Dan ranije, klub iz kojeg je te davne 2001. Buffon kao tada najskuplje vratarsko ime svijeta stigao u Juventus na neočekivan je način zatvorio svoj krug i proživio svoju katarzu.

I ondje je jedan od glavnih protagonista bio Gigijev vršnjak, ali za razliku od njega ova vremešna ikona nikada nije punila naslovnice, dok su trofeji za njega prazna rubrika na Wikipediji. “Obećao sam vratiti Parmu u Serie A”, suznih je očiju pred kamerama jučer pričao Alessandro Lucarelli. “Nevjerojatno, nitko nije mogao zamisliti ovakav kraj, čak ni u mojim najluđim snovima”.

Lucarelli je svoje obećanje ispunio i, za razliku od Buffona, ovaj 40-godišnjak nema “zanimljivih ponuda” koje prolongiraju odluku o neminovnom umirovljenju. Kada je sudac jučer odsvirao kraj na utakmici Spezije i Parme u posljednjem kolu Serie B, on je svoju priču i svoj veliki rasplet dobio. Možda je i Alberto Gillardino, nekada Parmina ikona a danas Spezijin veteran, uslijed trenutka podlegao nekim svojim emocijama koje su utjecale na promašeni jedanaesterac, ali sve i da ga je u jučerašnjoj utakmici zabio, to ne bi radilo pretjeranu razliku. Parma je slavila 2:0, a bizarni Frosinoneov kiks protiv Foggije značio je da se klub nakon tri sezone boli i probijanja pomalo i nenadano vratio u najviši rang. Za neustrašivog kapetana Lucarellija, koji je, poput Buffona u Juventusu, stigao u klub daleke 2008. i odbio ga napustiti čak i kada je nakon vrha dotaknuo i samo dno, ta je utakmica značila i da je on svoje obećanje ispunio te da sada mirne duše može otići u zasluženu mirovinu nakon 10 godina u klubu.

Svatko ima neku svoju sliku iz djetinjstva koju pamti, portret heroja koje je vrijeme zapečatilo u umu. U moru onih mojih ima njih dosta; od igrača u onim nenadmašnim dresovima hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, preko onih u odvratnim Barceloninim za stoti rođendan kluba 1999. ili Arsenalovih Invinciblesa. Ali podsjećanje na te slike ne može proći i bez Intera s velikim Pirellijevim logotipom na dresu ili Lazijeve šampionske generacije zbog koje smo svi znali za Cirio, makar nas tada nije bilo briga što to točno znači.

Baš kao ni što znači ono “Parmalat” na žuto-plavo-bijelim dresovima ekipe koja je harala tada najjačom ligom na svijetu.

A oni su za talijanski nogomet značili itekako mnogo. Baš kao što su razne bogate obitelji odigrale veliku ulogu u borbi za moć i prevlast među gradovima za vrijeme renesanse, tako je i ona nogometna renesansa u Italiji upogonjena isto takvim bogatim obiteljima, koje su s namjerom da učvrste svoj status financirale nogometne klubove i omogućile im etabliranje.

Juventus je tako ‘upogonila’ obitelj Agnelli, moćnici iz automobilske industrije koji uz prekide financiraju klub još od 1923. Inter je rastao na leđima obitelji Moratti još otkako je naftni magnat Angelo 1955. postao predsjednik, dok će u Napoliju tu ulogu razviti Giorgio Ascarelli, a onda i bogati vlasnik brodogradilišta Achille Lauro, koji je naknadno postao i napuljski gradonačelnik.

Prvo dođe smrt, onda čistilište, onda i ulazak u raj. Odnosno, za njih je to povratak. Možda je nenadan i možda budućnost i dalje nije sigurna, ali barem su tu

Predmet interesa su prvotno bili klubovi iz velikih gradova, koji su uživali brojnu podršku i gdje je bio uključen veliki zalog u snažnom socioekonomskom okruženju. Dolaskom nogometa u komercijalnu eru polje interesa ulagača se širilo, a kada je tijekom 1980-ih talijanski nogomet počeo davati čvrste konture nadolazećeg zlatnog razdoblja — kako rezultatskog, tako i financijskog — veliki ‘igrači’ pohitali su ulagati i u manje sredine.

Parma je povijesno jedno od središta talijanske prehrambene industrije i gastronomije. Velik dio tog kolača bio je u rukama obitelji Tanzi, koja je u periodu između 1960-ih i 1990-ih od malenog obiteljskog poduzeća specijaliziranog za suhomesnate proizvode razvila globalno popularni brend mliječne industrije pod imenom Parmalat.

Glava obitelji i Parmalata, Calisto Tanzi, nikada nije skrivao simpatije prema nogometu. Parma je, doduše, bila klub s tradicijom, ali uglavnom niželigaškom. Tek je 1980-ih, prvo pod palicom tada talentiranog Arriga Sacchija kojeg im je naknadno preoteo još jedan magnat, Silvio Berlusconi, a onda i legendarnog Nevija Scale, klub prvi put u svojoj povijesti došao u prvoligaško društvo.

Iako je do 1990. Parmalat već brojao na desetine tisuća zaposlenika u pogonima koji su Tanziju donosili milijune, on je kao i svi tajkuni tražio nove načine na koje bi mogao podebljati svoj društveni status. I kao mnogi, zajahao je val komercijalizacije talijanske lige i odlučio ubiti dvije muhe jednim udarcem tako što će od lokalne ekipe napraviti europsku silu s njegovim životnim projektom, Parmalatom, ponosno zakeljenim na prsima.

Tanzi je otkupio klub i postao njegov većinski vlasnik sa gotovo stopostotnim udjelom, a milijuni iz mliječne industrije preusmjeravani su u stvaranje momčadi koja će postati poznata ljubiteljima nogometa diljem svijeta. Kroz godine su Faustina Asprillu i Gianfranca Zolu pratili dolasci Dina Baggija, Fabia Cannavara, Liliana Thurama, Hernána Crespa, Juana Sebastiána Veróna, Ariela Ortege, Enrica Chiese, Diega Fusera, Alaina Boghossiana i drugih koji su prvo pod Scalom, a onda i pod Carlom Ancelottijem postali neizostavan dio grupacije najboljih talijanskih momčadi.

Najbolji način da se prati poslovni plan Tanzijeva carstva bio je da se prati transfer-politika njegove Parme kroz 1990-e i rane 2000-e. Kada je Parmalat krenuo u proboj na istočnoeuropsko tržište, klub je za ekvivalent današnjih 11 milijuna eura iz Barcelone doveo Hristu Stoičkova. Ulazak na afričko tržište popraćen je dovođenjem Patricka M’Bome ili tad mladog talenta Stephena Appiaha. Usto se ulagalo i u omladinski pogon, onaj iz kojeg je izašao i sam Buffon. Sve je to bilo vrlo proračunato, ali i u korist kluba.

Barem se tako činilo.

Tri kupa, dva naslova osvajača Kupa UEFA i po jedan Kupa pobjednika Kupova te europskog Superkupa, kao i etabliranje u drušvo Le Sette Sorelle, sedam sestrica talijanskog nogometa, bili su bilanca Parmalatove ere.

No svakom povijesnom razdoblju dođe kraj, a onaj koji je zadesio ovu talijansku nogometnu renesansu bio je brutalan.

Dok ima para ima i muzike, a s njom i lažnog smješkanja te skretanja pozornosti institucija koje bi trebale “raditi svoj posao”. Kada para više nema, onda svi pohitaju svoditi račune i mlatiti mrtve magarce. Tako su afere po Apeninskom poluotoku počele gutati sve velike obitelji talijanskog nogometa; od Cecchija Gorija i Fiorentine, preko Cragnottijeva Lazija i Corbellijeva Napolija, da bi onda na kraju balade došao i Calciopoli, koji je uvelike uzdrmao i one najveće, pogotovo Juventus.

Parma je u tom prijelazu milenija još uvijek stajala dobro, pogotovo kada je 2002. pod Pietrom Carmignanijem u finalu kupa slavila protiv Juventusa. Ali nagla potreba za prodajom najvećih imena je bila znakovita stvar. Tanzijevo je carstvo, na kraju se ispostavilo, izgrađeno na spletki laži, prevara i finacijskih malverzacija epskih razmjera. Tvrtka koja je činila jedan posto čitavog talijanskog BDP-a nagomilala je preko 20 milijardi dolara dugovanja, a Tanzi je zbog svega osuđen na 17 godina zatvora.

Bajka je završena u plamenu.

Parma je polagano propadala, poput nekakvog celebrityja koji je preko noći stigao do slave samo da bi se saznalo da ju je popločao kojekakvim aferama zbog kojih je postepeno gubio na važnosti. Klub je unatoč povremenim posrnućima preživljavao među elitom koja je sama po sebi prolazila krizno razdoblje, čak uhvativši i plasman u Europsku ligu 2014. — ali mu je naknadno onemogućeo sudjelovaje u njoj jer su se počeli nazirati novi dugovi. Kada je 2015. klub otkrio razmjere tih brojnih dugovanja, bilo je jasno da je bankrot neminovan. Parma je tu sezonu dobila prigodu da se kao bolesnik na samrtnoj postelji oprosti od obitelji tako što joj je dopušteno da završi natjecanje u Serie A, ali je onda poslana u Serie D, a momčad je napustilo i ono malo igrača koji su bez plaći dočekali taj potpuni slom. Praktički svi osim kapetana Lucarellija.

Sada pod nazivom S.S.D. Parma Calcio 1913, klub je ponovno krenuo od samog dna. Uz njega su ostali tek najvjerniji navijači, koji su tada preuzeli 25 posto vlasničkog udjela u klubu i na njegovo čelo, zajedno s grupom lokalnih poduzetnika, za predsjednika postavili upravo Nevija Scalu, koji je svesrdno prihvatio taj posao, da bi napretkom do Serie B prošlog ljeta većinski paket u skladu s nekim novim trendovima pripao kineskom konzorciju Desports Group. Sada, tri godine nakon eliminacije i početka iz ruševina, Parma je prošla kroz tri promocije u viši rang.

Prvo dođe smrt, onda čistilište, onda i ulazak u raj. Odnosno, za njih je to povratak. Možda je nenadan i možda budućnost i dalje nije sigurna, ali barem su tu.

Roberto Floriano zabio je Frosinoneu u prvoj minuti sudačke nadoknade, čime je Foggijin napadač pogurao Parmu direktno u Serie A, zajedno s Empolijem koji je već ranije osigurao promociju.

“Čuli smo veliko oduševljenje na tribinama” prepričavao je Lucarelli u dahu nakon pobjede nad Spezijom. “Nismo znali što se dogodilo”. Mnogi nisu; Parma ove sezone nije bila loša momčad, ali s druge strane nije odavala ni dojam takve koja je spremna za izravni plasman. Previše je tu bilo pogrešaka, previše i posrnuća — 12 poraza, koliko ima Parma, ima i ove sezone Cremonese na 12. mjestu. Ali nekada sreća zaista prati hrabre.

A ovi koji su odlučili vratiti Parmu u raj stvarno jesu hrabri.

“Ovo je putovanje koje smo započeli prije tri godine pred ovim nevjerojatnim navijačima”, dovršio je misao Lucarelli. “Imali smo teških trenutaka, ali uvijek smo se osovili natrag na noge. Momčad se nikada nije predala i ponosan sam što sam joj kapetan”. Sam Lucarelli će se sada posvetiti dovršavanju svojih trenerskih ispita u Covercianu, nakon čega bi, poput Hernána Crespa, trebao dobiti posao trenera u Parminu omladinskom pogonu.

Baš kao što je Parma bila Buffonova odskočna daska te mu omogućila da doživi slavu i jučerašnji veliki oproštaj u Juventusovu dresu, tako mu je sada na neki način i naplatila dug tako što je ukrala dio naslovnica u vikendu koji je trebao biti samo njegov.