Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Davide Nicola: Biciklist

Trener koji je u nogometu našao vjeru

“Jesam li umoran?”, ponovio je pitanje novinara čovjek koji je upravo pola Italije propedalirao na svom biciklu. “Još uvijek ne osjećam neku osobitu bol. Možda ću od sutra imati jasniju percepciju i tada ću osjetiti da sam umoran.”

Za Davidea Nicolu, 45-godišnjaka kojem je taj podvig pošao za rukom, pitanje ima kudikamo širi značaj od pukog opisivanja situacije. Iza njegova zavjeta dugog 1.300 kilometara krilo se obećanje koje je dao svom klubu, ali i posveta poginulom sinu.

U njegovu igračkom životu kao da nije bilo previše boli ni umora; Nicola je bio nogometaš čija karijera nije bila spektakularna, a on je bio tip kojeg su uvijek nekako više pamtili po neodoljivom duhu nego po nekom bitnom učinku na terenu. Prije gotovo 20 godina je za Genou, klub u u kojem je proveo dobar dio karijere kao branič, u napetoj utakmici protiv Atalante zabio prvi gol, jedan od tek četiri koliko ih je postigao u skoro 200 nastupa u tom dresu. Izbezumljen od radosti, trčao je prema korner zastavici, a ondje se našla i policajka koja je stajala uz rub tribine. Nicola nije oklijevao ni trenutka već ju je obgrlio i sočno poljubio u usta. Anegdota ne bi bila potpuna da Nicola već tada nije bio oženjen, a taj manevar sigurno nije dobro legao njegovoj ženi Lauri.

“Da je tada Papa bio u tom kutu, poljubio bih ga”, izmotavao se Nicola pred ženom, tvrdeći da je iz nekog razloga bio uvjeren kako je u pitanju njihova obiteljska prijateljica koja mu je ‘prorekla’ da će zabiti bitan gol. “U tom trenutku bio sam kao vulkan. Ali dobro, možda moj poljubac pridonese boljim odnosima navijača i policije”, našalio se.

Nicola je po odlasku iz Genoe odlutao od Torina do Andrije, ali to njemu nije predstavljalo problem, već užitak. Umirovio se sa 38 godina u dresu niželigaša Lumezzanea kao sretan čovjek. A onda život odluči da se nešto očito mora izravnati, na bolji ili na lošiji način. Za Nicolu je to očito moralo biti loše.

“Ako se spasimo, uzeti ću bicikl i pedalirati od Crotonea do Torina”

Poslije igračke karijere se, kao i mnogi kolege, otisnuo u avanturu zvanu trenerski posao. Njegov rad je bio usko vezan uz stil kojim je igrao; tvrd, defenzivan, neatraktivan ali pragmatičan, zbog čega je i dobivao poslove koji su uglavnom bili vezani uz preživljavanje, pa se tako dvaput vraćao u Livorno koji ga je otpustio kada je bilo očito da taj njegov stil ne garantira ostanak u Serie A. Život je takav, a vjerojatno je i on sam pomislio da je dobro ako mu je to najlošija stvar koja se može dogoditi.

Ali onda se sve srušilo.

Njegov sin Alessandro kretao je očevim stopama, igrajući nogomet u rodnom Vigoneu, gdje se obitelj smjestila dok je otac odrađivao svoje trenerske gaže. Jedne srpanjske večeri 2014. biciklirao je na putu do kuće kada je naletio autobus i okrznuo mu stražnji dio bicikla, nakon čega je Alessandro izgubio kontrolu i podletio pod njegove kotače. Bilo mu je samo 14 godina.

Strašna je to bol, nezamisliva za čovjeka; ona nakon koje život nikada ne može biti isti i nakon koje ljudi često postanu ljušture samih sebe. Volimo promatrati sportaše kao ljude odvojene od ovozemaljskih problema, i prečesto nas taj dojam toliko zavara da tek u tragedijama shvatimo kako su ispod glamura i statusa obični ljudi poput nas.

Louis van Gaal je, primjerice, bio u procesu stvaranja one genijalne Ajaxove generacije kada mu je 1994. umrla žena. Čelični trener poznat po svom stoicizmu toliko je bio slomljen da se mislio povući u osamu i ostaviti posla, jer za njega čak ni nogomet više nije imao smisla. No, njegove su kćeri vidjele da je upravo nogomet jedino što može spasiti Louis razum i održati ga funkcionalnim, a on se na njihov nagovor vratio na posao. Godinu dana kasnije Ajax je bio europski prvak.

Sličan put odabrao je i Nicola, makar je njegovo ‘stvaralaštvo’ tada stalo u osrednju momčad drugoligaškog Barija. To zapravo nije bilo ni bitno, već je samo važno da je Nicola svoju utjehu i mir također pronašao u često hektičnom okruženju tribina i svlačionica. Ljudi se u takvim groznim trenucima, kada traže smisao koji ih održava na životu nerijetko okrenu vjeri, a za njega je vjera bila — nogomet.

Kasnog lipnja 2016. Crotone se pripremao za svoju prvu povijesnu sezonu u Serie A, koju su čudesno izborili pod vodstvom Ivana Jurića, još jednog bivšeg Genoina igrača. Nicola je već odavno napustio klub kada je u njega stigao Jurić, ali su im se putevi sreli upravo u toj Crotoneovoj priči. Jurića je usred priprema pokupila Genoa, a Crotone je redao odbijenice trenera koji se nisu željeli upustiti u nemoguću misiju spašavanja malenog kluba od ispadanja iz lige. Crotoneu nitko nije davao šanse da će uopće ući u Serie A; kada je ostao i bez najboljih igrača, preuzeti klupu te momčadi nepunih mjesec dana pred početak sezone bila je ludost. Osim toga, klub je prva dva mjeseca morao svaku domaću utakmicu putovati po 600 kilometara dalje, u Pescaru, pošto su radovi na njegovom stadionu kasnili. Nicoli je zapravo trebala neka takva priča, ona u kojoj će naći smisao i razlog da u nešto i dalje vjeruje i da ga nešto vuče dalje. Prihvatio je nemogući posao, tražeći svoju katarzu.

Situacija je išla zapravo očekivano. Pokušao je održati Jurićev otvoreni stil igre dok ga očajni uvod u sezonu nije primorao da se vrati na konvencionalnih 4-4-2 i onaj rigidni defanzivni mentalitet koji ga je dotad pratio, a koji bi donio barem neke škrte remije i prijeko potrebne bodove. Njih nije bilo previše, ali je bez obzira na sve uživao povjerenje uprave. Imao je kemiju s igračima i vjerovao je da može spasiti momčad.

Stigao je i početak travnja, a klub je u 29 kola imao mizernih 14 bodova na kontu. Nevjerojatno, ali istinito, mjesec dana prije kraja sezone Crotone je ubilježio svoju prvu pobjedu, protiv Chieva. Do kraja sezone bilo je devet utakmica, a raspored je uključivao utakmice protiv Juventusa, Intera, Milana, Lazija, Torina i Sampdorije. Nada je kopnjela, ali Nicola je na igrače projicirao vlastitu borbu sa traženjem smisla. “Ako se spasimo”, izjavio je tada, “uzeti ću bicikl i pedalirati od Crotonea do Torina”.

Ono što je uslijedilo nakon te izjave spada u najveća čuda koja je talijanski nogomet vidio.

U preostalih devet utakmica Crotone je izgubio tek jednom, i to od Juventusa. Preživio je Milan i Torino te senzacionalno slavio protiv Intera i Sampdorije, ali ni to nije bilo dovoljno. Mora je u posljednjem kolu svladati Lazio, a Palermo — koji je dotad i matematički ispao iz lige — nije smio izgubiti od Empolija, također davljenika. Štoviše, Palermu je odgovaralo da Empoli ostane u ligi jer bi u slučaju da Crotone ispadne dobio dodatnih 15 milijuna eura od Saveza kao ‘padobransku’ subvenciju klubovima koji ispadnu iz najvišeg ranga.

“Vjerujem da Palermovi igrači ne žele izgubiti obraz pred svojim navijačima”, napomenuo je Nicola uoči tog posljednjeg kola kako bi stavio pritisak na njih da pošteno odigraju utakmicu. Zaista i jesu, svladavši Empoli sa 2:1 u dramatičnoj završnici.

Sve je bilo na Crotoneu.

Čudo se naziralo kada je Diego Falcinelli zabio za vodstvo od 2:0 u 22. minuti, ali je Ciro Immobile vratio nervozu na tribine četiri minute kasnije golom iz jedanaesterca. Neizvjesnost je trajala sve do 60. minute, a onda je Crotone povisio na 3:1 preko Andree Nallinija. Nije samo Crotone bio u deliriju; s momčadi je slavila čitava Italija, baš kao što je i tugovala kada je dobričina poput Nicole doživjela onakvu tragediju.

Naravno, kada se slegla euforija zbog nevjerojatnog spašavanja prvoligaškog statusa, Nicola je ispunio svoje obećanje. Sjeo je na bicikli krenuo na svoj dugi put. U sklopu njega prošao je Taranto, Bari, Pescaru, Anconu, Livorno i Genou — gradove u kojima je ostavio trag kao igrač i kao trener — da bi zadnja postaja njegovog puta bila Vigone, gdje je Alessandro izgubio život. Ondje su ga dočekale stotine ljudi, a njegovo putovanje ponovno je ispratila čitava Italija. U Vigoneu je napisao i emotivno pismo sinu.

“Znam da si uvijek bio sa mnom”, poručio je između ostalog. “Tvoja energija dala mi je snage da se nastavim boriti i pokušati učiniti nemoguće. Ale, ovo nije moja pobjeda nego naša; sve je ovo samo za tebe i svako moje dostignuće je tvoje.”

Crotoneova bajka privedena je kraju i on je iduće polusezone napustio klub. Nije radio sve do sredine prošlog mjeseca, kad je preuzeo posrnuli Udinese, još jednog davljenika kojem također ne daju blistave šanse za spašavanje prvoligaškog statusa. Nicola, međutim, ima snažnu motivaciju da ga spasi; nogomet je njegovom srušenom životu dao novi smisao u kojem ni bajke nisu neostvarive.