Filippo Giovagnoli i njegov dugogodišnji asistent Giuseppe Rossi iskrcali su se s leta na dublinskom aerodromu. Dočekalo ih je tipično irsko promjenjivo vrijeme, dosta različito od onog u matičnoj Italiji iz koje su došli, a tražeći izlaz sa terminala prošli su kraj kioska i u kutu vidjeli svoja lica u samom kutu naslovnice jednog od lokalnih tabloida. Pomislili su kako je i to dobro, sve dok nisu shvatili da naslov kaže, podosta posprdno: “Tko su, zaboga, ovi?”.
Talijanski dvojac je donekle i očekivao takav prijem, ali Giovagnoliju i Rossiju opet nije bilo svejedno. Brzo su se zaputili do prijevoza koji će ih odvesti u Dundalk, priobalni grad tek nekih sat vremena vožnje udaljen od Dublina. Tu će, kao potpuni anonimusi — Giovagnoli nema ni UEFA Pro licencu — doći i preuzeti klupu istoimenog nogometnog kluba, koji je zapravo uz Shamrock Rovers najbolji i najpopularniji u čitavoj Irskoj. Giovagnoliju nije olakšalo ni to što je procurila poruka iz jedne njegove privatne WhatsApp grupe, u kojoj je prijateljima poručio da misli kako kreću u “kamikaza-misiju”, ali ključno je bilo to što je za tu misiju bio sasvim spreman. Bila je to šansa koja se ne propušta.
Dundalk F. C. će kod većine ljudi u Hrvatskoj biti poznat samo po onim susretima s Hajdukom u kvalifikacijama za Europsku ligu 2015., kada su Irci čak i izvukli pobjedu 2:1 u Splitu, koja im na kraju ipak nije bila dovoljna za prolaz. Doduše, to im nije bila ni prva pobjeda nad Splićanima u povijesti; prvi put je Dundalk protiv Hajduka slavio još tamo na jesen 1977., kada je Kupu pobjednika kupova na svom Oriel Parku pobijedio s minimalnih 1:0. Hajduk je tada u Splitu uzvratio sa četiri komada u Dundalkovoj mreži i završio njegov europski put za tu sezonu. Taj uvjerljiv splitski poraz bio je uvjetovan činjenicom da su Irci kao amateri upali u nesuglasice oko isplate putnih troškova, zbog čega je otpalo nekoliko ključnih igrača, ali isto tako je to bila i uvertira u sezonu koja im je definirala identitet na više razina.
Godinu kasnije Dundalk je osvojio svoj peti naslov, što mu je priskrbilo i nastup u europskom Kupu prvaka. I ne samo to, već ga je ždrijeb upario sa Linfieldom, sjevernoirskim prvakom, ali i klubom koji tradicionalno podržavaju tamošnji unionisti. Dan prije nego što će Linfield tog 29. kolovoza 1979. povesti čak 5.000 politički angažiranih pojedinaca na Dundalkov Oriel Park, pripadnici Ulster Volunteer Forcea će u znak odmazde za IRA-in atentat na kraljičina rođaka, Lorda Louisa Mountbattena, ustrijeliti čovjeka u njegovu domu, pred očima šestero djece. Bilo je to vrijeme puno prije bilo kakvih visokih UEFA-inih sigurnosnih protokola, pa je tih istih 5.000 Linfieldovih navijača stiglo u Dundalk s jednom jedinom namjerom: nastaviti kaos na ulicama, i to na vrhuncu nacionalističkih tenzija poznatijih kao The Troubles.
“Novinari, navijači, društvene mreže… Nisu nas ni poznavali, a već su nas ismijavali. Mi smo rekli samo ok, mi ćemo raditi i pokazati vam”
Naravno, ni domaćini nisu ostali dužni, pa je čitava Republika Irska poslala svoje izaslanike na omaleno i tada osobito neugledno igralište, kako bi adekvatno ‘odgovorila’ na tu ‘protestantsku invaziju’.
Utakmica, poznata i kao Bitka za Oriel Park odigrana je na samom rubu regularnosti — Dundalkov kapetan Dermot Keely opisao je okolnosti kao “igranje nogometa na ulici usred nereda” — ali Dundalk je izvukao 1:1, a onda je u uzvratu, odigranom u nizozemskom Haarlemu, slavio sa 2:0 i tako zapečatio prolaz koji je za ljude značio puno više od sportskog uspjeha. Na krilima euforije Dundalk je u nastavku natjecanja te sezone stigao na korak od četvrtfinala s Real Madridom; na put mu je na kraju ipak stao Celtic, koji je tijesno pobijedio s 3:2 nakon 0:0 u Dundalku.
Klub je imao svojih prigoda u Europi i nakon toga — jedna od njih je bio i susret s Varteksom u Kupu UEFA 2002. godine — ali oni su većinom završavali s neuspjesima. Doduše, Dundalk će osvojiti još četiri naslova nacionalnog prvaka, ali godine očajnog upravljanja dovele su klub ne samo na rub bankrota, već i na prag ispadanja u trećeligaški rang tamo sredinom 2000-ih.
Bilo je i tu svakakvih scena, koje su uključivale i protestne prijetnje navijača samozapaljenjem kada je Irski nogometni savez odlučio da umjesto Dundalka natrag u ligu ide Galway United. No i ti mračni dani su pokazali da Dundalk ima svoju izdašnu tradiciju i navijačku bazu, pogotovo u zemlji koja je prvenstveno zaluđena ragbijem i Gaelic footballom. I ta stabilna društveno-navijačka pozicija Dundalku donosi i pritisak s kojim se mora nositi.
Giovagnoli je svjestan tih stvari, iako sa skoro 50 godina u životu nije vodio neku seniorsku momčad.
Ni njegova igračka karijera nije bila spektakularna, dapače; najviše što se iz igračkog CV-ja može izvući je to da je svojedobno dijelo svlačionicu s mladim Andreom Barzaglijem, kada bi, u dresu niželigaške Rondinelle, u Firenzi zajedno glumili sparing-partnere Gabrielu Batistuti u trening utakmicama protiv Fiorentine. Za svoj će igrački stil Giovagnoli reći da je bio tipično niželigaški, “ubojit”, što mu je kasnije dalo okvir razmišljanja da je obrana ono od čega se gradi sustav, ali nije rigidan u tome. Za Italiju će reći da je u pitanju zemlja u kojoj je “bitnije tko si i koga znaš”, nego što zapravo znaš, i zato je prvenstveno znao da mora ići dalje kako bi učio i napredovao.
Stekao je diplomu u sportskim znanostima i zaradio poziv za poziciju direktora sustava AC Milanovih ljetnih kampova za djecu u Sjedinjenim Američkim Državama. Tu je Giovagnoli shvatio da je ta razvojna uloga nešto što mu izrazito prija, pogotovo kada mu se daju odriješene ruke za stvaranje sustava u kojem mlade igrače može preuzeti od najranije dobi i razviti ih u određenom smjeru. S vremenom je prešao na direktorsku ulogu u MetOvalu, što je njujorška nogometna akademija s poljem djelovanja i regrutacije u cijelom SAD-u, koju je doveo do uvođenja u sustav Major League Soccer Academy, iako nema matičnu seniorsku franšizu.
“MetOval je postao poznat po svom stilu igre i mladim igračima koje je razvijao” rekao je o Filippu kolega Kevin Grogan. “Razvijanje te dvije stavke su načelno važnije od pobjeđivanja po svaku cijenu, što je pomalo i jedinstveno. No, Filippo je tip koji bi s poda podignuo komadić smeća na putu do sastanka, na kojem bi ljude iz uprave uvjeravao da je ključ u određenom strateški definiranom smjeru razvoja”.
Upravo je tako i došao na Dundalkov radar. Klub se na prijelazu desetljeća konačno stabilizirao u rezultatskom smislu, osvojivši pet titula prvaka od 2014. Također je postao tek treći irski klub u povijesti koji se plasirao u grupnu fazu nekog europskog natjecanja, kada je 2017. senzacionalno prošao u Europskoj ligi, u kojoj je pobjedama nad Maccabijem iz Tel Aviva i remijem protiv AZ Alkmaara skupio četiri boda. Za ekipu koja nije previše odmaknula od skromnog budžeta, koji podrazumijeva da su mu igrači igrali za 500 eura mjesečno, to je zbilja senzacionalan rezultat.
Arhitekt iza tog povratka na stare staze slave bio je Stephen Kenny, koji je preuzeo Dundalk još tamo 2012. i sustavnim ga radom podigao do trenutne razine, da bi 2018. prvo zaradio poziv za poziciju izbornika irske reprezentacije do 21 godine, a onda i seniorske, koju vodi od ove godine. Kontinuitet su u klubu pokušali održati tako što su po Kennyjevu odlasku mjesto trenera prve ekipe dali njegovom pomoćniku Vinnyju Perthu, ali ove sezone on nije održavao razinu koja je potrebna čak ni za primarni cilj, a to nije ni naslov prvaka, već prvenstveno potvrda plasmana u europska natjecanja i dogodine. To, doduše, i zvuči logično — plasman u grupnu fazu Europske lige nosi preko tri milijuna eura prihoda, što osigurava mirno brođenje i u budućnosti.
U takvom okruženju, međutim, tradicija i ponovno povećanje apetita za lovom na rezultate može uvelike utjecati i na trenerski odabir. Mediji su u prvi plan kao kandidate za preuzimanje Dundalkove klupe gurali poznata imena poput bivših reprezentativaca Marka Kennedyja i Robbieja Keanea. I kada je klub umjesto njih angažirao potpunog talijanskog anonimusa, podivljali su; toliko da su krenuli u otvoreni rat protiv Giovagnolija, iako on ima nemjerljivo više trenerskog, ali i operativnog iskustva od obojice legendi koje su gurane u prvi plan.
“Doček nije bio ugodan, to sigurno”, pričao je Giovagnoli u intervjuu za The Guardian. “Novinari, navijači, društvene mreže: svi su nas ubijali, i neki od njih uopće nisu imali nikakvog poštovanja; nisu nas ni poznavali, a već su nas ismijavali. Mi smo rekli samo ok, mi ćemo raditi i pokazati vam”.
Klub je stao iza njih bez obzira na to i omogućio im mir uoči najvažnijeg dijela sezone, a to su europske kvalifikacije. Vlasnik kluba, američka grupacija Peak6, koja je svojedobno u vlasništvu imala i A.F.C. Bournemouth, do Giovagnolija i Rossija je stigla baš preko kontakata iz SAD-a. Tražila je novu nišu za privlačenje talentiranih mladih igrača iz akademija baš poput one MetOvalove, da bi na kraju dobila njihova glavnog operativca. Vođeni mišlju da moraju gledati širu sliku uz tako skromni budžet, koji podrazumijeva tek kakvih dva milijuna eura na raspolaganju, Dundalkovi čelnici su u Talijanima prepoznali ljude s idejom stvaranja vrijednosti, ali i iskustvom u operativnom vođenju razvojne priče. Također, i one kojima je Dundalk prigoda da se etabliraju u ovoj ‘novoj’ ulozi.
Širu sliku su i dobili: doslovno, ali i figurativno.
Kada su u rujnu u drugom pretkolu izbacili Šerif iz Tiraspola i potpisali otkaz Zoranu Zekiću, Giovagnoli je tu utakmicu opisao kao “Picassovu sliku”. I sada, nakon što je odveo Dundalk do novog plasmana u skupinu Europske lige, dobiva komplimente i od Arsenalova Mikela Artete, koji je njegovu priču — ali i onu Dundalkovu — uoči njihova međusobnog susreta opisao kao “sjajnu”.
“Čitao sam dugi intervju s njim jer sam želio saznati tko je on, što pokušava ostvariti i što želi prenijeti na svoje igrače, i tako sam saznao sve o njegovoj priči”, komplimentirao mu je Arteta. “Povezati različite pozadine, pa i države u tu povijest jako je lijepa stvar za čuti”.
Ta priča je i dalje na svom početku, ali Giovagnoli je sretan da je krenula na poprilično solidnim temeljima. On možda više nije potpuni anonimus, ali za klub su bili bitniji njegov stav i plan koji se ne libi provesti u djelo. I kada su pronašli čovjeka po mjeri, iza njega su u potpunosti i stali, unatoč pritisku legendi, medija, nestrpljivih navijača i ‘mentaliteta’— koj je, istina, specifičan, ali i na toksičan način.
Dundalk u europskim okvirima možda i dalje jest malen, unatoč rezultatima, ali za njega i njegova trenera okviri znače samo barijere koje trebaju rušiti, a ne nešto što će ih ograničiti.
