Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Dinamo, t(k)o smo mi?

O i dalje vrlo kompliciranom odnosu GNK-a i njegovih navijača

Kod nas je pamćenje kratko, a u izostanku značajnih podviga u klupskom nogometu ono postaje još i kraće; stoga se isplati osvježiti pamćenje na utakmicu koja je prerasla u jedan od većih i specifičnijih aktova građanskog bunta u Zagrebu, barem u recentnije doba.

Derbi kojim su Dinamo i Hajduk na Maksimiru otvorili natjecateljsku sezonu 2015./16. imao je svoju, za hrvatske prilike tradicionalno nenogometnu uvertiru. Samo tjedan dana prije braća Mamić, Zdravko i Zoran, pridružili su se Damiru Vrbanoviću i poreznom inspektoru Milanu Pernaru u ćelijama istražnog pritvora u Remetincu. Bio je to tek početak konkretnih nastojanja vlasti da utvrdi štetne razmjere vladavine obitelj Mamić u Dinamu, procesa koji je doveo i do prvih nepravomoćnih presuda početkom ovog ljeta.

Za već onemoćalu i duboko razočaranu populaciju njihovih oponenata s tribina, bio je to itekakav melem na ranu; znak da se nešto može pokrenuti, makar je bilo jasno da je to samo prvi pucanj u oružanom sukobu golemih razmjera koji će se razvući u farsu bez jasnog završetka. Ali tog odvratno vrućeg i sparnog srpanjskog zagrebačkog dana 2015. poslana je poruka kako zakon barem ima namjeru okružiti otmičare u talačkoj krizi u kojoj se Dinamo, ali i hrvatski nogomet u cjelini, držao tada već puno desetljeće.

Nije tog dana bilo bitno ni predstavljanje Marka Roga, koji je u Dinamo stigao iz RNK Splita za (navodno) apsurdno visokih pet milijuna eura, iznos za koji se i danas priča kako je preusmjeren u kojekakve političke kampanje. Čak ni derbi kao takav nije predstavljao zalog za događanje naroda. Tih nešto manje od 30.000 ljudi na užarenim tribinama, koji su u za Zagreb rijetko viđenoj sceni čekali redove za karte na rubu svijesti, došlo je svojim dolaskom poslati jednu očitu poruku — ali i onu drugu, nešto subverzivniju.

Prva, u dva dijela, bila je jasno istaknuta na sjevernoj tribini: “Sloboda Dinamu’ i “Lopovi odlazite”. Druga, koja nije bila ispisana ali je bila isto tako jasna svakom tko ju je želio vidjeti, poručila je kako u otuđenom Zagrebu još postoji populacija koja zna reći da će se nogomet, mimo logike iz dijela vodećoj kliki naklonjenih medija, u grad i na maksimirske tribine zaista vratiti tek kada Dinamo bude otrgnut iz ralja braće Mamić. Ta populacija nema veze s onom koja je punila tribine na utakmici protiv Real Madrida par sezona ranije — ona je, nažalost, tada djelovala relikt izgubljene autentike gradskih ulica i utopljenog revolta “nasmijanih lica” koja su punila “ulice sve do Maksimira”, baš kao u pjesmi.

Tri godine poslije Mamića fizički više nema u klubu, baš kao ni tog srpanjskog dana 2015. godine. Dinamo početkom listopada i dalje drži prvo mjesto na ovosezonskoj listi gledanosti tako što je na utakmici playoffa Lige prvaka protiv Young Boysa okupio više od 28.000 ljudi, što je za 2.000 gledatelja više od susreta Hajduka i Slavije na drugom mjestu. Generalni je dojam kako je i smisleno sastavljena momčad trenera Nenada Bjelice do zapaženih ovosezonskih rezultata stigla kroz lišavanje pritiska uzrokovanog neposrednom prisutnošću alfe i omege Zdravka, što pravično sugerira da tijekom njegovog stolovanja talac nisu samo tribine, već i sama momčad. Znači li to da Maksimir zaista počinje živjeti tu davno željenu idilu?

Ipak, ne još.

Dinamova okupacija nije ograničena samo na period unatrag 15 godina, otkako je Zdravko ugazio posljednju stepenicu porušenog stubišta na putu do vlasti u Maksimiru. Klub je od same samostalnosti bio omiljena igračka partikularnih interesa: prvo političkog diktata, a onda i diktata prljavog novca. Samim tim se identitet dinamovaca osipao i neuvjerljivo iznova gradio, okrhnut svakom novom demonstracijom moći iz lože: od promjena imena do ‘kupovanja’ navijača. Razloženo Dinamovo tkivo tako je lako upalo u period egzistencijalne krize, koja bi se mogla opisati parafraziranjem imena novoustrojene udruge — Dinamo, t(k)o smo mi?

Pravi, ‘novi’ Dinamo ne smije se graditi kroz kompromise i amnestije, već kroz temeljito raskuživanje kadrova koji su zaposjeli sve nogometne institucije

Trenutak u kojem se klub i njegovo navijačko tkivo nalazi strašno je delikatan i može se okarakterizirati kao prekretnica kakvih je bilo malo u Dinamovoj modernoj povijesti. Godine mukotrpnih borbi koje su osule navijačku bazu ne mogu se nadomjestiti u kratkom periodu, ali ova publika koja se polagano aktivira uslijed makar kolokvijalnog ulaska u post-mamićevsku eru jasno daje do znanja kako je jedini preduvjet ponovnog i istinskog okupljanja modre populacije (budući?) ustroj kluba po ključu demokratičnosti. Kucnuo je povoljan čas da se bez distrakcija krene u preustroj načina funkcioniranja kluba prema ideji, kako sami navijači okupljeni u udrugu Dinamo — to smo mi tvrde, “afirmativnog nastavljanja vraćanja Dinama svim njegovim članovima i navijačima” kojima je Mamićev režim uskraćivao pravo glasa mimo svih regulacija.

No, u tom traženju nove/stare simbioze navijača i kluba potrebno je ispravno detektirati aktualnu situaciju. Naravno, prvi i osnovni preduvjet i one 2015. i danas je da se masovnost dobiva osjećajem pravih, tektonskih, a ne samo kozmetičkih promjena u klubu. Zbog patološke želje Zdravka Mamića da bude u prvom planu na svim razinama, izostanak njegovih fidelovskih govora samo pospješuje dojam kako je maksimirski gazda zaista žrtveno odbačen u ropotarnicu hercegovačkog krša i osuđen na vječnost u milosti posljednjih novinarskih patnika kojima će u trenucima očaja kroz razgovor dati i njihov komad slave. Pa se tako da prozrijeti kako je najveći dio posla zapravo obavljen, a da ‘miševi’ koji su ostali voditi kolo iza njega u strahu od izostanka sigurnog zaleđa sada odjednom rade efikasno i u miru.

Upravo tu leži najveća prepreka katarzi kluba i zamahu navijačke demokracije u Zagrebu.

Nastavak bi to bio ove indiskretno povučene teze kako je i veliki uspjeh hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji jednako tako plod oslobađanja iz okova terora jednog čovjeka koji je zaista uzurpirao cijeli jedan sport i pretvorio ga u svoje obiteljsko poduzeće. Razni ‘insajderi’ tako kažu kako je izbornik uživao u autonomiji te da su i igrači fokusiraniji na teren umjesto na zakulisne borbe foteljaša, vođene nad njihovim glavama. Daleko od očiju, daleko od svog projekta koji i danas mnogi glorificiraju.

Jasno je odakle taj preskok u objektivnosti: natruhe čistog sustava koji će samo kroz katarzu donijeti rezultat praktički je utopija i san svih navijača hrvatske reprezentacije, ali i Dinama. Godine ogorčenosti otuđile su ljude i prouzrokovale eroziju njihova navijačkog identiteta, a u situaciji dok su vam noge duboko ukopane u kaljuži sama pomisao da ih možete izvući i napraviti korak naprijed prema sigurnosti djeluje nevjerojatno esktatično.

Zdravko možda krati svoje dane jeftinim populizmom u Međugorju, ali i ondje na svoj podmukli način zna kako privući pozornost. Ne treba dovoljno upozorenje biti ona priča o Mariju Vasilju, sinu Zdravkova hercegovačkog domaćina koji bi se, sudeći po dosadašnjoj siromašnoj karijeri tek volio ‘igrati lopte’, ali to ovog nije priječilo da račune prelama stavljanjem dojučerašnjeg igrača poljskog četvrtoligaša na Dinamovu platnu listu. Uostalom, u uredima kluba i saveza i dalje sjede doslovno isti ljudi; prvi je Vrbanović i dalje prisutan u ložama s rukom na srcu, kao i Tomislav Svetina. Čak je tu i Krešo Antolić, zloglasni Dinamov ‘povjerenik za sigurnost’, iz čijeg laboratorija proizlaze nakaradne ideje usmjerene prema rastakanju navijačke svijesti: od ‘crnih lista’ do tjeranja najmlađe navijačke populacije s tribina. I dalje je medijima čuđenje kako je neki navijač na putu za Bruxelles odlučio verbalnim pretjerivanjem podsjetiti maksimirskog ‘psa čuvara’ na njegove grijehe u službi režima, a ne činjenica da je on još tu.

Naučeni na njihovu besramnost, ova pritajena varijanta pobočnika i poslušnika obitelji Mamić više vuče na politiku netalasanja dok se ne prokljuvi idući korak u njihovoj šahovskoj partiji sa zakonom. Pravi, ‘novi’ Dinamo stoga se ne smije graditi kroz bilo kakve kompromise i amnestije tim ljudima, već kroz temeljito raskuživanje kadrova koji su zaposjeli sve nogometne institucije, ne samo one u Maksimirskoj ulici. Sve izuzev toga otvorilo bi put okolnostima u kojima bi tek sjašio Kurta da uzjaši Murta, one u kojima bi se i dalje zaziralo od bilo kakve demokracije i transparentnosti. Naravno, to onda povlači i rizik da Dinamovi navijači izgube veliku mogućnost dobivanja čistog kluba, po mjeri svih njih.

Novim početkom s potpuno novim, legalno i demokratski odabranim vodstvom kluba Dinamo može paralelno početi graditi i ono najbitnije što dolazi kao posljedica: povratak navijačkog identiteta, lišenog bilo kakvih agendi i manipulacija. Klub koji će otvorenih ruku privoljeti nove navijače i naučiti ih da Dinamo pripada njima, a ne politici ili nekakvim tajkunskim žmuklerima.

To će onda biti Dinamo za koji će svatko u uličnoj povorci do popunjenih tribina Maksimira moći svjesno i s pravom reći: Dinamo — to smo mi.