Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Druga HNL: Tko manje

Tko želi — i može — biti prvoligaš?

Utakmicu PardubiceZbrojovka Brno u posljednjem kolu jesenskog dijela druge češke lige — punim imenom Fortuna:Národní liga — došla su na stadion Pod Vinicí pogledati 2.192 gledatelja. Bio je to ogled tada prve i četvrte momčadi prvenstva, u subotnjem terminu koji češki niželigaši vole održavati u nama nezamislivih 10:15 ujutro, na stadionu koji službeno prima 2.500. Utakmica je završila pobjedom gostiju 1:2. Lanjski osvajač lige Dynamo iz Českih Budějovica, grada u kojem je hokej vladar sportova, na pohodu na plasman u prvoligaško društvo pratilo je tek nešto manje od 2.000 gledatelja. Ove sezone, u kojoj zauzima neočekivano visoko šesto mjesto sa samo pet bodova zaostatka za drugim, na Dynamov Střelecký ostrov u prosjeku dolazi 4.591 gledatelj.

Sličan se ogled odigrao i u ‘bratskoj’ im Slovačkoj, gdje je u jesenskom sudaru s vrha drugoligaške ljestvice susret u Banskoj Bystrici, na stadionu Štiavničky, domaća Dukla pred 1.324 gledatelja remizirala 3-3 s vodećom Dubnicom. Lani se iz tog natjecanja prvi put u svojoj povijesti u prvoligaško društvo senzacionalno plasiralo FK Pohronie; njegovu grčevitu borbu za opstanak ondje, u gradiću po imenu Žiar nad Hronom u kojem živi manje od 20.000 ljudi, u prosjeku gleda 1.589 na stadionu kapaciteta 2.309 gledatelja.

Jučer se, na otvaranju proljetnog dijela naše Druge HNL, odigrala utakmica između vodećeg Šibenika i Rudeša, dvaju bivših prvoligaša koji deklarativno imaju ambicije povratka u prvu ligu. Na Šubićevcu, stadionu sa službenim kapacitetom od 6.824 gledatelja, okupilo se prema škrtim navodima kakvih 600-njak gledatelja, mada prema viđenom ta brojka djeluje itekako nategnuto. Šibenik je do 50. minute imao 3:0, a do 86. 3:1, da bi golovima Karla Prpića Bosanca i Mate Šute u trećoj minuti sudačke nadoknade Rudeš došao do velikog podviga i konačnih 3:3.

Tim remijem gostima je ostala nada da do kraja sezone mogu održati korak s Orijentom, ali i Šibenčanima, koji im na vrhu i dalje bježe velikih 11 bodova. Međutim, u Drugoj HNL razlike u bodovima malo znače, jer je taj remi na slikovit način pokazao pozadinsku situaciju borbe za prvoligaški rang. A to je misao kako bi, zbog sve sile prepreka s kojima se naši drugoligaši susreću, oni taj podvig rado izbjegli, ali da to, naravno, ne smiju tako predstaviti. Da parafraziramo lik šjor Keke u Velom mistu — ima puno loših stvari, ma samo se ne smije kazati.

Dovođenjem na rub održivosti i u drugoligaškom društvu klubovi se natječu u izmišljanju što kratkoročnijeg financijskog impulsa

Ove primjere s češkim i slovačkim drugoligašima nisam naveo kako bih ponovno podsjetio na to da smo, naravno, i u nižem rangu ništa drugo do nacija lažnih vjernika dok se busamo u prsa odanošću i tradicijom, a istovremeno nam je dovoljno da nas jedan loš faktor odvrati od odlaska na stadion. Na samom kraju prošle sezone sam, igrom slučaja, s kolegama sa češkog iSporta posjetio Dynamo iz Českih Budějovica kako bi oni napravili reportažu o novom-starom prvoligašu. U kojem nastupaju i dvojica Hrvata — vratar Ivan Sušak pridošao iz NK Zagorca, kao i bivši Rijekin junior Matej Mršić. Njih tog dana na stadionu nije bilo, ali nas je dočekao njihov trener David Horejš, 42-godišnjak koji je na Dynamovoj klupi već pet sezona.

“Naš je koncept jasan”, pričao je nam tada zajedno s klupskim predsjednikom Martinom Vozábalom. “Gladni smo i želimo napredovati, a za to će nam trebati nekoliko pojačanja. Razgovaramo i o budžetu, koji je dobar, a pohvalno je i što postoje tvrtke koje nas podržavaju i tako pospješuju rast budžeta. Ovo je grad hokeja, ali mi ljude na stadion možemo privući ako igramo dobar prvoligaški nogomet. Sve je na nama.” U tom su naumu, postupno i realno izgrađivanom, u potpunosti i uspjeli.

Podsjetio sam se na taj razgovor nakon vijesti iz Šibenika, ali i nakon vijesti o tome da je sve skupa 13 hrvatskih klubova podnijelo zahtjev za prvoligaškom licencom. Od toga su tri drugoligaša (Šibenik, Rudeš i Orijent), dok su četiri prvoligaša (Inter,Istra,Varaždin i Osijek) istovremeno podnijeli zahtjeve i za drugoligašku licencu. No, situacija je zamršena i sve vodi prema novom mučenju s održavanjem na životu, koje je za barem dva od triju vodećih drugoligaša upitno i u aktualnoj situaciji.

Još ne tako davno je Šibenikov trener Krunoslav Rendulić s ushitom iznosio svoju formulu “2+3”: dva zimska i tri ljetna pojačanja bi momčad podignula na razinu potrebnu za prvoligaški nogomet. Ove se zime ipak retorika prebacila na važnost održavanja postojećeg kadra, što je jasno ako uzmemo u obzir da su potkraj jesenskog dijela sezone i nakon kraja lažne nade s indijskim ulagačima u Šibeniku ostali s ekipom kojoj su dugovali brojne plaće. Klub je kratkoročno spašen kreditom, još jednim u nizu, kojim se pokušava spriječiti egzodus na ljeto, što je u intervjuu potvrdio i sam predsjednik Uprave Jure Zoričić.

Dakle, pojednostavljeno: Šibenik, klub koji ima 10 bodova prednosti na vrhu ljestvice, umjesto da nakon uvjerljivog poraza od Lokomotive u Kupu planira kako ojačati ekipu za napad na Prvu HNL, sada prebire kovanice kratkoročnim kreditima kako mu se ni aktualni kadar ne bi raspršio.

Pritom je zanimljivo primijetiti izjavu koju je također dao gospodin Zoričić, a u kojoj lamentira kako bi “ostanak u Drugoj HNL dogodine bio loš”, jer Šibenčani time ne bi “oplemenili vrijednost postojećeg kadra”. Iako je shvatljiva pozicija iz koje progoravara, upravo se u tom i krije sav apsurd nemogućnosti sustavnog razvoja klubova i spremnost da posloženi naprave iskorak s dugoročnim planiranjem. Dovođenjem na rub održivosti i u drugoligaškom društvu — u kojem je, primjerice, godišnji iznos troškova za Šibenik oko pet milijuna kuna — klubovi se natječu u izmišljanju što kratkoročnijeg financijskog impulsa. Ako kadar nije dovoljno dobar za prvoligaško društvo, a novca za pojačanja nema, kako se onda planira podići kvaliteta igre, a samim tim i igrača?

S tim problemima se susreću i u Rudešu, i u Orijentu — makar je u nekadašnjem prvoligašu s Krimeje prema navodima situacija donekle bolja.

Rudeš je, suprotno najavama dopredsjednika Ivice Zorice i mlade, 27-godišnje nove direktorice Marije Horvat, i dalje pod FIFA-inom zabranom dovođenja igrača. Razlog leži u administrativnoj pogrešci prošlog saziva uprave pri dovođenju tada 18-godišnjeg Brazilca Carlosa, zbog čega je klub kažnjen tako da u tri prijelazna roka ne smije dovesti niti jedno novo ime. Gospodin Zorica je još 6. veljače izjavio kako nije u pitanju zabrana, već “revizija”, i kako bi “za tri dana” sve trebalo biti u redu. Čini se da stvari ipak nisu okej, jer je i trener prve momčadi Marko Babić u najavi proljetnog dijela sezone za HNTV rekao kako je “situacija takva kakva je” i kako se u Rudešu njoj moraju prilagoditi. A prilagodba teče tako da su ostali bez dvojice ponajboljih igrača, Joaa Ericka i Tomislava Mrkonjića, pošto su njihovi ugovori bili prevelik financijski teret za klub.

Orijentova priča, barem prema van, djeluje kudikamo bolje. Dojučerašnji trećeligaš se, s dopredsjednikom Marinkom Koljaninom i predsjednikom Sašom Matijašem, odjednom našao u situaciji da može napasti i plasman u Prvu HNL, te se neformalno promiče kao jedini pravi kandidat za taj iskorak. No, u isto tako neformalnim brojkama koje je Matijaš iznio na slavljeničkoj klupskoj skupštini prošlog studenog da se razabrati kako klub trenutno operira na budžetu od oko dva i pol milijuna kuna, dok mu za prvoligaški nogomet, prema vlastitim projekcijama, treba budžet od sedam milijuna kuna, s oko tri milijuna ulaganja u igrački kadar.

Takve brojke zvuče vrlo optimistično, pogotovo ako pogledamo situaciju u kojoj NK Varaždin — koji je također, uz čvrste veze s nogometnom vrhuškom, jurišao na ekspresno preskakanje rangova — s navodnih 10 milijuna kuna budžeta spao na praktički ekskluzivnu ovisnost o financiranju iz džepova svojih mecena, od Branka Ivankovića do izbornika Zlatka Dalića i njegova sina Tonija. I kako vidimo po stanju prvoligaške ljestvice, ni taj prenapuhani i teško održivi budžet ne podiže puno kvalitetu kadra, a ni ne osigurava bodovne zalihe.

U Orijentu, doduše, vlada optimizam — onaj koji je nakon propasti priče s Indijcima iščeznuo s hodnika na Šubićevcu, pa se i dalje sve provlači kroz vedre tonove. No, ostaje čvrst dojam kako u Orijentu očajnički pokušavaju preskočiti do prvoligaškog ranga i tako privući eventualni priljev novca za povećanje budžeta. Problem je što upravo tako zaboravljaju na svoju neslavnu prošlost, u kojoj su kao politički projekt 1996. upali u prošireno prvoligaško društvo bez da su se pokrivali koliko su bili dugi. Rezultat toga je propast Orijenta kakvog su na Sušaku znali te punih 15 godina agonije i tavorenja po niželigaškim rangovima do ovog novog pokušaja.

U svim tim pričama se radi o paničnom preživljavanju u kojem plasman u prvu ligu već godinama dolazi kao kratkorajno rješenje i ona jedna zadnja kocka koju kockar baci, nadajući se da će baš ona sve odjednom okrenuti drastično nabolje i isplatiti sve prethodne dugove. U nedostatku sustavnog planiranja i krojenja budžeta po principu održivosti očituje se samo loša improvizacija na već toliko puta viđen način. Njom se ne srozavaju samo klubovi do praga gašenja, već se i srozava cjelokupna kvaliteta hrvatskog nogometa: kako prvoligaškog, tako i niželigaškog. A onda nije čudo da se u Šibeniku ili Zagrebu ne može na tribinama okupiti ljudi koliko u Žiaru nad Hronom, Pardubicama, Banskoj Bystrici ili Českim Budějovicama.

Uvođenjem drugih momčadi prvoligaša u drugoligaško natjecanje pukla je i ona iluzija o kvalitetnom igračkom kadru koja je nekad uslijed grozomorne kvalitete lige uredno zasljepljivala čelnike i uvjeravala ih u laž da ne treba osobito značajno pojačavati ekipe nego im, po ustaljenom ključu, tek pridodati pokoje iskusno ime. Sada takvi, dok tugaljivih pogleda i ispod glasa i dalje pričaju o prvoligaškim ambicijama, kreću na “tko manje” i u drugoligaškom okruženju.