U neku ruku je razumljivo to što medijski oproštaji od igračke karijere Waynea Rooneyja prolaze razmjerno nezapaženo. Bivši kapetan i najbolji strijelac u povijesti engleske reprezentacije te Manchester Uniteda objavio je službeni kraj igračkih dana, ali kao da smo sve to već ranije vidjeli i čuli; dojam je da smo se od Rooneyja već oproštali više od jednom.
Prvi put kada je 2017. i sam shvatio ono što mu je još Sir Alex Ferguson davno pokušavao reći, da naprosto nije Ryan Giggs i da njegovo tijelo sa tada 31 godinom više ne može udovoljiti prohtjevima vrhunskog nogometa. Pokušavalo ga se spuštati dublje, oslobađati obaveza kako bi se iscijedio još pokoji trenutak njegove magije, ali Rooney je previše volio i cijenio nogomet da bi odlučio kako je rješenje prosjediti ostatak 300.000 funti teškog tjednog ugovora s Unitedom.
Ako je to bio njegov oproštaj od elite kojoj je pripadao, onda smo se drugi put od njega opraštali onda kad je iz svog Evertona 2018. otišao za Sjedinjene Američke Države, u DC United, u kojem je bio poput onih penzića koji ostatak svojih dana odluče provesti po krstarenjima. Epizoda s Derby Countyjem je na kraju bila ona u kojoj se samo još on morao sam pomiriti sa sobom i krajem svoje velike, po mnogočemu jedinstvene karijere.
Kada se za igrača kaže da je stilom igre pripadao nekoj drugoj eri, to u ogromnoj količini slučajeva služi kao figurativni prikaz njegove tehničke zastarjelosti ili manjka prilagodbe na nove trendove. Za Rooneyja to vrijedi i doslovno, jer je kao generacijski talent jedne veoma bogate, ali jednako tako i kompleksne nogometne kulture kao što je engleska zaista svoj bum doživio u nekom prošlom vremenu, u kojem se Premier liga još mogla pratiti na nacionalnim televizijama, a Sven-Göran Eriksson bio engleski izbornik. Djeluje kao da vam već treba poneki unuk kraj fotelje iz koje ćete ispričati kako se sjećate tog neuglednog 16-godišnjaka i njegove magije nakon premierligaškog debija protiv Arsenala 2002.. Ili to, ili kako je taj isti klinac dvije godine kasnije izdominirao na Euru.
Usprkos tome što nije postao ono što je na početku karijere nagoviještao da bi mogao postati, Rooney je svejedno simbol jedne ere
Više od individualne magije i liderstva, Engleska je uvijek tražila nekog svog, ‘pravog’ heroja, jednog od njih koji će utjeloviti nogometnu kulturu izumitelja nogometa i donijeti im toliko željeni uspjeh. Tražili su onog koji će vratiti nogomet kući.
Rooney je te 2004. stvarno izgledao kao sve to.
Nije imao ni trunke marketinškog potencijala kakav je masno unovčio njegov reprezentativni kolega David Beckham, ali to tada još uvijek nije bilo toliko bitno u nogometu. Rooney je bio mali, neugledni klinac, potomak irskih doseljenika i sin fizičkog radnika koji je bijeg od tmurne svakodnevnice tražio u povremenim izletima u amaterski boks. Bio je naprosto stereotip onog pijanog britanskog srednjoškolca koji s ekipom uplati niskotarifni let na neko turističko odredište i ondje na svakom koraku izaziva kaos. Prčevit i uvijek na rubu incidenta, Rooney je tog ljeta uhvatio let za Portugal i zaista radio kaos, ali samo na terenu.
Godine bola iz onog poznatog hita Three Lions (Football’s Coming Home) u očima navijača su bile spremne postati povijest, ali na kraju je tek Jorge Andrade u četvrtfinalu prekinuo Rooneyjev ubitačni niz kada mu je nagazio na stopalo i polomio metatarzalnu kost. Jasno, automatski je u trenutku slomio i engleske nade. Od tog je trenutka Rooney pokušao održati taj mit o sebi živim, baš kao što Englezi žive na mitu o nogometu koji se treba “vratiti kući”. U tome je nedvojbeno dobrim dijelom i uspijevao, ali on nije postao onaj Englez koji će promijeniti svijet.
Umjesto njega, u povijesne visine se vinuo nekadašnji klupski kolega i vršnjak Cristiano Ronaldo, koji ga je još u Unitedu polako gurao u sjenu. Njihov zajednički period u klubu samo je potencirao kontrast između dviju nogometnih era koje su se nakratko preklopile.
Rooney je bio veliki talent, ali i tip koji je dolazio na pripreme sa pivskim trbuhom i koji je platio 200 funti zaposleniku hotela u kojem je bio s ljubavnicom da mu ode po šteku Marlbora. Ronaldo je stigao iz razmjerno slične, skromne obiteljske pozadine, ali je paralelno pažljivo mikromenadžerirao i gradio svoj imidž, na terenu i izvan njega, usto odlazeći u krajnosti kakve ranije u nogometu nisu bile zabilježene da bi očuvao svoje tijelo i usporio proces starenja. Za to ga je nogomet obilno nagradio. S druge strane, Rooneyjevih pet titula osvajača Premier lige i onaj trijumf u Ligi prvaka 2008. svakako predstavljaju veliko dostignuće, ali čak je i u toj moskovskoj večeri Ronaldo bio onaj koji je golom osvojio naslovnice, dok je Waynea u 101. minuti zamijenio Nani.
Rooney je imao puno čarobnih trenutaka s loptom, ali nije imao neki svoj Lužnjiki, ili svoje velško finale poput onog u kojem je Ronaldo 2017. s dva gola Juventusu riješio još jednu titulu Lige prvaka. Koliko su brojke kao simbolički kapital krhke najbolje govori kontekst u kojem i Ole Gunnar Solskjær, čija je ‘težina’ u Unitedovom dresu nemjerljivo manja, ima ono što Rooney nema: svoj Camp Nou i ono podmetanje noge vrijedno europskog naslova.
Sve ovo može samo ponuditi odgovor na pitanje Rooneyjeve ostavštine u eri u kojoj se od nogometaša više nego ikad traže upravo takvi trenuci po kojima ćemo ih pamtiti; filmski detalji dramatičnih golova u završnicama i nastupa kojima elitni nogometaši samoinicijativno guraju svoje ekipe do velikih trijumfa u prijelomnim utakmicama. Rooney je najbliže poštivanju te nepisane forme stigao baš u tom Portugalu, ali to je bilo sada već davno, na početku njegove karijere; u godinama koje su uslijedile Englezi su živjeli u nadi da će im upravo on s godinama podariti još puno veselja, ali to se nije dogodilo.
Štoviše, iz današnje perspektive čini se da je njegov reprezentativni kraj označio pravi početak nove ere za Englesku. Reprezentacija je do svog najboljeg rezultata u posljednjih 28 godina došla nakon što se Wazza uoči Rusije 2018. povukao iz nje; njegovim je odlaskom momčad ostala bez posljednjeg individualnog zaslužnika kojemu se prilagođavala igra, čime je zapravo ojačana homogenost kolektiva i fleksibilnost ekipe kojom ravna Gareth Southgate.
Rooney je nesumnjivo dao jako puno — Unitedu, Engleskoj i nogometu općenito — ali je isto tako nesumnjivo mogao dati još kudikamo više. Njegova simbolička težina uvijek je bila teret, ali je usprkos tome, kao i činjenici da nije postao ono što je na početku karijere nagoviještao da bi mogao postati, svejedno simbol jedne ere.
Njegova ljubav prema nogometu očitovala se u svakom razdoblju karijere. U Rooneyju se uvijek vidio duh djeteta zbog kojeg je davno čuvar na terenima u rodnom mu Croxtethu, na koje bi navečer dolazio preskakanjem ograde, ostavljao reflektore upaljenima i nakon kraja radnog vremena. Ili onog koji je razbio zid u školskom laboratoriju, frustriran zbog toga što mu je profesor zaplijenio loptu od koje se nije odvajao ni u školskim hodnicima. I ako su tijekom karijere izostali oni najveći individualni, epski trenuci, zauzvrat nam je podario svu silu malih, magičnih detalja s loptom.
Poput, recimo, onih nama najbližih, iako — ili možda baš zbog toga — ostvarenih s ‘krive’ strane, kao što je upravo senzacionalna partija u demoliranju Hrvatske one 2004. ili 13 godina — i skoro pa toliko i dodatnih kila — kasnije kad je jednim briljantnim potezom asistirao Idrissi Gueyeu za povećanje vodstva protiv Hajduka na Goodison Parku. Bilo je toga jako puno, a Unitedovi navijači sjetit će ih se najviše, ponajprije možda onih veličanstvenih škarica protiv gradskih rivala.
Rooneyjev konačni igrački oproštaj možda nije onakav kakav je očekivao kada je kao 16-godišnjak golčinom bušio Davida Seamana, dok su Evertonovi navijači s tribina vikali da mu “zapamtimo ime”, možda nije onakav kakav su očekivali svi koji su ga dočekali kao heroja i spasitelja, ali možda je ovakav pozdrav njegovoj karijeri sasvim prikladan za jednog tako specifičnog generacijskog talenta.
Wazza je bio predvodnik izgubljene generacije, igrač koji je i usprkos ljubavi prema fast foodu, pivu i cigaretama — drugim riječima, usprkos uživanju u životu — u suvremenoj inkarnaciji nogometa bio svjetska klasa, klupska legenda i reprezentativni kapetan. Najmanje što se o njemu može reći je to da je u dobrano dehumaniziranoj eri bio superzvijezda od krvi i mesa i nekako uspio sačuvati dijete u sebi, a to je zapravo jako puno.
