Ni epidemija narkomanije nesretnih 1990-ih nije podrazumijevala tolike količine ljudi koji besciljno i nervozno tumaraju ulicama, sa šakom novca u šaci i vidno prisutnom, indiskretnom nervozom. Otkako je — prigodno, dan prije maksimirskog derbija Dinama i Hajduka — u prodaju pušten prvi službeni HNL album samoljepljivih sličica, među domaćim nogometnim fanovima zavladala je prava manija. Međutim, taj lijep i pohvalan potez inače poslovično inertne družine iz marketinških agencija zaduženih za promociju domaćeg nogometa nije odrađen bez problema.
Prvi glas o samom albumu stigao je još tijekom ljeta, a službena najava projekta nedugo nakon toga. Inicijalni je plan podrazumijevao i da će narod svoje HNL junake lijepiti u album još u studenom, ali naravno da je studeni došao i prošao, a da nikakvog traga ni glasa o sličicama nije bilo. Stvar je bila tim gora što je od starta najavljeno da će iza albuma stajati Panini, što je samo dodatno podignulo hype, ali i razočaranje kada su rokovi u startu probijeni.
Ipak, pravi su problemi počeli jednom kad se album sada konačno pojavio.
Ukratko, ako ste među rijetkima koji čitaju ovaj tekst, a da nisu istovremeno zainteresirani za album i sličice, ispostavilo je da je domoći ih se težak podvig. Prodavaonice i trafike već danima imaju spreman negativni odgovor na svu silu pitanja o albumu i paketićima sličica, a situacija je toliko eskalirala da se po Facebook grupama i stranicama nude prazni albumi — koji su se inače dijelili i besplatno uz dnevne tiskovine — i prodaju za nemale svote. Tvrtka Promax, koja je s Hrvatskim nogometnim savezom i Paninijem potpisala ekskluzivni višegodišnji ugovor koji ih definira kao ovlaštenog distributera albuma, morala je izaći i sa službenim priopćenjem u kojem za nestašicu krivi upravo Panini i njegovu dinamiku slanja.
Situacija sa sličicama i problemom dostupnosti govori jako puno o tome koliko je ‘brak’ HNS-a i Paninija temeljen na aljkavosti i polovičnosti
Panini je značajnih problema sa isporukom albuma i sličica imao i tijekom lanjskog Svjetskog prvenstva. Tada je kolala teza da su albume pokupovali preprodavači, s namjerom da ciljano stvore nestašicu i zaigraju na kartu kolekcionarske strasti, koja će onda za albume i sličice spremno dati i višestruko veće iznose. Inače je to lanjsko SP bilo ujedno i posljednje za koje je legendarna tvrtka nositelj prava na službene albume: od idućeg izdanja, 2026., to će biti američki Topps.
Upućeni ljudi iz pravovjernih kolekcionarskih krugova naglašavaju kako je upravo ta činjenica omogućila HNS-u da ovaj projekt iznese u suradnji s Paninijem. Jasno je da je već spomen kultne tvrtke ogromni doprinos renomeu i legimitaciji sličica, ali bi isto tako teško bilo očekivati da bi se ta suradnja dogodila kad Panini ne bi bio u situaciji da gubi svoju poziciju na tržištu.
U eri u kojoj nove generacije naginju digitaliziranim opcijama Panini je onaj stari prijatelj koji voli stvari odrađivati na traidicionalan način. No, koliko god se činilo da je koncept samoljepljivih sličica relikt prošlosti, barem u onom svom integralnom obliku, on još uvijek itekako drži vodu — i to ne samo zbog starijih generacija, sad već u zreloj dobi, kojima je to ostalo strast kakva ne jenjava.
HNS je iskoristio tu činjenicu za promociju priče, koliko god se ona možda nekom činila tek usputna, pa i zakašnjela. Renome koji je pritom i hrvatska reprezentacija stvorila otvorila je recipročni interes i kod Paninija, baš kao i eksplozija popularnosti domaćeg nogometa koji iziskuje ovakve marketinške manevre. Oni i dalje dolaze sporo i polovično odrađeno; u HNS-u kao da još uvijek tek počinju shvaćati marketinški potencijal lige i hypea koji se oformio unazad zadnjih nekoliko godina.
Ovaj projekt samoljepljivih sličica možda i zvuči kao prvoloptaško, zastarjelo rješenje, ali je zapravo savršeno logično. S druge strane, situacija s njim i problemom dostupnosti govori jako puno o tome koliko je ‘brak’ HNS-a i Paninija temeljen na aljkavosti i polovičnosti.
HNS koji svaku, i ovako očito suvislu ideju za promociju domaćeg nogometa generalno odrađuje kao po kazni, a ne sa zadovoljstvom, i Panini koji se srozao i koji samo ime i sentiment održavaju na nekadašnjoj razini, pa tako i sasvim bazični dizajn i prijelom albuma služe kao dobra manifestacija stanja u toj kompaniji.
Naravno, to ne znači da se ovakva stvar nije trebala odraditi, niti da je ona loša. Lako je moguće da bi do ove nestašice došlo sve i da je logistički dio posla odrađen besprijekorno, i sama ta činjenica dovoljno govori o tome koliki potencijal leži u i dalje slabo razvijenom brandu domaće lige. Demografija ljudi koji su zaluđeni za konceptom albuma sada je debelo pomaknuta u zrelu dob, ali istovremeno se stvara jako dobar međugeneracijski most u kojem ‘stari’ svojom zaluđenošću za nostalgičnim osjećajem skupljanja sličica svojih nogometnih heroja zaraze i nove generacije. A onda one dobiju dojam da je praćenje domaćeg nogometa nešto zaista vrijedno strasti i angažmana, neovisno o klupskoj pripadnosti.
Dok je nas zombija koji tumaramo od trafike do trafike u potrazi za sličicama, HNS-u će ovakvi projekti uspijevati i uz minimalno uloženog napora, a manija koju je ovaj izazvao trebala bi značiti da to samo početak, mali novi korak prema novom stadiju u kojem će se marketinški potencijal lige dostojno iskoristiti. Međutim, govorimo o savezu koji nije u stanju posložiti ni poštenu web stranicu lige s ičim više od najbazičnijih informacija, tako da ne trebamo imati neka velika očekivanja.
