Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Crvi

... i kako sam postao jedan od njih

Imam nešto za priznati: ja sam crv.

Doduše, nisam se još po nekakvom kafkijanskom scenariju pretvorio u beskralježnjaka. Crv sam postao, po svemu sudeći, onog trenutka kad se u ‘obračunima’ na splitskim gradskim zidovima prvi put pojavio slogan “novinari crvi”. To po logici stvari, bez specifičnog adresiranja i konteksta, klasificira i mene u neko od koljena koje izvjesni, hm, helmintolozi sada koriste kako bi diskreditirali struku kojom se bavim. Međutim, priča je, naravno, duga i komplicirana i o njoj najradije ne bih ni pisao. Ali moram.

Da me danas, 10 godina kasnije, pitate zbog čega sam kao 18-godišnjak toliko gorljivo želio otići iz rodnog grada i upisati Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, smjer novinarstvo, teško da bih vam dao nekakav sjajan i inspirirajući odgovor. Nema tu čak ni one obligatorne patetike i nekakvih slatkih prisjećanja: znao sam da se želim osamostaliti i da je Zagreb tada djelovao ogroman te podsjećao na obećanu zemlju. Naravno, bio je to tek plod moje tinejdžerske infantilnosti, više upogonjene željom za slobodom nego realnim stanjem, a novinarstvo… Pa, novinarstvo mi se jednostavno činilo najprihvatljivijim odabirom struke s obzirom na svoje afinitete. Bio sam jedan od onih kojima su slova uvijek bila draža od brojki i kojem je jedina konstanta u školovanju bila ta da su mi zadaćnice bile ispisane na visokoj razini.

I to je bilo dovoljno.

Bila je to velika promjena, pogotovo iz bitnog razloga što sam dotad Zagreb — preciznije, određena njegova predgrađa — većinom viđao kroz prozore gradskih autobusa koji bi pod policijskom pratnjom pratili kolone navijača na neki od stadiona u gradu. U tim autobusima sam tih godina bio često: sva moja dječačka fascinacija bila je vezana uz taj dinamičan, opasan i uzbudljiv svijet navijačkog pokreta. Iskusio sam pritom sve najljepše stvari koje on nudi, one koje su mi promijenile život i naučile me vrijednostima koje vjerojatno ne bih u tom obujmu naučio iz prve ruke, a s njima sam dobio i prijatelje za cijeli život. Jer, svi znate, navijački pokret ima i nebrojeno mračnih strana, neke od kojih sam neminovno i osobno proživio mimo svoje želje. Ali baš se i kod tih mračnih strana da razlučiti da su prijateljstva izgrađena u takvim situacijama ona najiskrenija i najčvršća.

Navijači, ili barem ovaj njihov ekstremistički dio, rade upravo ono zbog čega i oni sami tvrde da su na meti: generaliziraju, optužuju, huškaju

Znao sam da će neminovno među prvim čestitarskim porukama po potvrdi upisanog fakulteta biti neka koja će sadržavati ogromnu dozu cinizma i ironije. I naravno da je bila: odmah je pala zajebancija da ću kao poklon dobiti majicu sa sloganom “giornalista terrorista”, koji je tih godina bio popularan u talijanskom ultras kružoku. Nju nikad nisam dobio, ali sam bio svjestan da netko na tim tribinama neće biti presretan zbog mog odabira struke. Naprosto jer novinarstvo i navijači često stoje na ratnoj nozi; njihova su postojanja neupitno isprepletena, ali na način da te dvije strane žive prema onom U2-ovu stihu: I can’t live with or without you.

Svinjarija koje navijači mogu napraviti, granica koje mogu prijeći ima zaista mnogo, što je nekako i jasno kada imate jedan takav pokret koji počiva na mačizmu i dokazivanju nadmoći u čast obrane imena kluba, grupe, grada i svega onoga na što se može nakeljiti posvojna naljepnica. Kad u tu jednadžbu dodate i psihologiju mase, onda nisu rijetkost ni premlaćivanja ljudi koji gledaju utakmice u kafićima, ili studenata koji koračaju prema svojoj studentskoj sobi. U toj potrebi za dokazivanjem navijači uvijek pate i od Sindroma Petra Pana, s pogreškama i ekstremima koje ponavljaju u maniri vječnog delikventa koji nikako da na njima nešto nauči; ponajprije to da je insistiranje na bivanju svrhom samima sebi, što oni nerijetko i rade, iznimno kontraproduktivno.

Tu onda uskače novinarstvo.

Naravno da je stvar od javnog interesa ako grupa maskiranih huligana uleti u seoski kafić i demolira ga, iako su u njemu bila čak i djeca. Izvještavanje o takvim događajima jednostavno treba sadržavati i osudu, jer niti jedna normalna osoba neće kazati kako je to nešto “svakodnevno”, nešto na što se treba naviknuti i što treba prihvatiti jer, eto, navijači imaju svoje rituale i to treba poštovati. Naravno da je takvo razmišljanje sumanuto i postavljati ultimatume po kojima nitko nema pravo pisati o problematici nasilja već samo o afirmativnom navijačkom djelovanju predstavlja opasno iskrivljeno viđenje svijeta, onog u kojem nema mjesta kritici. Točnije, ono protiv kojeg se sami navijači uvijek u svojim obraćanjima s političko-ideološkom crtom i sami bore.

No, postoji i druga strana medalje.

Kao netko tko je vidio najbolje i najgore iz oba svijeta, mogu slobodno posvjedočiti da je fenomenologija navijačkih pokreta jedna od najtežih društvenih grana za proučavanje baš ponajviše zbog tog aspekta ‘normalizacije’ nasilnih elemenata koji tvore dobar njen dio. Ono što je u obradi takvih slučajeva najgore baš spada u senzacionalizam koji onda uključuje nekakve plitke i nerijetko potpuno pogrešne zaključke, donesene na brzinu i iz sasvim vanjske perspektive.

Odjednom se na temelju kakvog naškrabanog grafita kakvih je bilo oduvijek i uvijek će ih biti prvo donose nekakvi opći zaključci o društvenoj dinamici, a onda se brže-bolje preskače na demoniziranje cjelokupne populacije supkulture koja zapravo definira nogomet kao masovni društveni pokret, a ne samo popularni sport. U zemlji u kojoj je represivni aparat zapravo najučinkovitiji po pitanju obračuna s huliganima, onih za koje čak i vrh policije tvrdi da ih nema u nekom uznemirujuće velikom broju.

Nažalost, u eri tabloidnog novinarstva i senzacionalizma nema mjesta podrobnoj i objektivnoj analizi stanja. Pristup se svodi na potenciranje atmosfere straha umjesto da se detektira maligno tkivo i razmotri na koji način ono dugoročno može biti otklonjeno kroz edukaciju, jer čvrst zakonski okvir postoji i on efikasno kažnjava počinitelje. Međutim, fraza kako navijači “uvijek imaju 20 godina” nije tu uzalud; na svakog koji svojim ponašanjem prijeđe granice dođe još njih par mlađih koji će samo nastaviti tekovinama tog manijakalnog ponašanja. I tu se ne radi ni o kakvim “posebnim jedinicama” koje se specijalizirano bave nasiljem kako je jedna ‘analiza’ imputirala, već o problemu koji buja kada mu se pridaje tendenciozna pozadina koja više nalikuje atmosferi linča nego nuđenju odgovora i rješenja.

U tom sukobu navijači, ili barem ovaj njihov ekstremistički dio, s druge strane rade upravo ono zbog čega i oni sami tvrde da su na meti: generaliziraju, optužuju, huškaju.

I to je najveća opasnost u cijeloj priči — jer se, primjerice, stoput dogodilo da upravo mediji u prvi plan gurnu i onaj pozitivni aspekt njihovog djelovanja, što pomaže kreiranju šire pozitivne slike bez obzira na to što je pojedinačni mediji iz nekakvih vlastitih nihilističkih pobuda preko noći prebrišu. U prozivkama novinara nema ništa nelegitimno, pogotovo jer i oni u ogromnoj mjeri rade pogrešne stvari u svojoj domeni, ali suludo je ta da se taj front na ovaj način otvara kada su navijači svjesni kako šalju prijeteće poruke koje ozbiljno skreću čitavu priču u smjeru demokratskog mraka.

Ironično, istovremeno se dvije najbrojnije navijačke skupine u državi bore upravo za demokratičnost i transparentnost u radu vlastitih klubova, s naglaskom na prihvaćanje odgovornosti za svoje poteze. Jasno, kod navijača će uvijek prevladati ograđivanje po ključu individualne, a ne kolektivne odgovornosti, što u neku ruku ima smisla, ali onda moraju dopustiti da je i u obrnutom slučaju prihvaćanje objektivne slike nužnost.

Bez slobodnih medija nema ni kanala borbe za demokraciju, što podrazumijeva i borbu za demokratski nogomet.

Uostalom, baš u tome sam i pronašao smisao kao izgubljeni klinac u velikom gradu. S vremenom sam, po dolasku u Zagreb, shvatio kako mi se životni prioriteti mijenjaju i kako vremena za bjesomučno lutanje po utakmicama više i nema toliko. Istovremeno, navijački pokret u Hrvatskoj je tih godina dobrim dijelom postao i borba za nogomet ustrojen po demokratskim principima, a u toj plemenitoj borbi sam prepoznao i onaj elan koji me povukao da i sam spoznam sve dobre, ali i loše strane organiziranog navijanja. Shvatio sam da je moj obol toj borbi tada nekako najkorisniji postao upravo kroz novinarstvo i pokušaj pričanja — između ostalog — i tih priča, ali isključivo pod uvjetom da imam pravo reći i kada je netko iz navijačkih redova ispao “crv” jer se namjerio na slabije od sebe ili generalno ispao potpuni idiot.

To što je ta stvar zapravo najlakša na svijetu samo omogućava pojedincima iz redova struke da lijeno i potkapacitirano prišiju etiketu idiota svima, a onda imamo i reakciju u vidu izrazito prijeteće tribine popunjene mladićima u crnim majicama na kojima piše da su svi novinari crvi.

Zakopavajući se u logičke zamke i petlje, tom opasnom generalizacijom zapravo pljuju i na vlastitu borbu koja ih je trebala naučiti upravo to da se ‘neprijatelja’ prokazuje i demantira argumentima i ukazivanjem na širu sliku, a ne uzvraćanjem linča na još grublji način. Jer onda cijela priča samo postaje fenomen samoispunjujućeg proročanstva u kojoj navijači sami sebi kopaju rupu i svode se na razinu u kojoj zaista narativ ide daleko unazad, sve do razine primitivnih beskralježnjaka.