Jasno se sjećam te utakmice, Bio sam u omiljenom kvartovskom kafiću s prijateljima; dan je bio nepodnošljivo sparan, a težini nije pomogla ni poprilično zamorna i usporena utakmica koju su Danci i Finci igrali na Parkenu. Kako je prvo poluvrijeme odmicalo, odmicao je i fokus, pa se više pričalo o tome tko je tko u finskoj reprezentaciji i o tome kako su Danci solidni dark horse kandidati za odličan plasman na Euru. Zapričao sam se tako oko neke trivijalnosti, ne gledajući u ekran televizora postavljenog na terasi, na kojem nije bilo ni zvuka. Odjednom je konobar Đibo zabrinuto presjekao razgovor, zapitavši šta se to događa na terenu.
Christian Eriksen je u tom trenutku već bio okružen suigračima i medicinskim osobljem, prvima koji su pohitali upomoć; nevjerojatno mi je iz sadašnje perspektive da smo prijatelj i ja uslijed rasprave omašili barem punu minutu tog sablasnog događaja. Ali smo, šokirani, s očima k’o lubenicama, taman vidjeli morbidnu, ali opet realnu scenu u kojoj iza leđa svojih suigrača Eriksen leži s praznim, mrtvačkim pogledom, i onda trzaj udara defibrilatora. Vidio sam, nažalost, sličnih ružnih scena u životu, ali ta mi je i dalje nadrealna.
“Jebemti ja i život i sve”, prekinuo je šokiranu tišinu glas nekog od gostiju.
Ali život je čudo, i život često nađe put. Taj Eriksenov jeziv trzaj, vidljivo neljudski iniciran, značio je istovremeno i njegov povratak među žive. Braća Morten i Anders Boesen bili su ti koji su prvi došli do njega; prvi je liječnik u danskoj reprezentaciji, drugi je stadionski liječnik na Parkenu, a obojica su i zaposlenici FC Københavna. Oni su naknadno zaključili kako je čudesno i to što se Eriksen iz srčanog aresta vratio već nakon prvog šoka defibrilatorom.
To jezivo, beživotno lice nije bilo samo Eriksenovo. To lice je postalo lice nogometa, sporta iz kojeg se nama pred očima isisava zadnja životna iskra
Nešto više od pola godine kasnije, čitam Eriksenov intervju u kojem najavljuje povratak na travnjake, ali i iskazuje ambiciju da s Danskom zaigra na Svjetskom prvenstvu u Kataru. On je, kaže, opušten, a novinar napominje kako sada Eriksen mora uvjeriti potencijalne poslodavce da je uistinu dovoljno spreman za igru.
“Zato sam osjetio kako je vrijeme da istupim i dam intervju jer znam što želim”, kaže. “Želim ponovno igrati nogomet”.
Prema posljednjim izvještajima, to bi se vrlo izvjesno moglo i dogoditi. Naime, Brentford — čiji ga je šef struke Thomas Frank već vodio kao izbornik danske reprezentativne selekcije do 17 godina — Eriksenu po svemu sudeći sprema ponuditi ugovor. Osim Franka i asistenta mu Briana Riemera, u klubu je već i čitav kontingent danskih igrača; dogovore li se s Eriksenom, on će postati osmi prvotimac iz te zemlje. Posljedica je to dugogodišnje suradnje Brentforda i danskog Midtjyllanda, dvaju klubova koji imaju zajedničkog vlasnika.
Sve to stvara poligon za sjajnu priču. Prvi je Eriksen vidno oduševljen što se o tome uopće i priča; jasno, prvenstveno jer je to znak da je ne samo preživio takvu grozotu, već i da se njegov život vraća u potpunu normalu. Opet se priča o ‘normalnim’ stvarima; o tome koliko je sada, na pragu 30. rođendana, spreman uletjeti u sumanuti tempo Premier lige. Isto tako, ohrabrujuće je gledati koliko bi on dobro došao Franku i ovoj interesantnoj ekipi u njenu nastojanju da bez značajnijeg stresa privede sezonu kraju. Zapravo, Eriksenov profil igrača joj upravo i nedostaje, onaj koji će povezati linije i donijeti prijeko potrebnu dozu kreativnosti iza napadačkog dvojca, najčešće Ivana Toneyja i Bryana Mbuema. S iskustvom koje je stekao s preko 200 službenih nastupa za Tottenham, njegov povratak u London bio bi zapravo tek povratak kući.
No, nešto me kopka. Poput grozne noćne more, kad god vidim Eriksonovo lice, vidim ga s onim izobličenim, beživotnim izrazom koji mi se urezao u pamćenje. Za mene je on — naravno, ne svojevoljno — postao simbol ovog groznog vremena, testament vrijednosti ljudskog života i načinu na koji ga svi vrednujemo. S jedne strane, njegov ples sa smrću bio je morbidno tabloidiziran; nešto poput mokrog ideala producenata reality emisija, koji je na toj utakmici protiv Finaca dobio prigodu režirati uživo nečiju smrt i predstaviti to kao nešto nužno, ‘životno’’. S druge strane, Eriksen se želi vratiti u to okruženje, što je sasvim logično jer je nogomet ono što voli i čime se bavi čitavog svog života koji je umalo i skončao jureći za loptom.
Ne treba čuditi onda što je gotovo neprimjetna bila rečenica koju je također izgovorio u tom tobože vedrom, povratničkom intervjuu.
“U nogometnom svijetu”, kazao je, “pojedinac nikad ne može za sebe zapravo odlučiti gdje ide”.
Mogli bismo sada tu ideju izromantizirati tako što bismo je povezali s njegovom sudbinom. Svi smo mi lišće što vir ga vije, i duše na pjanom vjetru života, kojem se, kako nas je tome učio Tin Ujević, moramo podati da nas vije bilo kud. Nitko ne zna što nas čeka iza ugla, isto kao što je Eriksen prije tog kolapsa sanjao uspjeh s Danskom i bijeg iz Intera, u kojem je pao u nemilost kod Antonija Contea. Ironije li, trenera koji je baš na glasu kao tiranin, onaj kod kojeg samo najjači i najizdržljiviji opstaju.
Realnost je, pak, da nogometaš ne može za sebe odlučiti gdje ide; on ne može odlučivati ni o ovozemaljskoj sudbini, a kamoli o pitanjima života i smrti na koje nitko ne može utjecati — osim, jasno, ako je (samo)ubojica. I to je poanta koja se podvukla pod tapet još jednom, čak i kada smo kroz Eriksena dobili na to najjeziviji i najočitiji podsjetnik.
Industrija nas je natjerala da se glođemo oko usputnih stvari; prvo nas je podijelila tako što sportašima ne dopušta normalan život. Držimo ih kao roblje tako što golemoj većini šutnju uvjetujemo visokim primanjima, koja su na kraju dana svejedno mizerna u odnosu na ono što dobivaju oni koji zarađuju njihovim radom. Okrenuli su nas protiv njih kao ljude protiv ljudi, što je nekakav odvratno tužan lajtmotiv i u ovoj pandemiji.
I tu je on poslužio kao mehanizam prijepora i senzacionalističkih tvrdnji na kojima se dobar dio medija i dalje hrani. Njegov šokantni kolaps pred tako ogromnim auditorijem otvorio je istovremeno za mnoge novu zlatnu priliku za banalizirano izvještavanje o temi koja je svakako jako važna. Odjednom su se na naslovnicama svakodnevno rušili sportaši, a oprema tih vijesti ponekad onako perfidno sugerira i usmjerava čitatelje na to da je taj val uzrokovan cijepljenjem, bez obzira na to što mnogi od tih mladića nisu uopće ni bili cijepljeni. Realnost s druge strane sugerira da brojke igrača koji su patili zbog srčanih problema idu gore već godinama, puno prije pojave ove pandemije.
Ogromnim boomom u dostupnosti informacija kroz društvene mreže sada imamo prigodu svaki od tih slučajeva dobiti gotovo u realnom vremenu. Dok smo nekada isto tako šokirani gledali sudbine Marc-Viviena Foea, Miklósa Fehéra ili Fabricea Muambe — koji je, srećom, kao i Eriksen, preživio — sada možemo šokirano pratiti i takve slučajeve iz treće belgijske lige ili prve zambijske.
Razlozi su, dakle, stariji od aktualne pandemije, ali u tako razvijenoj eri senzacionalizma i selektivnih informacija lakše je iskoristiti Eriksenovu sudbinu za stvaranje novih podjela i atmosfere straha. To onda iskorištava baš ta bolesna industrija, kojoj ne ide u prilog priča o tome kako je povećanje ovakvih slučajeva vrlo izvjesno posljedica sve većeg opterećenja sportaša, s pretrpanim rasporedima i sve bržim i fizički zahtjevnijim tempom same igre. Krivi su nezahvalni igrači koji “dobivaju milijune za udaranje lopte”; krivo je cjepivo, krivi su svi osim, gle čuda, same industrije koja zarađuje i od njih i od nas; ona koja ne da Eriksenu da odlučuje o vlastitoj sudbini dok ona doslovno ne pošalje vraga na njegova vrata.
Misao o tom problemu je provukao i sada, kada bi čitava priča trebala zaista biti vedra i ona koja je zaokružena sretnim krajem. To je najbolji pokazatelj koliko je stvar otišla daleko, možda i nepovratno daleko; igrač koji se vratio među žive sada govori o tome kako efektivno nema kontrolu nad životom u koji se vratio. Kakav je to onda život?
Zato sada stojim podvojen oko njegova povratka na terene, jer koliko god mi je apsolutno drago čuti da će se čovjek vratiti na travnjake — i to, izgledno, na elitnoj razini — toliko imam osjećaj da se sada vraća u ruke zlostavljačima. I dalje ću na spomen njegova imena vidjeti tu scenu s početka teksta, ali što je više puta vrtim pred očima, na neki način mi postaje jasnije.
To jezivo, beživotno lice nije bilo samo Eriksenovo. To lice je postalo lice nogometa, sporta iz kojeg se nama pred očima isisava zadnja životna iskra. I to se sve odvija uživo, iz vikenda u vikend, samo smo toliko otupjeli na to da nam je sve to postalo prirodno, a ne podjednako jezivo. Stvarno, jebemti ja i život i sve.
