Dainton Connell, koji bi ovog tjedna navršio 61 godinu, bio je sasvim jedinstvena pojava, čak i za poslovično šaroliku društvenu sliku sjevernog Londona. Dva dana prije te procesije tragično je skončao u rukavcu rijeke Moskve, zajedno s Antonom Antonovom, popularnim moskovskim DJ-em u čijem je klubu Lowe iz Pet Shop Boysa trebao održati svoj rođendanski tulum. Istraga je pokazala kako je Antonov svoj BMW vjerojatno vozio prebrzo, pogotovo uzevši u obzir uvjete na cesti te večeri, ali — kako to obično biva sa smrću ljudi koji su obilježili živote mnogih — taj tragičan događaj i dalje nosi veo misterije.

Opet, takav je bio čitav Connellov život. Za tipa kojeg su dobro znali ne samo u sjevernom Londonu, već i u čitavoj Britaniji, priča o The Bearu, kako su ga zvali, ima mnogo nedorečenih stavki. Neke od njih su, doduše, opće i potpuno poznate, jer su ga i lansirale u legendu, i to ne samo uličnu već i pop-kulturalnu. Connell je bio lice koje niste mogli promašiti na TV ekranima, čak ni kada je bio dio mase koju je kamera leteći snimala na tribinama Highburyja, ili gdje god je već tih godina njegov Arsenal igrao.

Svoje je ožiljke nosio sam, trudeći se samo kroz vlastiti primjer odvratiti klince od bezumnog nasilja

U to su doba gomile ljudi sa svih strana svijeta dolazile u britansku prijestolnicu u potrazi za boljim životom. Među njima su bili su i Connellovi roditelji, koji su se iz rodne Jamajke preselili prvo u Brighton, a onda i u sjeverni London, u Wood Green, gdje je Medo i odrastao. Nije to baš ranih 1970-ih bilo pitomo okruženje za došljake, pošto su u tim tvrdim predjelima obitavali i mnogi koji su ih gledali ne samo kao one koji su im došli pretumbati dotadašnji način života, već i tobože oteti kruh iz usta.

A kruh koji je Connell odabrao jesti nije bio baš najmekši. Školu je napustio kao 16-godišnjak i za život je zarađivao kao montažer građevinskih skela. Kao i mnogi drugi sa sličnom životnom pozadinom, tražio je poveznicu s onima koji su takve poput njega odbacivali, a nogomet je bio najefikasnije sredstvo identifikacije. Međutim, za identificirati se s takvom grubom i zatvorenom gomilom trebalo je mnogo truda i dokazivanja, a čak vam ni u slučaju uspjeha u tom polju nitko ne bi mogao garantirati da ćete ikad postati dio te mase.

U jeku velikog vala imigracije, poglavito iz karipskih zemalja i ostatka nekadašnjih britanskih kolonija, nogomet zaista jest gomili ljudi bio jeftina karta za ugurati se u masu i udomaćiti. No, nogometu to i nije najbolje odgovaralo; na mnogim stadionima ljudi koji su na bilo koji način bili ‘drugačiji’ nisu baš bili dobrodošli. Da, Tony Collins je 1960. postao prvi crni menadžer u engleskoj nogometnoj povijesti kada je preuzeo Rochdale; no, primjerice, engleska nogometna reprezentacija neće imati crnog reprezentativca sve do Viva Andersona i njegova debija protiv Čehoslovačke 1978. Takva je otprilike bila i rasna pozadina na tribinama, a mnogi koji su je htjeli promijeniti osobno naišli su na aktivni otpor.

Highbury je, doduše, uvijek bio drugačiji na svoj način; barem puno drugačiji od, primjerice, Stamford Bridgea ili Upton Parka. Connellu je bilo 12 kada je, u ožujku 1973., gledao kako Brendan Batson, dečko s Trinidada tek par godina stariji od njega, postaje prvi crni nogometaš u povijesti koji je debitirao za Arsenalovu prvu momčad. Primjera radi, prvi crni igrač u Chelseajevu dresu bio je Paul Canoville, koji je svoj debi dočekao tek u travnju 1982., i to s uspomenama na ogavne uvrede koje su mu upućivali njegovi vlastiti navijači kada se ustao zagrijati. Batsonu su tribine skandirale, a s njima i Connell.

Connell je ubrzo nakon toga postao viđeno lice na ulicama, ali i na samom Highburyju, podno čuvenog sata. Fizički ga je rad isklesao — otud mu, uostalom, i nadimak — a u tom i dalje neprijateljskom okruženju, pogotovo sa stigmom viđenijeg Arsenalova navijača, to su mu bili ipak dobrodošli atributi. Dodatnu je pozornost dobio nakon što je dao intervju za London Weekend Television; u prilogu o uličnim supkulturama Connell je pričao o tome kako je biti jedan od prvih crnih skinheada na londonskim ulicama.

Bio je to period kada su Arsenalovim navijačima rivali počeli prišivati pogrdni nadimak Goons, s namjerom da ih prikažu kao priglupu, nasilnu gomilu; Connell je, doduše, svojom karizmom i elokvencijom, za koju kažu da je mogla “u minuti privući pažnju čitavog puba” odudarao od tog stereotipa. Možda je zato ekipa s Highburyja tek malo modificirala taj nadimak u Gooners. Connell je, pak, s vremenom postao vođa njene druge ekipe, podosta zloglasnog The Herda.

Tu priča uvelike ulazi u domenu onih za koje će vam ljudi koji su s njim dijelili tribine, ali i kupee vlakova i sjedišta autobusa kazati kako o tome trebaju znati samo oni koji su tada bili ondje. A to da je Connell bio uvijek među prvima znaju mnogi i izvan huliganskih krugova; jedan ožiljak koji je nosio na licu, a koji je posljedica vitlanja skalpela tijekom jednog sukoba s Liverpoolovim navijačima, stajao je i kao vječni testament njegovoj nasilnoj pozadini. Na kraju krajeva, taj period 1980-ih bio je onaj koji je i službeno u nogometnoj povijesti poznat kao period “engleske bolesti”; kada su nasilni navijački ispadi bili poznatiji od uspjeha engleskih nogometnih klubova.

I tu se i njegova priča negdje prelama, kao ona koja lako može postati romantiziranje nasilnika, tipa koji je napadao svu silu onih navijača koji bi se, eto, drznuli stupiti na sveto tlo njegova Highburyja. Ona i je takva, ali s jednim bitnim i neizostavnim dodatkom.

Još je tamo sredinom 1970-ih, kada je Highbury skandirao Batsonu, John Tyndall — tada prvi čovjek profašističke stranke National Front — priznao kako je idući fokus u regrutaciji upravo po nogometnim stadionima. Obespravljena i osiromašena radnička klasa već je bila dobrano izgrađena u tom zatvorenom smjeru, a Tyndall i njegovi ćelavi neonacistički prijatelji željeli su tu zatvorenost ekskluzivno za sebe. Njihova je kampanja uključivala i aktivnu regrutaciju uoči utakmica londonskih klubova, kada bi članovi NF-a mladim navijačima dijelili i svoj magazin Bulldog. Na mnogim šetnicama oko stadiona imali su značajne uspjehe, ali na Highburyju je priča bila ponešto drugačija.

I to zahvaljujući Connellu. On se redovito suprotstavljao ekipi iz National Fronta; protivnici su ga redovito tražili specifičnim pitanjem “gdje je crna pička?”, i to ga je činilo samo još nabrijanijim; problem je za one s druge strane bio što Connell jest bio crn, ali pička nije bio nikako. Sa svojim Herdom iza sebe, tipovi iz National Fronta nisu imali šanse i redovito su se s Highburyja morali povlačiti posramljeni, ako ne i našamarani. Ni to Connellu nije bilo dovoljno, pa se mnogi sjećaju i kako im je jednom prigodom osvanuo na stranačkom skupu s Union Jackom u rukama, samo kako bi im priuštio scenu iz noćne more: imigranta koji ironično vitla simbolom britanskog imperija.

Svoj je utjecaj Dainton koristio kako bi Arsenalovu navijačku populaciju ne samo održao raznolikom, zbog čega je i dobila taj specifični pečat, već je i dodatno usmjerio u pogledu inkluzivnosti. Bio je uzor mladima — nažalost, dijelom i kroz bezumno navijačko nasilje — ali ponajprije kao jedan od njih; iako jest bio dijete imigranata s Jamajke, Connell je prvenstveno bio pripadnik radničke klase, i to onaj koji fanatično voli Arsenal. I tu je svaka druga granica obično nestajala.

No, Medo je s vremenom htio više od života. Našao je i drugu ljubav svog života uz Arsenal, s njom dobio i prvu kćer, i vikendi u kojima je riskirao ili bolnicu ili zatvor nisu više bili prikladni za sada obiteljskog čovjeka.

Granicu je, tvrde, povukao nakon gradskog kup sudara Arsenala i Millwalla u siječnju 1988., utakmice koja je u povijest ušla pod imenom Bitka za Highbury. Više od 500 policajaca specijalno pripremljenih za tu prigodu nije moglo stati na kraj cjelodnevnim tučnjavama po kvartu, ali i na samom stadionu, na kojem je preko stotinu ljudi ili uhićeno ili tek izbačeno van kako bi se utakmica barem mogla odviti do kraja. Pubovi diljem sjevernog Londona bili su potpuno demolirani, a policija se naknadno oglasila objavivši da je skupila punih 14 funti od silnih penija kojima su huligani gađali njene pripadnike, kao i igrače obiju ekipa.

Drugi kažu kako je nasilničku stranu ostavio iza sebe nakon što je u jednom sukobu između West Hamovih i Arsenalovih navijača na stanici podzemne željeznice jedan Arsenalov navijač nasmrt izboden. Rizik da se njemu nešto slično dogodi, sada kada je već bio i otac, postao je prevelik.

Srećom za Connella, njegova je pojava privlačila pozornost i izvan nogometno-huliganskih krugova. Baš negdje kad se vratio s dramatičnog gostovanja u Liverpoolu u svibnju 1989., kako bi oduševljeno proslavio kasni pogodak Michaela Thomasa vrijedan prve Arsenalove titule nakon 18 godina, u jednom je izlasku upoznao Neila Tennanta. Connell je i njega osvojio svojim karakterom, pa mu je ovaj ponudio posao šefa osiguranja na turnejama svog tad već podosta popularnog synthpop dua Pet Shop Boys. A takva mrga nigdje nije mogla proći neopaženo, čak ni kada je popularnost bendu rasla do svjetske razine. Drugi udarni član benda, Chris Lowe, redovito se podsjećao kako su Connella ljudi prepoznavali čak i prije njega samog.

S vremenom je Medo, zahvaljujući svojoj socijalnoj inteligenciji koju je brusio tako što je pomagao svim tim pogubljenim klincima s Highburyja da nađu svoj pravi smisao u životu, postao ne samo više od huligana, već i puno više od redara na koncertima. One rijetke situacije u kojima je njegova izvorna funkcija trebala biti od koristi rješavao bi razgovorom; više se, zapravo, počeo pojavljivati kao dio performansa. Njegovo lice možete vidjeti u nizu spotova Pet Shop Boysa, od So Hard pa do Somewhere, a scena u kojoj sjedi i čita knjigu poezije postala je i dio panoramske fotografije autorice Sam Taylor-Johnson Five Revolutionary Seconds XIII, koja je izložena u londonskoj Nacionalnoj galeriji.

Connell nikad, međutim, nije prestao pratiti svoj Arsenal, kod kuće i na strani. Nije mu ni ta fatalna moskovska večer bila prva posjeta ruskoj prijestolnici; u Moskvi je bio i s Arsenalom, kada ga je 2001. Spartak naprašio s visokih 4:1. Od svoje huliganske prošlosti je bježao, odbijajući mnoge lukrativne ponude za filmove i knjige o svom životu, kao što su to napravili mnogi bivši celeb-huligani poput West Hamova Cassa Pennanta, još jednog bivšeg crnog vođe londonske huliganske frakcije koji je također posvetio život borbi protiv ksenofobije, rasizma i podjela generalno. Svoje je ožiljke nosio sam, trudeći se samo kroz vlastiti primjer odvratiti klince od bezumnog nasilja, da bi ih naučio što znači voljeti i braniti svoje na svoj način.

Njegova smrt dosegnula je pomalo i mističnu razinu, pogotovo jer je na kraju stradao živeći ispunjen ‘novi’ život. A stigma koju je kroz svoj stari život nosio pratila ga je i u smrti; Arsenal se “protokolarnom problematikom” pravdao zbog odbijanja zahtjeva za minutom šutnje na tada svježe izgrađenom Emiratesu.

Pred crkvom Marije Magdalene na Holloway Roadu tijekom mise zadušnice za Connella ostalo je još barem 1.000 ljudi; bili su to njegovi suborci s tribine koji su, u crnini, kasnije zauzeli mjesto na navijačkoj tribini, na utakmici protiv Sunderlanda, na kojoj bi se sigurno pojavio i on sam. Međutim, nisu to napravili prije nego su poslušali poruku Connell starije kćeri Tiffany, koja je održala govor okupljenima.

“Današnji nogomet je celebrity nogomet”, pričala je elokventno, baš kao i njen otac. “To je nogomet u kojem su zvijezde igrači i treneri. Novinari koji sada stoje tu ispred propustili su jednu ljudsku priču. Ovi ljudi okupili su se kako bi pozdravili jednog od svojih, vođu s kojim su kakvih 25 godina odrastali, smijali se i borili zajedno za Arsenal. Kakva god bila argumentacija o huliganizmu — ona u kojoj mediji pohitaju stereotipizirati, a onda budu spori kada trebaju biti faktualni — činjenica je da je za mnoge ljude jedne generacije Dainton bio legenda. Za ljude okupljene ovdje, bio je prvenstveno pravi prijatelj.”