Iako su se novinari već okupili i pripremili za press konferenciju uoči polufinala španjolskog Superkupa u Džedi, onog između Barcelone i Atlético Madrida, glavnih protagonista nije bilo na vidiku. Priča kaže kako su Ernesto Valverde i Sergio Busquets trebali na vrijeme biti prebačeni do press salona, ali kako su do stadiona putovali različitim autobusom od ostatka momčadi, upali su u problem. Naime, njihov je vozač potpuno zabrljao put, pa se vraćanje na pravu putanju otegnulo dovoljno dugo da je Valverde morao odabrati između treninga i presice. Jasno, odabrao je trening.
Situacija možda djeluje banalno i ona zaista nije ništa više nego smiješna anegdota s tog bizarnog turnira u Saudijskoj Arabiji, ali je nekako idealno poslužila kao slikoviti prikaz čitavog narativa koji se razvio oko Valverdea i njegove pozicije u Barceloni. Njegove okolnosti su podjednako bizarne i također pomalo smiješne, ali se i tu sve svodi na lutanje.
“Kad budem velik kao mrav”, kaže jedan stih iz narodnih pjesmarica, “gradit ću kuću od svoje muke. I nitko mi jamu kopati neće”. Valverde, koji baš nosi nadimak Txingurri (Mrav), od svoje muke može izgraditi neboder, ali to mu nije pomoglo da mu ne iskopaju jamu, i to onu u koju ga sada guraju s leđa. Još jedna kasna kapitulacija došla je kao mali kamenčić po generalnoj važnosti, ali na Valverdeovim leđima je ionako previše tereta; toliko da i najmanje novo opterećenje može konačno sve srušiti.
Ne treba osobito napominjati ili obrazlagati kako je Valverde vrhunac svog mučnog tereta sebi nakalemio onim raspadom sistema od Liverpoola na Anfieldu, drugim nevjerojatnim preokretom na Barceloninu štetu u drugoj uzastopnoj europskoj sezoni. Dvije osvojene titule španjolskog prvaka i Copa del Rey, uz lanjski Superkup, tu se čine kao kap vode na dlanu, nešto što će puk okupljen oko kluba prvom prilikom povući u drugi plan. Njegovoj Barceloni nedostaje supstance i identiteta, koji su ondje gotovo podjednako bitni faktori u evaluaciji trenerskog rada kao i rezultati. U tom je smislu Valverde svakako podbacio.
Kad se konture filozofije posve zamute, a pritisak očekivanja ostane isti, onda se i kod čovjeka kakav je Xavi pojave pitanja ima li smisla riskirati vlastitu karijeru
Međutim, način na koji Barcelona rukuje njegovim slučajem ukazuje i na širi problem.
Barcelona za sebe voli reći da je “više od kluba” i ponositi se progresivnim idejama koje su se iz nje proširile, ali logika kojom se vodi, pogotovo po pitanju trenerskog kadroviranja, sve je, samo ne jasna. Identitet je na tom putu često samo zapreka zbog koje je lakše zalutati. Ona, naravno, polazi od vrhovnog ideologa i njegova sljedbenika — od Johana Cruijffa i Pepa Guardiole, koji su svojim radom dali legitimitet ideji da je Barceloni način na koji pobjeđuje važan koliko i samo pobjeđivanje. No, često se zaboravljaju okolnosti koje su uopće bile dovele do njihovih angažmana.
Kada se Crujiff 1988. vratio kao trener, došao je u klub koji je i tada bio velik, ali u kojem se duboka kriza očitovala i kroz trenersku poziciju. Terry Venables je 1985. odveo Barcelonu do prvog naslova prvaka nakon 1974. kad je to dosegla predvođena Crujiffom na terenu. No, kada je ta momčad iduće sezone u domaćinskoj atmosferi izgubila finale Kupa prvaka igrano u Sevilli protiv Steaue, Venables je preko noći postao omražena figura. Stigao je Luis Aragonés, koji je stao iza igrača kada je predsjednik Josep Lluís Núñez naložio da sami igrači umjesto kluba snose posljedice za porezne muljaže. Nakon toga su otkazi uručeni čak 14-orici igrača, što je u konačnici pomoglo Crujiffu da stvari posloži po svom nahođenju.
I nakon njegova odlaska 1996. klub je ostao u limbu, pritisnut Crujiffovom ideologijom koju je utkao u svaku klupsku poru. Bobby Robson dvaput je u karijeri odbijao Barcelonu, treći put nije mogao — iako je, kako je napisao u svojoj autobiografiji Farewell But Not Goodbye, bio svjestan da su u klubu čak u startu “očekivali neuspjeh” uslijed kojeg bi ga prebacili na direktorsku funkciju. Unatoč osvajanju Cope del Rey i Kupa pobjednika kupova, njegovo vrijeme na klupi je ostalo upamćeno kao neuspješno i nakon samo jedne sezone se povukao u ulogu skauta/ambasadora.
Louis van Gaal je 2000. napustio klub u atmosferi linča i pod optužbama da je njegovo rivalstvo s Cruijffom izravni razlog njegova “nesnalaženja” unutar Barcelonine kulture, a ironična izjava “novinarski prijatelji, čestitam vam, ja odlazim” na oproštajnoj press konferenciji dovoljno govori o akumuliranoj gorčini koja nije popustila ni kod kratkog povratka 2002.
No, njegov prvi put na Barçinoj klupi poznat je i kao “najbolji trenerski seminar svih vremena”. Iz njegove će trenerske ‘kabanice’ izaći više trenera nego iz one Gogoljeve književnika: Phillip Cocu, Ronald Koeman, Frank de Boer, pa i Julen Lopetegui i Laurent Blanc, koji su se kratko susreli s njim, svi su krenuli u trenerske vode, zajedno s arogantnim prevoditeljem Joséom Mourinhom, kojeg je Van Gaal naslijedio od Robsona. Zanimljivo, od svih njih su se kao treneri u klub vratili jedino Luis Enrique i Guardiola.
Naravno, i Pepov je dolazak bio potpuno stihijski odrađen. Situacija u Barceloni na kraju ere Franka Rijkaarda postala je nepodnošljiva, s nizom zvijezda koje je ovaj razmazio do te mjere da ih više nije mogao ni kontrolirati. Koliko je priča o Guardioli kao ciljanom nasljedniku promašena najbolje govori činjenica da je Mourinho već bio odradio svoju prezentaciju pred direktorskim vijećem, uvjeren da je upravo on idući trener. Guardioli su istovremeno ponudili mjesto savjetnika za sportsku politiku, svjesni njegovih crujffijanskih svjetonazora, i samo su nagla promjena odluke u posljednji čas, kao i Guardiolino insisitiranje na trenerskoj karijeri, stvari odvele u suprotnom smjeru.
I tad se samo iznova zakotrljao isti kotač koji je postavio Crujiff, a ne sama Barcelona.
“Ovdje u Barceloni je uvijek neka pomutnja”, zastenjao je Valverde u intervjuu krajem studenog prošle godine. “Tu se događa da ljudi u svakoj utakmici zahtijevaju održavanje nogometne lekcije, a to nekad jednostavno ne možemo napraviti.”
Ta je izjava razjarila ljude oko kluba možda čak i više i gore od onih poraza protiv Rome i Liverpoola, jer je viđena kao dokaz da Valverde, iako čovjek s “Barçinim DNK”, ne razumije klupsku ideologiju. To sve podsjeća na Gerarda Martina, koji se žalio na činjenicu da ga se ismijavalo nakon što je u gostima porazio Rayo Vallecano 4:0 zato jer je Barcelona tad prvi put nakon 317 utakmica imala manji posjed lopte od suparnika. U Martinu je bilo malo ideologije, i to nevezane uz Barcelonu: njegova je glavna referenca za posao na kraju ispala kulturološka poveznica (i porijeklo iz argentinskog Rosarija) s Lionelom Messijem.
Barcelonina je ideologija naprosto postala sve rastezljiviji pojam jer je način njena održavanja nestalan i vrlo proizvoljan, o čemu svjedoče i za tamošnje pojmove prilično reduktivni stilovi igre pod Martinom, Enriqueom i Valverdeom. Klub svjesno bira ‘krivi’ smjer, onaj koji odudara od onoga koji bi trebao biti nit-vodilja, pa tako i evaluacija trenera po tom ideološkom ključu gubi smisao.
A onda, kad odluta predaleko u krivom smjeru, bjesomučno traži prečicu natrag.
Pritom se odgovornost za krivo skretanje baca samo na vozača, ne i na onoga tko mu je dao da vozi. U tom svjetlu treba promatrati i podmukli potez u kojem su Eric Abidal i Òscar Grau, umjesto u Arabiju, otputovali za Dohu kako bi nagovarali Xavija Hernándeza — još jednog polaznika Van Gaalova, ali i Pepova seminara — da preuzme zauzeto mjesto na trenerskoj klupi.
No, kad se konture filozofije posve zamute, a pritisak očekivanja ostane na istoj razini kao i ranije, onda se i kod čovjeka kakav je Xavi — koji ni za igračkih dana nije skrivao ambiciju da jednom bude Barçin trener — pojave pitanja ima li smisla riskirati vlastitu karijeru dok je u klubu takva neriješena situacija. Jer jasno je da su ona, a ne poštovanje prema aktualnom klubu, glavni razlog njegova predomišljanja i konačnog neprihvaćanja ponude, barem u ovom trenutku.
Ostaviti Valverdea nakon poraza koji su bili ogromna razočaranja, a onda ga tjerati u trenutku kad je Barcelona i dalje na dobroj poziciji u utrci za trofeje, samo je nastavak lutanja sporednim putevima. I nikakav GPS neće puno pomoći u povratku na onaj pravi sve dok god nema ideologa koji će ponovno zakotrljati onaj Cruijffov kotač.
