Istovremeno je i teško i lako zamisliti što je José Mourinho zamislio kad je u četvrtak otpuhao svjećice sa svoje rođendanske torte. Punih mu je 60 i sad već, ma koliko on to odbijao i riječima i djelima, ulazi u životnu fazu u kojoj se os lagano pomiče prema rekapitulaciji učinjenog, a dalje od prevelikih daljnjih očekivanja. Mou ipak ne bi bio Mou da takvo što uopće pomisli, jer za njega posustajanja nema i baš zato ga ili obožavate, ili mrzite. Zato mu nitko ne može osporiti da je jedan od velikana, jer iako ta ogromna makijavelistička energija koju baca naokolo najčešće na kraju balade spali sve oko sebe, istovremeno je i zarazna.
“Osvajamo il Tricolore”; kao tradicionalni sinonim za titulu prvaka, nositelja talijanske trobojnice. Unisono je to urlao prepuni Olimpico krajem kolovoza, i to nakon što je Roma s 3:0 porazila neuvjerljivu Monzu. Međutim, to i je na neki način taj Mourinhov trans — galvanizacija, kako bi taj njegov utjecaj opisali neki domaći komentatori. Demoliranje tada pretposljednje momčadi Serie A s tribina je pratilo nešto manje od 61.000 navijača, što je veći dio ovog, ali i proteklog desetljeća bila brojka rezervirana obično samo za najveće derbije, i to ako. Ove sezone Roma i dalje drži prosjek posjećenosti od gotovo 62.000, što je debelo premašilo prosjek od 40.135 koji je dosad bio Romin posljednji plafon.
Ogroman dio tih ljudi je tek koji mjesec ranije oduševljeno paradirao rimskim ulicama, preko Circa Massima i Colosseuma, kako bi ispratili pokal Konferencijske lige. Prvi je to Romin europski trofej u povijesti, drugi ako računamo i Kup velesajamskih gradova iz 1961., a Mourinhu peti u karijeri. Isto tako, ta je opijena svjetina samo mjesec dana prije utakmice s Monzom u jednakom broju i podjednako euforično dočekala čovjeka čiji joj je dolazak obećavao novi iskorak.
Paulo Dybala bio je kruna Romina poslovanja ovog ljeta, kad su na Olimpico bez odštete došli još i Andrea Belotti, Georginio Wijnaldum te Mouov stari drug Nemanja Matić. Na stranu Mady Camara i Zeki Çelik, za čije su još usluge izdvojili na današnjem tržištu mizernih osam i pol milijuna eura, upravo su mnogi Matića, iako su mu već 33, vidjeli kao izrazito bitnu komponentu u Mourinhovoj Romi. S njim Portugalac nema samo pouzdanog generala, već i produženu ruku u momčadi, koji će održavati red kad njegove metode postanu preintenzivne. A postat će, naravno.
On u tom sustavu ima slobodu i priznanje za kojim je čeznuo u Torinu. U Romi je prava zvijezda u svakom smislu, a Dybala ljubav zna vraćati
Dybala je preklani bio proglašen MVP-jem Serie A, a i bez toga je interes nekolicine premierligaških klubova za njega bio popriličan. No, u pandemijskom se razdoblju nitko nije dovoljno odvažio preuzeti trošak njegova ugovora koji nije bio malen; radilo se o punih 10 milijuna eura godišnje, koliko ga je plaćao Juventus. I nije možda bilo toliko čudno da je i sam Juve poželio skresati iznos tog ugovora, pogotovo znajući za ove financijske muljaže koje su u tom periodu u klubu pokrenuli a koje su ih očekivano dostigle. Iznenađenje je da su ga aktivno protjerivali iz kluba, iako je i dalje, unatoč ozljedama koje ga nisu izbjegavale, prečesto bio alfa i omega ekipe.
Jednako kao što su financijske muljaže dostigle Staru damu kao korporaciju, tako ju je i neinventivno oslanjanje na Massimiliana Allegrija i njegov truleći, dosadan i rigidan nogomet sada potpuno ogolilo. Dybala je tu ispao jedna od žrtava.
Alessandro del Piero ga je opisao kao čovjeka s kojim se “suparničke obrane boje suočiti”. Dybala je čarobnjak s loptom i igrač koji savršeno shvaća prostor i kako ga pokoriti. Kao takav je idealan za sustave kojima je primarni cilj preuzeti kontrolu tako što će frustrirati suparnika, odnosno, čekati trenutak kada će polako ostati bez zraka i pokleknuti. Juventusu je to predugo značilo domaću dominaciju na temelju individualne kvalitete, što se, jasno, svejedno nije moglo do kraja replicirati u Europi.
Dybala tu nije ništa kriv, osim što je imao donekle krhko zdravlje, ali ne toliko da bi ga napucali kao staru krpu, pogotovo ne nakon toliko čarolije koje je pružio u Juveovu dresu. Ali, to je taj korporativni svijet; svijet lakog rebrandiranja i otpisivanja bez trunke žaljenja.
Njegove suze na oproštaju od Torina u tom su kontekstu djelovale više kao oproštaj od priče koja je trebala, možda i mogla biti. Priča je odavala dojam veze u kojoj se jedna osoba dozlaboga trudi biti dovoljna, sve dok na teži način nije shvatila da uopće nije poanta u tome; Dybala se trudio ne samo igrom biti dostojan Juventusovih ciljeva, već se aktivno želio uklopiti u klupsku kulturu. No, za svaki pokušaj kopiranja Michela Platinija i njegova slavljenja golova, Dybala je “tražio prijatelja”, kako je objasnio svoj mrtvački pogled prema direktorskoj loži na domaćem stadionu prije skoro točno godinu dana, nakon što je zabio Udineseu.
Prijatelja je na kraju pronašao u ‘neprijatelju’.
Nakon dočeka u Rimu Dybala je ispričao priču o tome kako je završio u Romi, osim što su mu ondje ponudili i dalje izdašni trogodišnji ugovor na šest milijuna eura po sezoni, i to bez bonusa. Bilo je to dok je još bio u Torinu, tjedan dana uoči njegova ‘tihog’ obračuna s Juventusovom upravom, u ludoj utakmici u kojoj je zabio baš Romi u Rimu, a koja je završila s konačnih 4:3 za Juve. Dybala je izjednačio na 1:1 u 18. minuti, a kraj utakmice nije dočekao na terenu, pošto ga je Allegri u 82. minuti izvukao kako bi uveo Giorgija Chiellinija i održao teško stečenu prednost s igračem manje. Uz klupu mu je tada prišao Mourinho, koji mu je samo toplo poručio ga je za njega on “fenomen”.
“Ta mi se situacija urezala u glavu”, objasnio je Dybala, koji je u tom trenutku već zaoštravao odnose s Juventusom, iako nije očekivao da će to rezultirati rastankom. “A onda, kad me nazvao da se raspita za mogućnost mog angažmana u Romi, prvo što me pitao bilo je sjećam li se tog trenutka. A ja sam mu rekao da ga nisam zaboravio, pa je, nakon što me ponovno zvao idućih dana, odluka zapravo postala laka”.
U tome leži jedna od većih Mourinhovih prednosti. Istina, toliko je kompulzivan i ekstreman u svojim pristupima da je i po pitanju međuljudskih odnosa s igračima izrazito polarizirajuća ličnost i tip koji će svojim miljenicima do kraja vjerovati, a one u koje posumnja prvom prilikom baciti pod kamion. No, moći uvjeravanja koju posjeduje teško je odoljeti.
Dybala se savršeno uklopio u ovu njegovu Romu. Da, ona je i dalje rigidna, često i naporna za gledanje, ali on u tom sustavu ima slobodu i priznanje za kojim je čeznuo u Torinu. U Romi je on prava zvijezda u svakom smislu, a Dybala ljubav zna vraćati.
Kod Rome vas neće vas puno toga očarati u pogledu stila igre. To je samo solidno razrađen Mourinhov sustav, onaj koji je i dalje dovoljno uštiman da ozbiljno konkurira za europska mjesta i ulazak u Ligu prvaka, što bi definitivno bio dostojan rezultatski iskorak za klub. No, za neutralca je ovaj ‘oslobođeni’ Dybala jedan od dobrih razloga za ispratiti Romine utakmice.
Koliko on znači za momčad najbolje pokazuje i ovaj period koji je proveo van terena zbog ozljede mišića, zbog koje je i umalo ostao bez titule svjetskog prvaka s Argentinom. Bez njega je Roma ove sezone odigrala šest domaćih utakmica u kojima je samo dvaput slavila, uz tri poraza. S njim je pak u 14 utakmica slavila u njih 10, uz tek jedan poraz. Dybala je puno važniji i od toga da je ‘samo’ najbolji strijelac momčadi; on je kanal preko kojeg ide praktički svaki Romin izlazak. Ako svojim savršenim čitanjem situacije ne otvori sebi prostor za gol, osigurat će sve da to učini za suigrače.
Baš su posljednje dvije pobjede, protiv Fiorentine i Spezije, najbolji primjer njegova efekta na momčad.
Sudjelovao je u sva četiri Romina pogotka u te dvije utakmice; u prvom, važnom slavlju protiv Viola je prvo fenomenalno volejem s ruba šesnaesterca ‘poklopio’ loptu koju mu je prsima spustio suučesnik u vrhu napada, Tammy Abraham, da bi mu Englez onda rutinski odradio i drugu asistenciju, kojom je Dybala završio tipičnu mourinhovsku kontru i zapečatio stvar. Protiv Spezije je vratio uslugu: prvo je s čovjekom na leđima, asistirao Stephanu El Sharaawyju, a zatim i Abrahamu, nakon što je presjekao pas na centru. To je čar takvih genijalaca s loptom, da mogu dovlačiti ljude na tribine i podizati ih na noge čak i ako nominalno igraju u ekipi koja guši suparnike i koja je sve osim lepršava i atraktivna.
Izgledno je, doduše, da će sada svojim igrama morati natjerati Mourinha na ostanak u gradu, pošto se sve više šuška da će, zbog nesuglasica između vlasnika i sportskog direktora Tiaga Pinta, s kojim Mou ima vrlo dobar odnos, lisac revoltirano podignuti sidro na kraju sezone.
Stara rimska legenda kaže da kad partner napušta Rim, a najviše su kod nastanka te legende grad napuštali vojnici, ispijanje čaše vode iz fontane Trevi — koja se onda mora razbiti — garantira da će se živ i zdrav vratiti u zagrljaj voljene osobe. Dybala je dosad razbijao čaše i lio suze na rastancima, ali tko zna; možda se i on ovog ljeta probio kroz svjetinu i otpio čašu vode kako bi osigurao da ova neobična romansa u Rimu potraje što dulje.
