Okupljene oko izbornice Sarine Wiegman, engleske nogometne reprezentativke upale su na vlastitu press-konferenciju raspjevane i euforične, pjevajući u glas onu neslužbenu englesku nogometnu himnu, Three Lions, te njen poznati dio “It’s coming home”. Jučerašnjim slavljem nad Njemicama u finalu Eura Engleskinje su konačno uspjele skinuti prokletstvo europskih finala; u njima su bile triput, ali nikad nisu uspjele napraviti i taj konačni, najveći korak. Iako to rivalstvo nije toliko izraženo u ženskoj konkurenciji, osvajanje prve kontinentalne titule protiv generalno najžešće rivalske nacije za Englesku ima dodatnu težinu. Finale na krcatom Wembleyju, nad kojem je oboren službeni rekord posjećenosti finala Eura u obje kategorije, slavlje nad Njemačkom i trofej koji je konačno došao, odnosno, ostao kod kuće.
U kući koja za cure, barem one koje su prethodile ovoj generaciji, nije bila i dom.
Tradicija ženskog nogometa u Engleskoj ogromna je i seže praktički u period kada je i među muškarcima sport bio u povojima. Nakon što je 1881. propao prvi plan organizacije britanske ženske nogometne lige, motivirane debi-utakmicom škotskih cura iz Ms. Graham’s XI, okupljenih pod poznatom škotskom sufražetkinjom Helen Matthews, pokrenuti su veliki prosvjedi. Muškarci se sami nisu mogli dogovoriti oko statusa nogometa; za uglađenu britansku aristokraciju on je bio prljava i gruba razonoda, koja je očarala inače dobro odgojene i školovane mladiće. Za one koji su ga iznosili u tim formativnim godinama — a njegovo omasovljavanje došlo je uglavnom preko tvorničkih radnika — bio je to vid bijega iz surove stvarnosti na polje na kojem su mogli biti u neku ruku slobodni, barem s loptom u nogama.
Međutim, to je jako brzo značilo i prisvajanje pod mačističkim principima, pri čemu su muškarci smatrali da je njihova zadaća braniti sport koji su, eto, sami osmislili. “To je sjajna igra”, stajalo je u jednom dnevnom komentaru, ispisanom nakon vijesti da se samosvjesne žene ponovno organiziraju u pokušaju formiranja nogometnih ekipa. “Ali je isto tako i muževna igra, zasluženo popularna. Ne treba zaboraviti kako su je, međutim, osmislili i popularizirali baš mladi, snažni muškarci, i samo ju oni mogu sa sigurnošću redovito igrati.”
Muškarci su se toliko dugo bojali ‘dijeliti’ nogomet sa ženama. Na kraju, one su prije njih donijele taj toliko željeni trofej ‘kući’
Taj je komentar objavljen 25. ožujka 1895., 14 godina nakon prosvjeda u Edinburghu. Novi pokušaj organiziranja ženskog nogometa stigao je baš tog dana, kada su cure iz British Ladies Football Club bile spremne odigrati prvu utakmicu između svojih dvijz selekcija. Njihova je kapetanica Nettie Honeyball na zaključak o mladim, snažnim muškarcima i njihovu bogomdanom pravu igranja jedne obične igre — pritom ujedno nabijen intrigantnom dozom homoerotskog naboja — imala razmjerno jednostavnu, ali efektnu repliku: ako muškarci mogu igrati nogomet, mogu i žene.
Preko 10.000 gledatelja okupilo se na londonskom Crouch Endu kako bi ispratilo tu utakmicu, dobar dio njih dodatno revoltiran činjenicom da su se djevojke drznule i naplaćivati ulaz. Bio je to, međutim, slikoviti prvi korak u svijet žena u dubinama ‘muške’ razonode, svijet u kojem su se igranjem nogometa zapravo više opirale društvenim stereotipima i normama nego što su zapravo mogle uživati u igri i podršci koje nije bilo.
Doduše, stigao je i jedan zlatni period za ženski nogomet u kolijevci sporta, ali opet je dosta ironično što je on počeo tek kada su muškarci bili spriječeni igrati. Bilo je to razdoblje Prvog svjetskog rata, kad su mase lučkih i tvorničkih radnika bile mobilizirane na frontu; nogomet je tada ostao ženama poput onih iz poznate ekipe Dick, Kerr Ladies F.C. i njihove najbolje igračice Lily Parr. Bile su to žene koje su i same radile u tvornici u Prestonu, dok je Parr bila toliko dobra da su za nju govorili kako ima “top u nozi”, a navodno je tijekom karijere zabila preko 1.000 golova.
Tijekom rata su žene odigravale i niz humanitarnih utakmica, prikupljajući novac za ranjenike koji su se s fronte vraćali u svijet u kojem nisu imali ni prihoda ni perspektive, a s tim su privukli i simpatije šire javnosti, pa je tako je susret njih i suparnica iz St. Helen’s Ladies na Goodison Parku 1920. gledalo preko 53.000 ljudi.
Bilo je to tada i konačno previše za iste one uštogljene konzervativce koji su svojedobno smatrali nepodobnim da se nogomet uopće i prezentira kao bilo kakav trend. Za njih Lily Parr nije bila genijalna nogometašica već deklarirana lezbijka iz radničkog kvarta u kojem je “stolovalo pijanstvo i nemoral”. Nevjerojatno ali istinito, sam engleski FA je zaključio tada kako je ženski nogomet “nepodoban”, i kako ga se “ne bi smjelo javno podržavati”. U prosincu 1921. na snagu je stupila i službena zabrana organiziranja ženskih timova kroz zabranu njihovih nastupa na svim terenima pod ingerencijom Saveza, i ta će odluka biti aktivna punih pola stoljeća, do 1971.
Zanimljivo, godinu dana ranije završen je i period službene zabrane organiziranog ženskog nogometa u Zapadnoj Njemačkoj; ondje je, doduše, zabrana stupila na snagu tek 1955., kada je DFB odbio izdavati dozvole ženama pod opravdanjem da su “prekrhke” za takav oštar sport. U Istočnoj Njemačkoj zabrane istovremeno formalno nije bilo, makar je neformalni otpor muških vlastodržaca bio prisutan, ali je 1968. i službeno osnovana prva ženska selekcija, u Dresdenu.
To što su te skandalozne formalne zabrane skinute liberalizacijom poslijeratnog društva ne znači da je ženski nogomet odjednom bio viđen kao nešto poželjno.
U Engleskoj su tako ženske nogometašice i njihova ligaška piramida — naravno, amaterska — primljene u FA tek 1993., dok je Hope Powell tek 1998. postala prva izbornica koja je za taj posao primala i plaću. Ona se, da povijesni kontinuitet bude ispoštovan, nije samo borila da curama omogući suvisle upute i najbolju pripremu za utakmice; Powell je zapravo revolucionarka jer se kao izbornica borila da ženski nogomet u Engleskoj dobije ono što i dalje nije imao, ono najosnovnije: temeljnu infrastrukturu, profesionalne ugovore i budućnost. Uvelike zahvaljujući njenom radu i trudu Engleska je 2011. dobila i službeno ligaško natjecanje, Women’s Super League, koje je tek prije četiri godine postalo profesionalno.
Sinoćnji uspjeh stigao je na tradiciji takvih pionirki koje su se borile za priznanje nogometašica i njihove strasti za sportom koji su muškarci toliko dugo bojali ‘dijeliti’ sa ženama. Na kraju, one su prije njih donijele taj toliko željeni trofej ‘kući’, prvi nakon 1966. i onog koji su na istom tom Wembleyju podizali Boby Moore, Jack Charlton, Geoff Hurst i ostatak ekipe, u trenutku dok je curama bilo formalno zabranjeno igrati.
Iza svog tog trenutačnog glamura, slavljeničkih poruka i oborenih rekorda gledanosti sad je nastavak borbe. Neki od prvih komentara nakon trijumfa bili su podsjetnici na činjenicu da su engleski gradovi i klubovi prije samo četiri godine redom odbijali biti domaćini ženskoj reprezentaciji. Zato je i engleska kapetanica Leah Williamson nakon pobjedničke pjesme prvo poručila kako je “društvena promjena” najveća ostavština ovog trijumfa.
“Ujedinile smo ljude”, rekla je. “Privukle smo ih da dolaze na naše utakmice i želimo da dolaze i na utakmice WSL-a. Nasljeđe ove momčadi je da smo pobjednice, a ovo je tek početak našeg puta.”
