Na suncu i sjeni

Dom

Ronald Koeman preuzeo je Barcelonu. Meh

Dok je Ronald Koeman uzimao mikrofon u ruke na svom predstavljanju u Barceloni, u pozadini su se na videozidu dvorane L’Auditori 1899 vrtjeli neki od najznačajnijih njegovih trenutaka u Barçinom dresu.

“Svi znaju što Barça meni znači”, rekao je tada Koeman, koji očito nije zaboravio katalonski. “To je dom”.

Teško je, doduše, ovih dana iskoristiti taj termin za Camp Nou, uslijed svega što se unutar njegovih zidova događa sad već dulje vrijeme. Bilo bi naivno vjerovati da i sam Koeman živi u iluziji kako inače ogromna ‘kuća’ nije tijesna iako je čeljad u njoj i oko nje itekako bijesna. Međutim, za njega je ovo sve jako poznat osjećaj, i to ne samo jer je prije 23 godine krenuo u svoj trenerski put istim redoslijedom kojim je koračao i protekle dvije godine: tada je, istina, prvo bio asistent Guusu Hiddinku na klupi nizozemske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1998., da bi onda služio i kao desna ruka Louisu van Gaalu na Barceloninoj klupi. I od tada datira tajna koja to zapravo i nije, a to je ona da je Koeman ovaj svoj naizgled sterilni govor vježbao negdje u glavi čitavo ovo vrijeme, čekajući poziv u kakvim god okolnostima došao.

Na videozidu je, naravno, prošao i onaj njegov gol Sampdoriji u finalu Kupa prvaka 1992., onaj koji mu je priskrbio nadimak Heroj Wembleyja i vjerojatno mu, u nekoj varijanti domino-efekta, priskrbio i mogućnost da uopće ostvari ovaj svoj san. Koeman je i dalje igra koji je igrajući primarno kao branič postigao najviše pogodaka u službenim utakmicama u povijesti — njih 193 u 533 ligaška susreta, 11 više od prvog pratitelja, Daniela Passarelle — ali taj je gol onaj koji je Barceloni donio njen prvi naslov europskog prvaka. Tim je golom uvelike zacementirao i besmrtni status Johana Cruijffa, koji je tako donio Barceloni toliko željeni europski trijumf, uz čak četiri uzastopna naslova prvaka koja je kao klupski trener osvojio s Koemanom.

Svođenjem trenera na topovsko meso nastavlja se i degradiranje cjelokupnog Barcelonina identiteta. On zna da će iz kluba biti naglavačke izbačen

Koemanu je gotovo sigurno cijela ta priča prošla kroz glavu i na tom podiju. Svjestan je i sam da je on odradio svoj dio posla u izgradnji Cruijffova kulta. Naravno, svaki je trener u Barceloni još od 1996. imao usta puna ostavštine velikog Nizozemca koja je s vremenom preuzela veći dio dotadašnjeg klupskog imidža. I taj imidž je sada jedino što Barcelonu drži na tragu realnosti u kojoj bi klub i dalje htio živjeti, koliko god zapravo daleko bio od nje. Koeman je sada tu kao najveći trenerski predstavnik tog imidža još od Pepa Guardiole, kojeg je svojedobno kao mladog igrača mentorirao u njegovu proboju u prvu momčad.

“Cruijff je jedan od trenera koji su me najviše naučili, posebno kada sam bio dio Dream Teama”, pohitao je Koeman prisnažiti svoju pripadnost kultu po povratku ‘kući’. “Nisam samo naučio kako biti bolji igrač, već također i kako biti bolji trener.”

Na prvu, obje ove konstatacije su neosporne. Koeman se te 1989., nakon prvotnog susreta u Ajaxu, s Crujiffom ponovno ujedinio u Barceloni, u koju je došao kao idealni prototip igrača za trenerovu viziju. Kao pivot koji je preusmjeren u stopersku ulogu, Ronald je posjedovao i tehničke i mentalne ambicije koje su ga učinile centralnom figurom zadnje linije u Barceloni. Golovi koje je nemilice postizao bili su samo šlag na tortu i ultimativni dokaz koliko je Cruijffova Barcelona brisala granice u svojoj potrazi za novim rješenjima.

Koeman, međutim, nije bio Cruijffov ‘izum’. Već je dvije godine bio u Ajaxu, u koji je pristigao iz Groningena, kada je mjesto trenera prve ekipe preuzeo baš Cruijff, ali ondje se nisu dugo družili, već je Koeman 1986. napustio klub kako bi ostvario kontroverzni transfer u PSV, u kojem je osvojio čak tri uzastopna naslova nizozemskog prvaka, kao i Kup prvaka 1988. U tom se periodu Koeman zapravo u potpunosti izgradio u stopera po Cruijffovu nahođenju, zabivši u 98 nastupa sa stoperske pozicije nevjerojatnih 51 golova, od čega 21 u samo jednoj sezoni. S Cruijffom je u Barceloni stekao dodatno iskustvo u novoj kulturi i pod takvim nogometnim ideologom, ali se tu nije izgradio već samo doradio.

Taj razvoj se možda ogleda i u njegovoj kasnijoj trenerskoj karijeri.

To što je u Koeman u nju krenuo kao asistent Hiddinku i Van Gaalu stavlja značajni naglasak na njegovu profilaciju, baš kao što to nedvojbeno stavlja i činjenica da je upijao Cruijffovu viziju i metodologiju. Rad s Van Gaalom u Barceloni, u razdoblju kada je u stožeru bio i mladi prevoditelj José Mourinho, u njega je unio i dozu samostalnosti. Van Gaal i Cruijff jesu produkt iste škole totalnog nogometa, ali njihovo interno rivalstvo i borba ega ostavila je traga na čistokrvnosti Koemanove profilacije u post-cruijffijanskom duhu, kako je tu trenersko-ideološku školu u svojoj knjizi The Barcelona Legacy nazvao Jonathan Wilson.

Koeman je nedvojbeno implementirao Cruijffovu viziju u svoj rad; od sustava 4-3-3 u Ajaxu, koji je uspješno vodio do dva naslova prvaka 2002. i 2004., pa do distribucije uloga kroz tipične Cruijffove postulate igre u posjedu, s pas-igrom kao temeljem ‘obrane’ i učestalom izmjenom pozicija.

No, nakon što je taj projekt u Ajaxu propao zbog unutarnjih problema u svlačionici, Koeman se sve više okretao u svom smjeru. Naravno, daleko od toga da je ikada pomislio odbaciti auru Cruijffova učenika, znajući da mu je povratak u Barcelonu konačni cilj, ali je svakako počeo insistirati na izgradnji nekih svojih trenerskih karakteristika kroz isticanje pragmatičnije verzije sebe. On govori istinu kada kaže da ga je Cruijff učinio i boljim trenerom, ali isto tako je naglašavao kako je on branič i kako mu je “zadaća da ispravlja stvari utjecala na trenerske zamisli”.

I što se više kretao u tom smjeru, više je posrtao, kao da je riječ o nekakvom prokletstvu koje ide u paketu s Cruijffovim pečatom. To je pogotovo bilo izraženo u Engleskoj dok je vodio Southampton i Everton, gdje je prečesto tražio vrlo jednostavna rješenja s nagonom na čuvanje vlastitog gola, sa spuštanjem zadnje linije, prepuštanjem posjeda i tek situacijskim okidačima za kretanje u presing na loptu.

Ne znači to da je Koeman neka nedorečenija verzija Mourinha, princa tame koji se odmetnuo iz okova života u sjeni, u koju ga je post-cruijffovska Barcelona onomad gurnula do kraja onom odbijenicom nauštrb Guardiole. Koeman je uvijek zadržavao dobar dio ključnih elemenata Cruijffova učenja, poput stavljanja mladih igrača u prvi sastav i naglaska na intenzitetu. On je sigurno dijelom održavao tu vezu s učiteljem kao zalog da će ostati na Barçinu radaru, a sada mu se ta želja ostvarila, i to možda u posljednjem trenutku.

Ne mora čovjeka ni iznenaditi što je zbog toga ostavio izborničku poziciju, s kojom je baš počeo vraćati imidž okrhnut očajnom epizodom u Evertonu. Inicijalni mu je plan bio voditi Nizozemsku na Euru, ali kada su se u priču uplele odgode zbog pandemije, kao i operacija srca kojoj je hitno bio podvrgnut, Koeman je shvatio da drugu šansu s Barcelonom vrlo vjerojatno neće biti. Ponovno je u prvi plan gurnuo svoju pravovjernost, svoje golove i trofeje i učenja koja je upijao pod velikim mentorom, odlučan da kaže kako se vraća kući. I to nije nikakav problem — dapače, samo potvrđuje koliko mu je stalo do toga da ostvari svoj san.

Problem je taj što je on potencirao sebe u tom svjetlu do krajnjih granica, samo da postane pijun u rukama Josepa Marija Bartomeua, predsjednika koji je potpisao sav ovaj kaos u kojem se klub trenutno nalazi.

Njegovo imenovanje Koemana posljednji je čin u iskorištavanju te najveće identitetske odrednice Barcelone kao monolitne zajednice koja nadilazi konvencionalne pojmove nogometnog kluba, do te mjere da je čini sasvim trivijalnom i praktički iskarikiranom. On zna kako je šansa da Koeman odradi mandat do kraja gotovo ništavna, s nizom indicija kako će njegov favorizirani produkandidat na skorašnjim izborima, Victor Font, gotovo sigurno tu ulogu i kapitalizirati. A Font je već javno dao naglasiti kako će ‘novu’ Barcelonu graditi s Xavijem kao trenerom, bez obzira na rezultat koji će Koeman, ako uopće preživi do izbora, ostvariti.

Koeman je tu vatrogasac koji treba, slično kao onomad u Valenciji, odraditi prljavi posao’ i pročistiti svlačionicu koliko je god to moguće, kako bi Bartomeu barem ostavio klub izvan financijskog rasula, kada već nije uspio izbjeći rasulo na terenu. S druge strane, on uopće ne razmišlja o tome da stavljanjem klupske ikone poput Koemana u takav položaj srozava unikatnu nit koja Barcelonu veže i zaista od nje čini obitelj, spremnu da se bori i razvija kroz nešto puno više od iskorištavanja svog megalomanskog položaja.

Svođenjem trenera na topovsko meso nastavlja se i degradiranje cjelokupnog Barcelonina identiteta. Čovjek koji priča o klubu kao “domu” zna da će iz njega biti naglavačke izbačen, ma koliko se on trudio dokazati da onamo pripada.