Na suncu i sjeni

Dobrodošli u Premier ligu

Kako se Luton Town iz petog ranga vratio u samu elitu

Činilo se na trenutak da je sve skupa postalo previše čak i za glavne protagoniste. Lutonov kapetan Tom Lockyer završio je u bolnici na pretragama nakon što se srušio sam od sebe još pri početku “najskuplje utakmice na svijetu”, finala doigravanja za Premier ligu.

Bila je to agonija za njegov klub, ali i za Coventry City; svaka od 120 minuta trajala je čitavu vječnost, a svaki potez na terenu nosio je dodatnih 100 kila težine na svaku odluku. Po gol na svakoj strani u regularnom vremenu, jedan poništeni jedanaesterac i, još dramatičnije, gol za Lutonovih 2:1, i to duboko u drugom produžetku. A onda i šest rundi jedanaesteraca, sve dok Conventryjev Fankaty Dabo nije poslao loptu preko gola, tamo negdje daleko u mrak iz kojeg je Luton sada izašao i dovršio svoj nevjerojatni povratak.

Luton Town F.C. još od osnutka prati glas nesretnika.

Još tamo davne 1885. klub se suočavao s preprekama i teškim situacijama. Prvih 15 godina života preživio je s gubicima koji su bili plod neformalnog bojkota već renomiranih sjevernjačkih ekipa spram momčadi s juga; primjerice, kad je 1895. dogovorio susret s Aston Villom od kojeg bi zaradio dovoljno novca da izgura čitavu sljedeću godinu, gosti su prvo pristali, da bi se onda naknadno sjetili tog tajnog dogovora i otkazali gostovanje. Luton je za iduću godinu prijavio gubitak od 73 funte, koje su se pretvorile u preko 800 u idućih godinu i pol dana. Međutim, navijači su bili ti koji su klub spasili daljnjeg ponora prikupljanjem vlastitih sredstava; u povijesti se ističe izvjesni pivar J.W.Green, koji je donirao čak 300 funti za održavanje tekućeg poslovanja.

Luton se vratio kao nogometna Pepeljuga; danas je nezamislivo vidjeti jedan takav mali klub, s takvim stadionom, kao člana tog glamuroznog društva

Priča je to čiji se uzorak, eto, ponavlja otprilike preko 120 godina koliko klub postoji. Bilo je tu slavnih dana, kao 1988. kad je pred preko 95.000 ljudi na Wembleyju svladan Arsenal i osvojen Liga kup. Ali kad bi kola za Luton ponovno krenula nizbrdo — a krenula su, simbolično, kada je oformljavanjem Premier lige 1992. pao u drugi razred engleskog nogometa — onda bi taj pad obično bio strmoglav. U ovom je konkretnom slučaju to značilo pad do trećeligaške razine već 1996., dok je Luton 2001. dočekao u tadašnjoj Division 3. Uslijedio je i kratki uspon, do tada također novooformljene League Two, ali 2009. je dosegnuto dno.

Zbog financijskih neregularnosti klubu je oduzeto čak 30 bodova na startu sezone u League Two, a to je i značilo potonuće do dubina petoligaškog ranga, odnosno ispadanje iz Football League. Trener Mick Harford, poznata igračka klupska ikona iz tih slavnih 1980-ih — poznat i po tome što je jednom prigodom završio u bolnici nakon što je u lokalnom pubu preživio napad nunčakama, da bi se onda nakon šivanja vratio u taj isti pub — morao je tada složiti momčad iz početka, bez funte. Tu su, pak, kao i davne 1899., uskočili navijači.

Luton Town Supporters’ Trust, kako glasi puno ime demokratskog udruženja, oformljeno je još 2003. Katalizator za organiziranje stigao je kada je kontroverzni novi vlasnik John Gurney te godine kupio Luton za svega četiri milijuna funti. Njegovi su prvi potezi bili tjeranje klupskih ikona, uključujući Harforda, uz još niz nesuvislih planova koji su uključivali promjenu klupskog imena i fuziju s okolnim klubovima iz višeg ranga, a sve u svrhu bogaćenja kroz sadržaj koji nema veze s nogometom.

Bio je to pravi put u katastrofu i gubitak identiteta, pa je udruženje prvo odlučilo da Gurneyja mora udariti ondje gdje ga najviše boli, po džepu, iako je to značilo i da će udariti na vlastiti klub.

Navijači su ubrzo bojkotirali kupovinu pretplata, što je bio velik udarac s obzirom na to da je Luton redovito bio među klubovima s najvećom prosječnom posjećenošću u ligi, a tako ‘ušteđeni’ novac išao je u fond kojim su navijači krenuli u stjecanje udjela u klubu. Plan je uspio, na teži način; klub je stigao na rub bankrota, ali to je značilo i da Gurney nakon svega mjesec i pol dana, s gubicima od preko pola milijuna funti, mora prodati klub.

Kada je Luton 2009. pod vlasništvom Billa Tomlinsa završio blokiranog računa uslijed nelegalnog poslovanja pri dovođenju novih igrača, bio je to šok za Trust. Po svemu sudeći, navijači su bili izigrani, s članovima uprave koji su bili u dogovoru s Tomlinsom i namjerno održavali netransparentnost kako bi spriječili scenarij koji se dogodio Gurneyju. Ovaj put nije, dakle, došlo do namjernog guranja kluba u bankrot, već su ga vlasnici sami gurnuli u ponor.

Bio je to znak da Trust mora službeno uložiti novac i postati punopravni vlasnik; 2012. su to i formalno ostvarili, kupivši 50.000 dionica pod nazivom Trust in Luton. Dvije godine kasnije, u ožujku 2014., ostvarili su i pravni temelj za ulaganje veta na bilo kakve promjene u klupskom identitetu, te pravo na odabir predstavnika u upravi. To je označio i prvi veliki korak prema ostvarenju cilja, iako se Luton tada još izvlačioiz dubina pete lige.

Nije, doduše, ni na kraj pameti bilo ni navijačima, a ni tada novim — i dalje aktualnim — većinskim vlasnicima iz konzorcija Luton Town FC 2020 da će plasman u Championship 2019., nakon 12 godina izbivanja, za samo četiri godine rezultirati i povratkom među elitu. Pogotovo ne nakon što je momčad u prvoj povratničkoj sezon među drugoligašima spašavala živu glavu, završivši na 19. mjestu sa samo tri boda više od posljednjeplasiranog Charltona. Uostalom, trebalo je održati ekipu na dovoljno visokoj razini da se ostvari jedan takav skok u svega pet godina, i to s jako limitiranim budžetom.

Pelly Ruddock Mpanzu, veznjak koji je u nedjelju startao na Wembleyju, u klub je stigao 2013., kad je Luton tavorio u petoligaškom rangu, i to inicijalno na posudbu iz West Hama. Punih 10 godina kasnije ima preko 350 nastupa za Luton; još važnije, plasmanom u Premier ligu postao je i prvi igrač u povijesti koji je s istim klubom igrao u čak pet različitih razreda engleskog nogometa.

“Jesam li želio doći u Luton kada sam napuštao West Ham? Naravno da ne”, ispalio je iskreno Mpanzu. “Ali Luton je tada vjerovao u mene i dao mi priliku. I evo nas, zajedno smo prošli jako dug put od treniranja na livadama gdje su ljudi istovremeno šetali svoje pse, nakon čega bismo se presvlačili u kontejnerima, pa do ispijanja šampanjca nakon plasmana u Premier ligu”.

No, šarm niželigaškog nogometa teško da je ikada bio toliko prisutan u nekom premierligašu nego što je to i dalje slučaj s Lutonom.

Možda ste i prije ovog jučerašnjeg uspjeha naletjeli na snimke dotrajalog stadiona Kenilworth Road, koji u trenutnom kapacitetu prima tek nešto više od 10.000 ljudi. Ulazite li na njegov Oak Stand, morate prvo proći kroz vrtove obližnjih kuća. Jasno, dio ovog golemog financijskog kolača od preko 180 milijuna funti morat će sada ići na ulaganje u infrastrukturu, ali iz Lutona poručuju da će i dalje Kenilworth Road na slikovit način pričati priču o nevjerojatnom Lutonovu usponu. Vremena za selidbu na novi stadion, koji jest u planu, još ima.

“Stara cura nema još puno života u sebi, ali nam je draga želja bila da se na njoj igra prvoligaški nogomet prije nego što je i konačno pojede vrijeme”, kaže izvršni direktor kluba Gary Sweet, koji je također prošao čitav ovaj put s Lutonom, zajedno s Mpanzuom, Harfordom (koji je sada klupski chief recruitment officer), ali i oružarom Darrenom Cookom, predsjednikom Davidon Wilkinsonom te trenerom vratara Kevinom Deardenom. “Puno je ljudi pomislilo da sam poblesavio kada sam u petoj ligi govorio kako nam je Premier liga konačna meta. Zašto ne bi bila? Ako ne stremiš prema vrhu, kako ćeš znati koliko si daleko stigao?”

Stigao se Sweet sada i našaliti, poručujući Erlingu Haalandu kako će zajedno sa svojim zvjezdanim suigračima na Kenilworth Road morati svejedno ulaziti kroz neki od ovih “usranih ulaza”. Ali, svaki od tih ulaza čuva priču o nogometu kakvog možda više i nema, pogotovo ne među glamurom Premier lige.

Luton je bio jedna od tih žrtava hiperkomercijalizacije i gladi za brzim bogaćenjem, a njegov je pad došao baš kada je val Premier lige i formalno krenuo. Sada se vratio kao nogometna Pepeljuga; danas je nezamislivo vidjeti jedan takav mali klub, s takvim stadionom, kao člana tog glamuroznog društva.

Ali u Lutonu su svoj povratak zaslužili i izborili ga uz pomoć navijača koji su ih nosili kroz čitavu povijest, kroz dobro i zlo.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.