Dakle, Celtic je na naslovnice stigao nakon što su njegovi navijači — konkretno, pripadnici brojne i glasne skupine nazvane Green Brigade, a čiji stil kudikamo više odgovara onom koji gaje ultras skupine s kontinenta — na posljednjih nekoliko utakmica, uključujući onu u Ligi prvaka protiv Atlético Madrida, u svom kopu podignuli nekoliko stotina palestinskih zastava, u znak podrške palestinskom narodu po novom rasplamsavanju ratnih sukoba. Dakle, bez ikakvih ‘rubnih’ i ‘kontroverznih’ poruka, bez slavljenja militantnih skupina i pojedinaca ili neke od njihovih interpretacija i pozadina; tek nekoliko stotina zastava međunarodno priznate države.

Službeni je Celtic je odgovorio nevjerojatno rigorozno, podijelivši preko 250 zabrana navijačima koji su sudjelovali u tom činu. Prema službenom priopćenju, klub se na tako drastičan potez protiv svojih navijača odlučio zbog “opetovanog kršenja klupskih i stadionskih pravila”. Zanimljivo je popratiti i tajming tog ‘reza’: Green Brigade, kao i nekolicina ostalih skupina smještenih na tribinama Celtic Parka, od svog su osnutka u više navrata davali podršku Palestini, ali čini se da je prijetnja UEFA-inim sankcijama toliko velika da su u Celticu odlučili krenuti i protiv vlastitih navijača, čak i kad je njihov čin zapravo sasvim benignog karaktera. Izbjegavajući bilo kakve polemike oko rata u Palestini, po ‘uputama’ viših, pa, entiteta, započeli su tako rat u svojoj kući.

“Političke poruke bile su dobrodošle kad je bila riječ o podršci Ukrajini. Ali sada su takve iste poruke osuđivane. Zašto su ukrajinski životi svetiji od onih palestinskih?”

U to je priči ironična činjenica da je ovom odlukom uprava išla i protiv povijesnih tekovina.

Celtic FC sutra će proslaviti svoj 136. rođendan; bio je 6. studenog 1887. kad je Andrew Kerins, poznatiji kao Brother Walfrid, sazvao sastanak irskih useljenika u Glasgowu kako bi raspravio potencijalne akcije prikupljanja sredstava za izgladnjele irske obitelji koje su bijeg od gladi na rodnoj irskoj grudi potražile u istočnom dijelu grada. Tog je dana, u sobičku crkve St. Mary’s u ulici Forbes, pao i dogovor o osnivanju nogometnog kluba koji bi predstavljao tu revoltiranu irsku zajednicu u Glasgowu. Pet godina kasnije otvoren je i Celtic Park, koji je 20. kolovoza 1892. službeno proglasio otvorenim klupski kum Michael Davitt, jedan od prvaka irske republikanske ideje, i to tako što je na središte terena posadio donegalsku djetelinu uz taktove adaptirane verzije irske sektarijanske himne God Save Ireland.

Otud dolazi povijest pobunjeničke solidarnosti Celticovih navijača, a njihovo najveće rivalstvo s Rangersom temelji se upravo na povijesnom sukobu irske republikanske političke opcije s britanskim rojalistima, pobornicima onih koji su te Celticove osnivače getoizirali na vlastitoj zemlji te sustavno progonili i izgladnjivali. Kao odgovor na takvo poniženje stigla je i Irska republikanska armija, paravojna organizacija koja je pokrenula revolucionarni rat protiv britanskih kolonizatora. Iz njenih je redova stigla i politička opcija Sinn Féin, koja je kroz povijest Republike Irske postala legitimna stranka proizašla iz nominalno terorističke organizacije. Otud i duga tradicija sektarijanskih ispada na Celticovim utakmicama, pogotovo kad na Old Firmu dožive recipročni odgovor s plavog dijela Glasgowa.

IRA je bez sumnje sudjelovala u terorističkim obračunima u kojima su ginuli nedužni civili, ali njeno je djelovanje u najkritičnijem periodu irske povijesti bilo presudno društveni angažman među okupiranim i prezrenim narodom. Nasilna pozadina, koju je Republikanska vojska definitivno održavala u borbi za neovisnost, sama po sebi razumljivo izaziva sablazan, ali je istovremeno taj revolucionarni karakter — a koji i dalje kao sredstvo identiteta odjekuje Celtic Parkom, na užas indiferentnih pacifista — pomogao Ircima u najtežim trenucima.

Solidarnost Celticovih navijača s palestinskim pitanjem, čak i preko pitanja podjele militantnog i strogo političkog na primjeru IRA-e, odnosno Hamasa u Palestini, tako postaje razumljivije.

Ipak, kada je riječ o presudnom faktoru koji je natjerao Celticovo vodstvo — dakle, vodstvo kluba nastalog na revolucionarnim temeljima — da svojim navijačima uskrati sasvim legalni akt najelementarnije solidarnosti s narodom donekle slične pozadine, onda je jasno da dolazimo do prijelomnog dijela ove postmodernističke nogometne povijesti. Takav pristup, koji definira povijesno-političke stavove čisto na temelju stava sponzorskih korporativnih poveznica sada je izrodio i paradoks pri kojem establišment guši solidarnost s jednim narodom dok institucionalno podržava onaj drugi, i to ne jer zaista stoji iza njegove borbe i žrtava koje podnosi, već tek iza financijski uvjetovane borbe protiv neprijatelja onih koji su ocijenjeni kao prijatelji samog establišmenta.

Naravno, riječ je o ratu Rusije i Ukrajine, uslijed kojeg je UEFA prikladno, u službenu scenografiju na svojim utakmicama, uvrstila slike ukrajinske zastave i natpis “mir”, baš kao što je to bilo na Celtic Parku u trenutku kad su Celticovi navijači zastavama mirno izrazili solidarnost s Palestinom.

Pripadnici Green Brigadea su u jeku eskalacije nasilja u Gazi odaslali priopćenje baš u tom smjeru, tvrdeći da pitanje podrške ukrajinskoj borbi ocrtava “licemjerne ne samo Celticove uprave, već i čitave političko-medijske kaste”. U pozivu svojim pripadnicima da na utakmicu protiv Atlética ponesu palestinske zastave napisali su: “Političke poruke bile su dobrodošle na Celtic Parku kad je bila riječ o podršci Ukrajini. Ali sada su takve iste poruke osuđivane. Svaka iole inteligentna osoba se treba upitati: zbog čega? Zašto su ukrajinski životi svetiji od onih palestinskih? Celticovi navijači su pritom uvijek na strani potčinjenih i obespravljenih”.

Papagajsko ponavljanje mantre kako “treba odvojiti sport i politiku/ideologiju” sada je dobilo vjerojatno najblatantniji i najtragikomičniji demantij. Korporativni stroj koji se hrani milijardama stečenih financiranjem iz političkih pozadina, od ruskih oligarha do saudijskih petrodolara, sada gubi tlo pod nogama pri svom nastojanju da uvjeri ljude kako se moraju odreći čak i povijesnih identiteta svojih klubova, naprosto zato jer onisadrži isto tako ‘kontroverzne’ političke korijene.

Jedina je razlika ta što su mnogi od tih pokreta iz kojih je, između ostalog, nogomet kao ogledalo društva i nastao zapravo temeljeni upravo na solidarnosti i davanju glasa onima kojima je sustavno oduziman. Naravno da ljudski život treba štititi, ali u slučaju ‘selekcije’ nogometnog establišmenta po tko zna koji put u povijesti postaje jasno kako on prvi ne samo da odvaja žrtve po kriteriju svojih financijera, već je spreman u tom cilju negirati i povijest koja je klubove i sport kao takav učinila uistinu utočištem i branikom, a ne izvorom profita.

U tom licemjernom i besramnom pothvatu sada tjeraju strah u kosti i nekima od najvećih povijesnih kolektivnih simbola otpora u nogometu; osim Celtica, svoj obraz je pred navijačima izgubio i Liverpool. Na Anfieldu su iz klupskog vodstva uputili osiguranje da oduzima navijačima palestinske zastave, a nekolicinu njih s majicama koje nose natpis “sloboda Palestini” čak su i izbacili sa stadiona. Sve to dok je iz najčuvenijeg svjetskog Kopa odzvanjala upravo adaptirana pjesma irskih pobunjenika, Fields of Athenry. Njen izvorni stih tvrdi kako “ništa nije bitno kad si slobodan”, ali je protagonist — koji se “pobunio protiv krune i gladi” — završio srezan i zatvoren.

To je, čini se, sudbina i same nogometne kulture i otpora na kojoj je zasnovana.