Gospoda preferiraju plavuše, glasi naslov jednog poglavlja u knjizi Soccernomics koju često spominjemo u našim tekstovima. U njemu autori Simon Kuper i Stefan Szymanski ističu neke klasične falinge koje skauti imaju pri evaluaciji igrača. Naime, u svojim istraživanjima su primijetili kako se zamjetan broj skauta vodi onime što nazivaju “vizualnim predrasudama”; odnosno, obično veću pozornost pridaju igraču koji na prvi pogled strši iz gomile na terenu, često bez nekog jasnog objašnjenja temeljenog na njegovoj igri.
Davida Luiza na terenu ne možete promašiti.
Njegova je duga, čupava kosa nalik onoj koju fura Sideshow Bob u Simpsonima poslužila čak i kao inspiracija za jelo u lokalnom bistrou kod Stamford Bridgea zvanom Café Brazil. Pogađate, bila je riječ o tjestenini, i to fusillima, baš u čast te njegove čupe. Ona mu je garantirala pozornost kod auditorija pred ekranima i kod gledatelja na tribinama. Ali nije mu uvijek išla u korist, dapače.
Još tamo 2011. je Gary Neville u ulozi stručnog komentatora za njegov stil igre na utakmici protiv Liverpoola rekao da je “kao da ga kontrolira 10-godišnjak na Playstationu”. Tu izjavu je iz naftalina onda četiri godine kasnije izvukao Arsène Wenger, kad je na predstavljanju Gabriela Pauliste u Arsenalu napomenuo kako on “nije David Luiz, za kojeg ne znate je li zapravo veznjak”, već “pravi branič, koji želi igrati obranu”. Istini za volju, nije Wenger bio uvredljiv koliko samo retorički nespretan, jer je želio pojasniti kako Gabriel nema tu ambicioznu komponentu u igri s loptom u nogama kao njegov sunarodnjak.
Radio je toliko pogrešaka jer je u pravilu preuzimao odgovornost i inicijativu za cijelu momčad i nije od njih bježao ni u najtežim trenucima
Nogomet je igra koju čovjek ne može igrati bez da čini pogreške. Svi ih rade, a mi nerijetko i sami radimo ono što spominju Kuper i Szymanski te kod nekih više, a kod nekih manje primjećujemo te pogreške i loše poteze; nekima ih više, a nekima manje uzimamo za zlo. Luiz je oduvijek bio meta kritika, ponekad i otvorene mržnje, jednostavno jer je svojom pojavom automatski privlačio više pozornosti od ostalih. Tako su, recimo, u većini izvještaja s Mineiraza, one brazilske 1:7 katastrofe protiv Njemačke na Svjetskom prvenstvu 2014., u prvom planu bile njegove fotografije; često one u krupnom planu, s uplakanim i slomljenim nogometašem.
Mnogi se sjećaju detalja poput onoga kad ga je Son Heung-min ‘slomio’ u susretu Tottenhama i Chelseaja 2018. ili onoga kad je lani protiv Manchester Cityja u 24. minuti utakmice zamijenio ozlijeđenog Pabla Maríja, da bi prvo ispao krivac za prvi Cityjev gol, a onda, samo 25 minuta kasnije, zaradio crveni karton. Imao je takvih trenutaka gdje god je igrao i puno puta privlačio negativne komentare. Često s razlogom — Arsenalovi navijači uhvatit će se za podatak da u njihovu dresu nitko nije skrivio više jedanaesteraca ni zaradio više isključenja — ali ponekad i potpuno nepotrebno.
Baš zato što nikada nije želio biti Sideshow Bob, tek usputni lik na terenu, Luiz je prihvatio na svoja leđa i sve ono što sa sobom nosi to kad želite biti među glavnim figurama.
Kažu da to potječe još od doba kada se kao razmjerno mladi, ali već dokazani stoper u Benfici trebao otisnuti na najveću scenu potpisom za Chelsea. Luiz je imao svojih sumnji i bio je, kako je sam kazao, “u strahu od življenja neke nove priče”. Tada je uskočio legendarni Rui Costa, koji ga je pozvao u svoj ured i objasnio mu kako će, u slučaju da se ne probije na najvišoj razini, Benficina vrata za njega uvijek biti otvorena, i to ne samo iz razloga jer je Portu svojedobno poručio da odbija njegovu ponudu jer “ne pljuje u tanjur iz kojeg jede”. Costa mu je tada rekao kako “treba pokazati svoj nogomet svijetu”.
U prijevodu, David Luiz je dodatno usmjerio reflektore na sebe tijekom čitave svoje karijere i preuzeo je odgovornost u trenucima kada mnogi drugi to nisu htjeli ili mogli. To je bio najbolji način da promovira svoju igru; njegov stil je risktantan i često nepredvidljiv, što svakako može predstavljati problem za trenere, ali kada stvari kliknu — a često jesu, bez obzira na sve — onda se njegov lik počne naglo mijenjati. Lik je to koji ga je svojedobno učinio i najskupljim braničem u povijesti.
Ljudi se onda prisjete da je u svakoj momčadi Luiz bio vođa na tom terenu i igrač koji se nije bojao inicijative kada situacija ne bi krenula po planu. Onda se sjetimo i da je na tom Svjetskom prvenstvu u Brazilu sve do polufinala protiv Njemačke bio jedna od rijetkih svijetlih figura u ekipi; on ju je golom spasio u onoj utakmici drugog kruga protiv Čilea, u kojoj je i prvi gađao s bijele točke pri raspucavanju. Isto tako se sjetimo i one pobjedničke golčine Kolumbiji u četvrtfinalu, nakon slobodnjaka na udaljenosti većoj od 30 metara. Isto tako se sjetimo i da je on preuzeo kapetansku vrpcu protiv Njemačke, i da je on bio taj koji je izašao pred gnjevnu i ucviljenu brazilsku gomilu nakon tih 1:7 i ponudio ispriku u ime cijele momčadi.
David Luiz bio je važan igrač za praktički sve trenere za koje je igrao i sudjelovao je u osvajanju trofeja u svakom klubu za koji je nastupao. Bio je neopjevani junak za Antonija Contea, a da ne spominjemo i ono finale Lige prvaka 2012. i autoritet s kojim je odigrao tu utakmicu i još jednom zabio u raspucavanju s bijele točke. Jednako tako je povukao sa sobom i ekipu Maurizija Sarrija i odveo je do trećeg mjesta i osvajanja još jednog naslova pobjednika Europske lige. Dovraga, čak je i u ovom Arsenalu u svojoj prvoj sezoni u klubu bio igrač s najviše otklonjenih opasnosti pred vlastitim golom, kao i preciznih dugih dodavanja, a statistika govori i da je ove sezone jedan od najboljih stopera lige kada je riječ o sudjelovanju u izgradnji napada.
Razlog zbog kojeg su mu lani ponudili produženje ugovora ne leži samo u tim segmentima, već i u njegovu utjecaju u svlačionici, koji je očekivano velik.
“On je sjajan uzor mladima”, objasnio je Mikel Arteta. “Ima tu odličnu kombinaciju opuštenog pristupa i strogoće, a svi ga slušaju baš zbog toga tko je on i što je postigao u ovoj igri. Definitivno je jedan od ključnih uzora u našoj momčadi”.
S 34 godine i provedenih gotovo punih 15 godina u toj ulozi, vrijeme je za Davida Luiza polagano krenulo prema završnom činu njegove karijere. Što slijedi, teško je reći; možda je vrijeme da održi ono svoje davno obećanje i još jednom sjedne kod Ruija Costa u ured kako bi dogovorio oproštaj sa ‘svojom’ Benficom. No, činjenica da se njegova bogata karijera približava kraju omogućuje i nama da ga sagledamo iz nekog šireg kuta.
Luiz je griješio, nekad i katastrofalno, baš poput igrača kojim na Playstationu upravlja 10-godišnji klinac. No, glavni razlog zbog kojeg je radio toliko pogrešaka bio je taj što je u pravilu preuzimao odgovornost i inicijativu za cijelu momčad i nije od njih bježao ni u najtežim trenucima. Privlačio je pozornost na sebe jer je imao kapacitet za to; imao je muda stati iza svojih odluka i poteza kao malo tko na toj razini.
I zbog toga zaslužuje respekt.
