Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Čuvar Močvare

Damir Vrbanović, umjetnik preživljavanja i lice nakaznog sustava

Bilo je u ovom dugom i bolnom ratu za oslobođenje hrvatskog nogometa mnogo suludih situacija, ali potpuna kulminacija ludila uglavnom dođe kada je pacijent stiješnjen uza zid.

Prije gotovo četiri pune godine prosvjednici sa splitske Rive, okupljeni nakon neodigranog derbija, zahtijevali su izmjene Zakona o sportu koje su i konačno implementirane početkom 2016. Kada se mislilo da institucionalizirane zvijeri zvane vlastodršci hrvatskog nogometa ne mogu izbjeći jasno definirano slovo zakona, realnost nas je još jednom podsjetila kako su pravilnici i zakoni u ovoj državi nešto što je podložno osobnoj intepretaciji.

Na press konferenciju je onda stigao čovjek koji je nekih pola godine prije toga proveo nekoliko noći u istražnom zatvoru Remetinec, i s dopisom u rukama neuvijeno poručio: Zakon? Zakon se, dame i gospodo, na nas ne odnosi.

Toliko je jednostavno bilo Damiru Vrbanoviću postaviti stvari, jednakom lakoćom kojom je glasnogovornik Hrvatskog nogometnog saveza Tomislav Pacak u tom periodu dok je nogometna vrhuška boravila u istražnom zatvoru zbog slučaja čiju pravomoćnost tek čekamo, objasnio kako nema razloga za bilo kakve promjene jer “Savez normalno funkcionira”. Baš kao znanstvenici koji uskrate životinji kisik samo da bi doznali kako one imaju sposobnost prilagodbe na anaerobne uvjete, uvjerili smo se koliko daleko ide borba za očuvanje pozicija.

Na čelu te borbe je upravo Vrbanović, “rasni intelektualac s diplomom prava” kako ga je nazvao jedan kućni novinar u svojim laudama. On predstavlja savršeno utjelovljenje instinkta za preživljavanje pri kojem čak ni ne mora ulagati značajan napor, znajući da je dobar dio svoje profesionalne karijere podredio upravo izgradnji sustava koji mu omogućuje preživljavanje, pomičući usput granicu apsurda korak po korak. Parafrazirajući pjesmu grupe Jinx, Damir Vrbanović je postao pravi čuvar Močvare, spreman da se pojavi iza leđa baš kada pomislimo da za njega i njegove nema više izlaza.

Njegov put do te pozicije izgrađen je kroz konstantu u kojoj se pojavljuje pred različitim sudskim tijelima podjednako dugo koliko se pojavljuje i u direktorskim foteljama ili svečanim ložama stadiona. Dapače, frapantno je koliko je njegova moć jačala s osnaživanjem institucionalizirane korupcije u hrvatskom nogometu.

Kada je netko toliko čvrsto naumio čuvati nakazni sustav koji je sam stvorio, onda se lako brišu i granice između stvarnosti i iluzije

Vrbanović je na poziciji od samih početaka; godine 1993. je Hrvatski nogometni savez i službeno primljen u UEFA-inu obitelj, a baš te je godine on zaposlen kao voditelj pravnog odjela u savezu. Tri godine kasnije i službeno dolazi u Dinamo, odnosno Croatiju; dosta godina kasnije sjest će u optuženičku klupu zajedno s Mirkom Novoselom i Tomom Horvatinčićem osumnjičen da je, gle čuda, utajio 120 milijuna kuna poreza. Na kraju su te optužbe odbačene, iako je sutkinja Ana Kovačević ustvrdila da je neosporno kako su zajmovi koje su Vrbanović, Novosel i Horvatinčić davali bili — fiktivni.

Ne samo da je svakom novom aferom Vrbanović uspijevao izbjeći konačni udarac koji bi ga spriječio od daljnjeg obnašanja direktorskih funkcija, već je u zemlji izvrnutih vrijednosti njegova pozicija dodatno jačala. Polje djelovanja ostalo je isto — NK Croatia postala je Dinamo, ali Vrbanović je i dalje bio tu, jačajući utjecaj svakim danom. Poput pravog oportunista, legitimiranog u očima poslušnika i ‘glasnogovornika’ kroz imidž tobože ugledne građanske pozadine, birao je osobe s kojima će se povezati i koji će mu pomoći u stjecanju službene uloge consiglierea hrvatske nogometne Močvare. Građanština je to po mjeri hrvatske visoke politike i institucija, ona koja počinje i završava stjecanjem pravničke diplome i upoznavanjem pravih ljudi u pravo vrijeme.

Direktorska funkcija u NK Croatiji donijela mu je prve optužnice, ali to ga nije omelo. Dapače, pojava Zdravka Mamića u Dinamovim uredima poslužila mu je kao idealna odskočna daska. Zdravko je čovjek za prljave poslove, spreman da preuzme sve karizmom koja je u suštini jednako plitka kao i Damirova građanština. Ali njemu je trebao netko tko će predstavljati antipod, tko će biti Tom Hagen, pristojni i naizgled nevini savjetnik zloglasnoj obitelji Corleone, nalik onoj koju je okupljao oko sebe u Dinamu. Vrbanović, iako s trenutačnim padovima koncentracije poput onog pjevanja pogrdnih pjesama na proslavi Dinamove titule 2009., bio je prava osoba za to.

Uostalom, to je samo preslika načina funkcioniranja domaće visoke politike: odanost i vjernost tipu karaktera koji je tražen odvest će vas izrazito daleko. ‘Vrba’ je postao ne samo Mamićev nadzornik dvorskoj ludi Davoru Šukeru kao izvršni predsjednik Saveza, već je korak po korak došao i do međunarodne razine, poput Europskog udruženja klubova ili UEFA-e, u kojima i dalje obnaša visoke funkcije

Nekog bi to moglo i začuditi, šokiranog u saznanju da institucionalizirana korupcija nije rezervirana samo za ovo naše kvarno pleme. No, možda bi nas više trebalo čuditi to što u državi u kojoj se na valu histerije počelo masovno etiketirati svakog čiji posao nije prekarne prirode “uhljebom” nitko nije našao shodnim vidjeti Damira Vrbanovića kao utjelovljenje tog termina. Jer Vrbanović stvarno upada u tu definiciju. Skačući s pozicije na poziciju istovremeno uskače u nove probleme, ali jeziva je razina odlučnosti da se održi na površini.

Tako je iz međugorskog egzila stigla direktiva o uklanjanju Tomislava Svetine iz Dinama i iz saveza, ali Vrbanovićev je status u HNS-u i dalje neupitan. Kada pomislite da će ga barem isključiti iz međunarodnih organizacija, jednako korumpiran sustav postavi stvari tako da predsjednik FIFA-e Gianni Infantino i sam zauzima stav kako je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno, bez obzira na to što svojom umočenošću u razne afere te povlačenjem po sudovima i pritvorima nastavlja raditi štetu ugledu organizacije koju predstavlja i nogometu samom. Ipak, čini se da će u slučaju pravomoćnosti presude i to prijateljsko tapšanje morati doći kraju, ali o tom potom.

Naravno, sustav koji je zajedno s jatacima izgradio to mu preživljavanje savršeno dobro i omogućuje, pa na činjenicu da je i formalno optužen — a i osuđen, makar nepravomoćno — za štetu koju je svojim radom nanio hrvatskom nogometu skoče svi poslušnici samo kako bi nam objasnili da je Izvršni odbor odlučio kako “Savez jako dobro funkcionira” čak i u trenucima kad su mu dvojica od trojice najistaknutijih članova u istražnom pritvoru. Ne samo to, već u svojim pričama o “presumpciji nevinosti” idu toliko daleko da pričaju o njoj kao o  “osnovnom principu demokracije”.

I zapravo su u pravu.

Jer za Vrbanovića stvarno jest osnovni princip demokracije mogućnost da izigrava ulogu većeg od zakona toliko dugo da za njega stvarni stupovi demokratskih poredaka, poput poštivanja zakona, postanu nešto što je proizvoljno, fakultativno. Može čovjek i shvatiti zašto to tako vidi, jer kada je netko toliko čvrsto naumio čuvati nakazni sustav koji je sam stvori,o onda se lako brišu i granice između stvarnosti i iluzije.

Naša je iluzija demokracija kojom se pokušalo preko još jedne floskule o “institucijama koje rade svoj posao” utjecati na poziciju Damira Vrbanovića. Naša je, pak, realnost ta da se čovjek s nepravomoćnom presudom za ozbiljan kriminal kojim je oštetio sport u čijem bi interesu trebao raditi ne samo popišao na taj isti zakon te i dalje ostao na toj funkciji, već je uzeo i da pred cijelim svijetom predstavlja Hrvatsku, samouvjereno stojeći do euforične Predsjednice u loži na Svjetskom prvenstvu. To je na kraju krajeva i prava razglednica Hrvatske na institucionalnoj razini: red populizma, red korupcije.

Damir Vrbanović je personifikacija nogometne Močvare i njen najodaniji čuvar. I ne treba se bojati za njega, jer nema sumnje da ćemo i dalje biti u prigodi — baš kao i za Zdravka — pomisliti kako je gotovo sve, samo da bismo se okrenuli i shvatili da su i dalje iza nas.

Ili, bolje rečeno, iznad.