Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

CR7 ili D10s?

Kontra vječne (i nepotrebne) histerične debate

Redateljima nogometnih prijenosa praznik je kada rade utakmice u kojima igraju Cristiano Ronaldo ili Lionel Messi.

Čak i u onim rijetkim trenucima kada se ta dvojica čarobnjaka potrude da se ne vrti sve oko njih, kamere ih svejedno traže i uvijek su na njima, baš kao što ih pogledom uvijek traže i suigrači i ljudi na tribinama. U njihovom je nezemaljskom talentu jednostavno toliko ljepote da čovjek ima osjećaj da je, kada je već počašćen življenjem u vremenu u kojem su njih dvojica na vrhuncu, grijeh propustiti makar trenutak te magije. Jedan pogled, jedno primanje, jedan pas ili jedan udarac.

Nije se još ni čuo onaj zadnji, dugi zvižduk suca za kraj utakmice, a kamere su već pohitale snimiti Cristiana Ronalda, stisnutih šaka u slavljeničkoj pozi. Portugal — pardon, Cristiano — je umalo ispustio sve protiv Španjolaca, ali na kraju je on imao prvu i završnu riječ. Netko bi možda bio razočaran zbog propuštene prigode, ali ne i on. Ronaldo je hat-trickom svoje napravio; on je na najbolji mogući način otvorio ovaj turnir.

S druge strane, isti je redateljski detalj upao u prvi plan i po završetku remija između Argentine i Islanda. Messi je razočarano i frustrirano krenuo prema svlačionici u krupnom kadru; njegova je Argentina nakon punih 578 dana zabila gol koji nije bio njegovo djelo. Činilo se da je trebao i ovog puta sve riješiti sam, ali nije išlo, pa čak ni iz jedanaesterca.

Ali opet, ovaj turnir se vrti oko njih. Opet je priča kako je najbolji onaj tko kasnije s turnira ode kući.

U analizama portugalskog trijumfa na preklanjskom Europskom prvenstvu praktički se s osjećajem olakšanja prihvatio rasplet u kojem je Portugal finale odigrao bez Cristiana Ronalda, koji je pri samom početku utakmice izašao zbog ozljede. U trijumfu pomalo i iritantne pragmatičnosti, one u kojoj je Portugal “ostao đubre do kraja”, nekako je ispala bitnija bila priča da je Ronaldova nesreća značila i sreću za Portugal. Značila je da je Portugal još uvijek nogometna momčad, a ne tek kulisa za njega, i ta pomisao kao da je djelovala iscjeljujuće na ostatak te reprezentacije, ali i na ljude koji vole nogomet.

Umjesto da uživamo u vjerojatno posljednjem svjetskom prvenstvu s ovom dvojicom velikana, dopustili smo da se nogomet svede na razinu jeftine sapunice

S druge strane, Argentina tek treba otkriti nešto slično. Ni nakon 578 dana i srušenog neslavnog rekorda, Argentinci ne mogu dokučiti što raditi kada Messi ne može sam odlučivati utakmice na najvišoj razini. Messi ih je sam doveo do ovog Svjetskog prvenstva, Messi je tu da ih dovede do kraja. To mora napraviti, ali po mnogima iz suludih razloga. Jednima će biti izdajnik ako ne nadmaši Diega Maradonu, unatoč činjenici da je riječ o sasvim drugačijem igraču u sasvim drugačijem vremenu i kontekstu. Za druge će u konačnici uvijek biti gubitnik jer nije u vitrinu stavio onaj očito konačni dokaz dominacije do kojeg je Ronaldo došao: veliki trofej s reprezentacijom.

U svijetu koji gaji duboku sklonost k individualnom, taj dualni narativ je gotovo nametnut. Pep Guardiola ili José Mourinho; Cristiano Ronaldo ili Lionel Messi. Takva polazišna točka, uobličena kroz eksploziju marketinga putem kojeg njihova lica krase sve od valjda salveta do dresova, praktički nas je izdresirala da iz vlastitih perspektiva izbacimo element uživanja i upijanja njihova talenta. Ne samo da je to duboko utjecalo na razvoj globalne nogometne kulture, već je to utjecalo i na sam nogomet kao igru, a to se najbolje vidi kada dvojac nastupa u reprezentativnom okruženju, kada je taj aspekt potenciraniji i zanimljiviji široj publici kroz takve histerične debate.

Ta situacija, naravno, nije došla niotkud; nju je nogomet sam i iznjedrio onog trenutka kada je uslijed golemog upliva novca u sport neizbježno ušla i prevlast te celebrity komponente.

Uzmite za primjer Ballon d’Or. Nagradu je 1956. uspostavila grupa novinara i dopisnika France Footballa kako bi kroz svoje subjektivne dojmove prikupljene na utakmicama potencirali razgovore i promišljanja o igračima u eri lišenoj čari televizijskih prijenosa i društvenih mreža. S nogometom i kapitalom se mijenjala i priroda nagrade; danas je ona najbolja reklama tom individualizmu. Sam Ronaldo u njoj vidi najbitniji trofej u svojoj kolekciji jer Ballon d’Or danas služi kao jedini opipljiv dokaz individualne nadmoći. To što je u pitanju potpuno subjektivna nagrada koja je tu iz sasvim nenogometnih razloga mnogima nije ni najmanje bitno za raspravu.

Ta kultura individualizma u esenciji negira ono što je u suvremenom nogometu postalo najbitnije u najmanju ruku još od Svjetskog prvenstva 1970. Golovi i rezultatska dostignuća svakako jesu bitna stavka, ali stavljati ih u rang faktora koji nepobitno rješavaju debate je izrazito reducirano razmišljanje, koje u konačnici i dovodi do ovakvih situacija i uništava čar igre koja je mnogo, mnogo više od toga.

I upravo zato se treba veseliti kada stvari oko te dvojice igrača u ovom specifičnom reprezentativnom okruženju postanu ‘normalne’. Normalno je da Portugal može osvojiti turnir zbog svoje pragmatičnosti, a ne (samo) zbog individualne genijalnosti Ronaldove igre. Normalno je i očekivano da Argentina gubi i igra loše, iako je sve podredila briljantnom Messiju. Zapravo, najnormalnije je da erozijom klupskog nogometa dobivamo dozu ovozemaljskog podsjetnika kako je nogomet u svojoj srži kolektivna igra, bez obzira na to što u momčadi imate takve pojedince. Njihova glad za trofejima i priznanjima samo donosi dodatnu dimenziju cijeloj priči; klupska dostignuća bi trebala zadovoljiti njihove apetite, ali u ovoj nametnutoj konstelaciji doslovno svaki trenutak mora raditi razliku.

Jedna utakmica je bila dovoljna da se donose zaključci u domeni najboljeg ikad. Ali da odigraju i 20 utakmica, definitivni odgovor na nešto tako u esenciji subjektivno ne bismo dobili. I tu je najveća tuga u čitavoj priči; ako je nogomet sveden na taj najniži sloj tribalizma, ne piše nam se dobro. Cristianu Ronaldu je 33 i po svim parametrima ni minimalno ne troši efikasnost. Njegova sposobnost rješavanja velikih utakmica naprosto je nevjerojatna, a njegov naum da i dalje ostane ‘među živima’ fascinantan. S druge strane, Lionel Messi će za tjedan dana navršiti 31 i nakon sezone u kojoj je Barcelonu odveo do dvostruke krune, svim manjkavostima unatoč, ponovno mora tražiti iskupljenje i tobožnji dokaz da je bolji, odnosno — najbolji.

Umjesto da uživamo u vjerojatno posljednjem svjetskom prvenstvu s ovom dvojicom velikana, počašćeni njihovom prisutnošću, dopustili smo da se nogomet svede na razinu jeftine sapunice. Njihova priča zapravo imputira da je nogomet borba pojedinaca i da želja za trijumfom mora biti veća od kolektiva, a na Messijevoj Argentini najbolje možemo vidjeti da to ne ide tako jednostavno. Zato je možda zanimljivije pratiti, pa i slaviti, njihove propuste i nesavršenstvo, a ne rekorde — kao dokaz da su i oni samo ljudi i da nisu jači i važniji od kolektiva. Jer nogomet zaslužuje ljudske odlike.