Zagrebački je aerodrom jučer atmosferom odavao dojam dočeka trofejnih sportaša, samo u nekakvom čudnom, tenzičnom okruženju. Bilo je tu i pjesme i bakljade za prvih 20 Bad Blue Boysa koji su jučer stigli natrag svojim kućama nakon praktički četiri mjeseca u grčkom pritvoru, ali uz baklje i veselje bilo je i prijetnji i naguravanja s okupljenim predstavnicima medija. Ipak, u pitanju je prijelomni trenutak mučne i duge priče, onaj koji ju je barem usmjerio ka nekakvom završetku ili raspletu. Ali daleko od toga da je ona raspetljana.
Neredi u kojima su sudjelovali Dinamovi ultrasi uoči pretkola Lige prvaka u Ateni, a u kojima je smrtno stradao AEK-ov navijač Michalis Katsouris, razvili su se ne samo u goruću temu — kako u europskim medijima tako i na europskoj navijačkoj sceni — već i u diplomatski skandal. Mjeseci prepucavanja hrvatskih političara s grčkim kolegama, optužbe o nesposobnosti, pa i ‘osveti’ pod pritiskom grčke javnosti, iznjedrili su rijetko viđenu situaciju o kojoj bi se, nakon što se konačno stvar zaista i raspetlja, mogla snimiti i solidna kriminalistička serija.
Međutim, ono što je iz isključivo hrvatske perspektive interesantno za popratiti je način na koji je ovo pitanje zapravo postalo društveno-političko i na drugačijoj razini od one čisto službene diplomatske. Odnos javnosti prema sudbini tih 100 Bad Blue Boysa privedenih i zatvorenih u nekoliko zatvora diljem Grčke može se vjerojatno vrlo precizno razdijeliti kakvom sociološkom anketom na onu polovicu koja ih se glasno odriče, i onu drugu, koja ih svojata i veliča kao kakve heroje-osvajače koji su zbog svog podviga utamničeni. Posljedica je to potpuno površnog gledanja na situaciju, pri čemu su sam čin i posljedice koje BBB zbog njega snose postali tek argument u prijeziru koji te dvije sukobljene strane imaju jedna prema drugoj.
I sami Boysi su, u jednom od rijetkih javnih istupa, naglasili da moraju “demantirati novinarske laži” o tome da su troškovi povratka puštenih navijača i jamčevine — koja se kreće od 1.000 do 2.500 po privedenom — pokriveni angažmanom hrvatskog veleposlanstva. U pitanju je tradicionalno nadmeno predizborno ponašanje Andreja Plenkovića, čije su šeretski izrečene izjave prenosili podobni mediji, a u kojima se pokušavao progurati kao spasitelj koji je na kraju vlastoručno omogućio hrvatskoj djeci siguran povratak kući.
Koliko god vam se gadili huligani, njihovo smiješno opravdavanje i dociranje, toliko je besmisleno i zazivati drakonske kazne grčkog pravosuđa kako bi ‘dečki’ naučili lekciju
BBB su, osim naglašavanja da su te troškove pokrile obitelji i donacije ostalih kolega s tribine, iskoristili i sam termin “nametanja političkog konteksta” ovoj priči. To je istina: kao što je Plenković sada naumio ovo predstaviti kao pobjedu svog diplomatskog kadra po njegovim instrukcijama, tako su se na priču nakačili i neki kudikamo marginalniji, ali ništa manje glasni politički marginalci s, nazovimo to tako, konzervativnog i populističkog spektra.
U tom je pogledu ponovljena stara metoda očajničkog štekanja ekstremne desnice navijačkom pokretu, čak i huliganskom, kako bi se pokušalo privoljeti radikalizirane klince na svoju stranu. Parazitska narav takvih likova, koji su i u opći narativ oko ove priče pustili sintagmu “naši dečki”, obično otkriva svu njihovu otužnu pogubljenost, jer koliko god često dio ekstremnih navijačkih grupa načelno dijelio s njima slične stavove, one će se uvijek distancirati od takvih vanjskih pokušaja dodvoravanja.
I upravo bi tu navijači trebali podebljati svoj otklon, jer ako se tako agresivno — i s pravom — braniš od Plenkovićevih pokušaja pripisivanja zasluga za najobičniju funkciju veleposlanstva, neovisno o tome tko ga vodi, onda bi se bilo lijepo, jednom za promjenu, javno iskomuniciranim stavom obračunati s takvim sitnijim, ali svejedno glasnim likovima.
Jer ako išta, uvlačenje takvih u priču tih na kraju ima za svrhu samo da prikupe, baš kao i Plenković na svojoj razini, jeftine političke poene. A oni se manifestiraju i kroz obračun s dijelom javnosti na drugom kraju spektra.
Reakcije s liberalnije strane na čitav slučaj svode se na kombinaciju histerije i zazivanja prijekog suda. Taj dio populacije oduševljen je poslovičnom nesposobnošću grčkog pravosuđa koje već mjesecima ima tek minimalne pomake u tako kapitalnoj istrazi, zbog čega se u kolektivizira krivnja za ovih 100 BBB-a. Dio te javnosti čak je bio na neki način i potišten u svom linču kad je ispalo da se i dalje ne zna tko je točno presudio Katsourisu — a koji je sam prvotno predstavljen kao “nedužni prolaznik”, što je ispalo sasvim netočno — ali se barem utvrdila najbitnija činjenica obrane, a to je da za njegovu smrt nije odgovoran nitko od Hrvata.
Koliko god vam se gadili huligani, njihovo smiješno opravdavanje i dociranje ‘neshvaćanjem ultras kulture’ koja ih je odvela u Atenu unatoč zabrani, toliko je besmisleno i zazivati drakonske kazne grčkog pravosuđa kako bi ‘dečki’ naučili lekciju koja će im efektivno upropastiti živote. Ti ekstremno strogi grčki zakoni vezani za huliganske ispade čija se preslika zaziva i kod nas, a koji predviđaju i dugogodišnje zatvorske kazne za sudjelovanje u uličnoj tučnjavi, posljedica su upravo nesposobnosti grčkih vlasti da balansiraju između potrebe za huliganima u svoje političke svrhe, i gubitka kontrole nad tom scenom.
I sam sam imao priliku iskusiti kako je to kada vas. konkretno. AEK-ovci dočekaju u svom dvorištu; bilo je to još tamo 2010. pri Hajdukovu gostovanju kod ovoljetnog Dinamovog suparnika. Atmosfera je bila takva da su sa susjedne tribine prema gostujućem sektoru tijekom cijele utakmice letjeli projektili, od baklji i kamenja pa do improviziranih kućnih bombi (!), nakon čega je posebno sablažnjavajuće bilo čuti reakciju tamošnjeg šefa policije na pitanje zbog čega policija nije reagirala na to divljanje. On je samo slegnuo ramenima i rekao da “više ne bi imao policijsku postaju” da je poslao policijski kordon.
U ovom aktualnom slučaju ta se inercija očituje sporom i neefikasnom istragom, potpunim izostankom privođenja domaćih huligana — u masovnoj tučnjavi je privedeno svega četvero (!) AEK-ovih navijača naspram 100 BBB-a — i onim najkomičnijim dijelom, kod kojeg je grčka policija uredno dobila dojave o dolasku Bad Blue Boysa u Atenu, ali nije prstom mrdnula po tom pitanju. I kad je izbio kaos, ponovno podliježe pritisku svog okruženja, otežući istragu koja očito ne može krivicu u potpunosti svaliti na huligane iz Zagreba.
Ako je vašoj moralnoj poziciji u redu takvom sustavu na višegodišnje kazne odrezane bez suvisle istrage ostaviti svih 100 ljudi, od čega je velik dio tek punoljetnih klinaca, i to samo kako bi dokazali svoj odmak od takvog ponašanja, onda niste ništa bolji od ovih koji veličaju i huligansko ponašanje za svoje sitne političke interese.
Naravno da Boyse zbog ovog ne treba pomaziti po glavi i dočekati ih s fanfarama i bez kazni, ali bacanje u ovakav oganj sigurno neće pomoći da se neki novi klinci sutra ne odluče na sličan blesavi i opasni potez.
To je dokazano u Engleskoj, a i u ovoj Grčkoj, koja je, unatoč drakonskim kaznama, zbog eskalacije nasilja na tribinama upravo suspendirala gledatelje na svim utakmicama. Hrvatska, koliko god nekima bio to problem čuti, nema ni dio tog problema, a naši su zakoni svejedno i više nego represivni u odnosu na brojke. Onaj ostatak koji jest aktivan neće se ukloniti čizmom i batinom, već adekvatnom edukacijom i davanjem mogućnosti tim nabrijanim mulcima da svoje dokazivanje ne odrađuju po ulicama stranih gradova i zemalja.
No, to bi podrazumijevalo i detroniziranje političkog sustava kojem odgovara imati određeni postotak radikalizirane mladeži da bi je po potrebi odbacivao i onda ‘spašavao’. Prepucavanje oko sudbine Bad Blue Boysa najbolje govori ne samo o tome da ovakvi događaji jesu političko pitanje, nego i da način na koji je ono podijelilo domaću javnost i površno kauč-prejebavanje dviju strana najbolje pokazuje zbog čega, eto, prvi Plenković — jasnim demantijima unatoč — slavi siguran povratak Bad Blue Boysa kući.
