omča od gotovo 300 milijuna eura ukoliko se prvenstvo ne odigra do kraja. U tom pogledu nije slučajno da je baš on postao prvo lice tog neuvijenog pritiska na politiku i javnost, iza kojeg se sakrio čak i DFB-ov predsjednik Christian Seifert. Naravno, postojao je i model održivosti po kojem bi igrači i klubovi pristali na trenutno smanjenje plaće i izdvajanja od europskih TV prava kako bi se ta sredstva prelijevala preko cjelokupne nogometne piramide, ali ta je razina solidarnosti ostala tek na pojedinačnim slučajevima koji, naravno, nisu ni približno dovoljni.

S druge strane, igrači nisu obvezni biti topovsko meso za nečiju zabavu ili profit.

Upravo ovaj bundesligaški primjer pokazuje koliko je industrija spremna daleko ići kako bi osigurala daljnje generiranje profita, o čijem je diktatu u nevjerojatnoj mjeri ovisna. Lukrativni ugovori su takvi upravo zbog patološkog interesa koji generiramo mi sami kao konzumenti, spremni da im agresivno osporimo bilo kakve ljudske sumnje i strahove oko izlaganja igrača i njihovih bližnjih bolesti o kojoj zapravo još uvijek vrlo malo toga znamo, pogotovo zato jer njihova uloga nije ključna za normalno funkcioniranje društva, ma koliko god mi svi skupa bili očajni tijekom ove dvomjesečne prisilne apstinencije od sporta. Odbijanjem sagledavanja njih kao prvenstveno radnika direktno pomažemo razvoju scenarija po kojem industrija, u strahu za svoj profit, vrši pritisak na klubove i insititucije da bespogovorno izlažu ljude riziku koji može biti fatalan.

Indikativno je da su navijačke skupine ostale jedini bastion solidarnosti s igračima i ostalim klupskim zaposlenicima, znajući da je njihova prisutnost ono što istovremeno revoltira ljude poput Rummeniggea, ali i da su ključni za opstojnost čitavog tog sustava; ako ne na tribinama, onda pred TV ekranima. Međutim, čak i u nogometnoj kulturi koja deklarativno poštuje većinsku vlast onih zbog kojih bi se nogomet zaista i trebao igrati, njihov glas je u potpunosti zaobiđen.

Sve ukazuje na to kako je gušenje opozicije proteklo institucionalno, gdje su osim igrača ušutkani i sami klubovi koji su izrazili skepsu oko ovako naglog povratka na terene. Koliko je rizik i dalje prisutan mimo ovih regularnih bojazni o zarazi govori i slučaj Dynama iz Dresdena, čiji su igrači zbog zaraze koronavirusom kolektivno stavljeni u dvotjednu karantenu, čime je i prije samog nastavka već upitna regularnost njihovih susreta.

Njemački nogomet se vraća, na radost svih ovisnika o nogometu. I kada se možda ne baš milijarde, ali stotine milijuna ljudi danas uključi kako bi dobilo svoju dozu vrhunskog nogometa, to će biti najčvršći dokaz da je industrija i konačno pobijedila, i to u trenutku kada su ljudi naivno pomislili da je na koljenima. U trenutku najveće slabosti u suvremenoj eri ona je uistinu izgledala pred nokautom, ali sustav je pronašao način da joj da injekciju steroida kojim se propela na noge i sama s poda nokautirala one posljednje temelje njemačke, ali i kontinentalne nogometne kulture. Odvojen od tijela i s dušama koje lebde po sablasno pustim travnjacima stadiona, njemački se nogomet vratio kako bi nam prikazao surovu sadašnjost koju smo sami kreirali. Pa uživajmo u njoj.