Na suncu i sjeni

Dalićev teret

Težina prethodnog ogromnog uspjeha je na izbornikovim leđima

Kada je Rafael Benítez u lipnju 2015. stigao u Real Madrid kao novi trener, izgledalo je da ima sve što je predodređeno za uspjeh. Prvo, tada se kao rođeni Madriđanin vratio kući, u klub u kojem je napravio svoje prve ozbiljne nogometne korake, sada kao trener koji je iza sebe imao ogromne uspjehe s više različitih ekipa, od Španjolske preko Engleske do Italije. Imao je svoj plan i program i, iako je generalno nenametljiv tip, čvrsto ga se držao.

Sve je djelovalo kao sasvim logičan izbor, ali na kraju je ta priča potrajala jedva pola godine. Benítez je potjeran u siječnju 2016. iako je do 11. kola bio neporažen, i to potjeran tako da se činilo kao da je Real praktički angažirao sabotera, a ne uspješnog ‘domaćeg’ trenera. No, bilo je poraza koji nisu nužno ukazivali na njegovu sposobnost, nego na neke dublje probleme. Barcelona je u prvom Clásicu te sezone pobijedila 4:0 i publika na Bernabéuu je pohitala izvući maramice, ako se one ondje ikad i spremaju.

Kasnije se ispostavilo da je Beníteza bruke koštala upravo njegova volja da uspostavi jasan obrazac igre, stil koji se preslikavao na terene i na utakmici i na treningu. Imao je opsesiju mikrodetaljima, a između ostalog je upirao i Luku Modrića, uvjeravajući ga da batali ono svoje čuveno dodavanje vanjskom, njegovo ubojito oružje protiv suparničkog presinga. Možda bi mu to i bilo oprošteno da Benítezu među igračima nadimak nije bio Desetka, kao ironična referenca na to da mu je karijera koju zaista jest započeo u Realu potrajala jako kratko — doduše, najviše zbog ozljeda.

U ovom ga je slučaju zamijenio Zinédine Zidane, mitska igračka figura, ali i tih i samozatajan karakter koji je u trenerskom pogledu iza sebe dotad imao jedino vođenje Castille. Nije forsirao igrače mikromenadžeriranjima i sitničarenjem, često nije djelovalo ni da ima jasan plan igre, ali je bio Desetka, bez ironičnog predznaka. Tu priču svi znamo već; tri uzastopne Lige prvaka napravile su od njega besmrtnog trenera, uz niz ostalih trofeja i postignuća.

Dalićeva budućnost omeđena je prošlim uspjehom više kao teret nego kao nešto što otvara silna vrata

Niko Kovač bio je veliki igrač u povijesti hrvatske reprezentacije, vođa s autoritetom, a kasnije se pokazao i kao iznimno metodičan trener, s razrađenim idejama i vizijama. Kada je postao izbornik seniorske hrvatske reprezentacije činio se kao savršeno rješenje, pogotovo zato jer je imao iskustvo vođenja i mlade selekcije i dobro je poznavao neka od imena koja je trebao uvesti u momčad.

No, i on je u toj svojoj pomalo i opsesiji ‘germanskim mentalitetom’ tražio previše od igrača koji su već tada bile velike zvijezde; kao i Benítez, Kovač je želio svaki detalj ukomponirati po svom nahođenju. Za razliku od Beniteza imao je i autoritet, ali je svejedno naišao na otklon koji je rezultirao popriličnim neuspjehom na Svjetskom prvenstvu u Brazilu i otkazom bez puno promišljanja.

Nakon njega stigao je Ante Čačić, “TV serviser” koji je na takvu klupu došao s one Lokomotivine, prije koje je vodio Slaven Belupo. Čovjek koji je praktički istog trena postao hodajuća karikatura — i to ne samo zbog očite poveznice s Zdravkom Mamićem — znao je, međutim, svoje mjesto. Imao je i on svoj plan i program, ali i dovoljno takta. Pomagao je reprezentativcima da se opuste, nije ih opterećivao silnim detaljima i prohtjevima i Hrvatska je na Euru 2016. prošla skupinu, a onaj nesretni poraz od Portugala u produžecima zatvorio je vrata ždrijeba, koji je pobjednika tog dvoboja gurao praktički do finala. “Sova”, “Mamićev vojnik”, “Izbornik na daljinski” i kako ga se sve još nije nazivalo je, za razliku od pedantne autoritativne igračke ikone i modernog trenerskog uma, pobijedio Španjolce, prošao grupu i ispao od kasnijeg osvajača turnira.

I onda dolazimo i do Zlatka Dalića.

Njegov je uspjeh u Rusiji, znamo dobro tu priču već svi, stigao isto tako kao plod laissez-faire pristupa igračima. Njegovo uporno mantranje o potrebi za pozitivom, o ujedinjenosti, skromnosti i poniznosti mnoge je iritiralo, ali u konačnici je Dala Nazionale točno znao što dobiva s takvim pristupom i takvom izloženošću.

Hrvatska je u Rusiji odigrala jednu dodatnu utakmicu kad se zbroje produžeci, ozljede su već načimale igrače i u tom okruženju je i minimum ega i psihološkog opterećenja makar kroz neki možebitni usputni komentar na treningu mogao biti poguban. Dalić tu ne improvizira i njegova je najveća razlika u odnosu na Čačića je ta što se obojica možda jesu povlačila pred pritiskom svlačionice, ali Dalić se nije libio istovremeno preuzeti reflektore na sebe čak i kad je kontinuirano mantrao o “skromnosti i poniznosti”, iskačući paralelno iz paštete. Nemojmo se lagati, dovoljno su ga upoznali i oni koji ga nisu pamtili iz dana u Varaždinu, Rijeci i Koprivnici da su mogli to povezati.

Ali, izbornik je savršeno ukomponirao svoje osobne potrebe s onim momčadskima, a rezultat koji mu je taj pristup donio omogućio mu je da i jučer, nakon poraza od Engleza, sjedne pred kamere i efektivno izjavi da ono što ne funkcionira već više od godinu dana naprosto ne funkcionira ni dalje: “Pogodak smo primili iz pogreške i ljuti me što smo ga dobili baš na način na koji smo ukazivali da tako ne smijemo reagirati”, izjavio je, a onda i obligatorno spomenuo kako “nema mjesta pesimizmu i negativi”.

Nogomet nudi različite narative koji ne moraju biti predeterminirani i unaprijed logični, ali isto tako ne dopušta da se u postojeće narative, kakvi god bili, predugo uljuljate. Dalić je svoj kreirao i s njim spektakularno prosperirao, ali je od tog uspjeha pomicao ravnotežu na stranu samoga sebe, računajući da će inercija gurati priču dalje unedogled. Dok se urušavala obrambena struktura, pogotovo kod prekida, Dala se bavio političkim PR-om. Dok smo zapeli u mjestu s nedorečenim mehanizmima igre, izbornik je držao motivacijske govore u tvrtkama, nešto što je nakon Svjetskog prvenstva predstavljao kao ironično upozorenje na to koliko nogomet pruža, ali i traži zauzvrat.

U onom intervjuu Draženu Krušelju Dalić je pohvalio Zidaneovu odluku da tada odstupi s Realove klupe nakon velikog uspjeha, tvrdeći da je u pitanju “vrh nakon kojeg možeš samo zaroniti”. Ironično, Zidane nije tada otišao da bi se razmjerno brzo vratio jer je svoju poziciju shvatio kao što ju je shvatio Dalić. Zidane je svjestan da ima specifični talent koji bez obzira na sve faktore može primijeniti samo u specifičnim okruženjima, nerijetko toksičnim. U takvoj poziciji treba znati kada je ravnoteža poremećena, čak i ako rezultat i dalje ima mogućnost pomaziti. Takvo okruženje vlada u Real Madridu, ali i u hrvatskoj reprezentaciji.

Naravno da je Dalić sada u pravu i da ima i dalje svaki razlog biti optimističan, jer Hrvatska u preostale dvije utakmice ipak ulazi kao favorit, a drugo mjesto i ovdje otvara povoljniji ždrijeb. Međutim i da dođe do novog uspjeha unatoč problemima koje je dijelom i sam generirao, njegova budućnost omeđena je prošlim uspjehom više kao teret nego kao nešto što otvara silna vrata.

“Ovo je stresan posao”, rekao je nedavno. “Htio bih se okušati u nekom jakom europskom klubu da vidim mogu li ja to…”

Čovjek koji je umalo ispisao najnevjerojatniju priču u povijesti Svjetskog prvenstva i koji i dalje ima šanse taj uspjeh podebljati, sada se pita “može li” voditi neki europski klub. To samo pokazuje koliko je Dalić svjestan sebe i koliki teret nosi. On bi ga, zapravo, mogao vrlo brzo vratiti na poziciju s koje već tri godine tobože pokušava pobjeći, ali eto, nikako da pobjegne.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.