Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Ero sa onoga svijeta

Zašto je Vladimir Beara bio najveći

Postoji ona uzrečica čije se izvorište najčešće pripisuje Dalmaciji, a koja kaže “budi dobar — izij govno”.

Na neki način djeluje i najlogičnije da se izvorište te uzrečice pripiše jugu. Ne jer ljudi tu ne znaju kako biti dobri, već jer dinamike međuljudskih odnosa jednog takvog okruženja — onog u kojem se dvojica najboljih prijatelja mogu u tjedan dana posvađati i pomiriti barem četiri puta — nalažu da će uvijek netko ostati neshvaćen, samim time i kratkih rukava. Unikatna je to razina socijalnog darvinizma, onog u kojem ‘preživljavaju’ samo oni koji se na najbolji način znaju prilagoditi svim okolnostima koje tamošnje društvene norme nalažu. U temperamentnom okruženju, u kojem često neće biti u pravu onaj koji ponudi najsuvislije argumente, već onaj koji svoje iznese s najvećom uvjerljivošću i strašću, previše je onih koji će pognuti glavu i progutati knedlu. Odnosno, prema uzrečici — govno.

Vladimir Beara, Veliki Vladimir, bio je zaista dobar. Štoviše, najbolji ikad. Možda je zato kroz život i karijeru i trebao progutati toliko knedli, odnosno govana.

Kako to obično biva s najvećima na ovim prostorima, oko njih nikada nema jednoznačnih odgovora ni uobičajenih priča. Stotine različitih crtica i varijanti istih će ljudi o njima ispričati, i to svatko u nadi da će baš ta njegova biti najbliža i najpreciznija. A onda se ljudi krenu fokusirati na neke sasvim marginalne detalje, izbjegavajući ono zaista bitno. Pa je tako sitnim dušama i dalje, četiri godine nakon što je Beara umotan u Hajdukovu zastavu položen u grob, najbitnije raščlaniti to je li on Vlaj, Srbin, pravoslavac, baletan ili — izdajica. A bio je jednostavno dobar.

Najbolji ikad.

Njegovo je vrijeme, doduše, bilo neko sasvim drugačije. Ne samo iz razloga jer je iz današnje perspektive nemoguće povjerovati da Hajduk da dvojicu igrača u FIFA-inu All-Star momčad Europe kao kad je 1953. poslan i Bernard Vukas da se pred gotovo 100.000 ljudi na Wembleyju suprotstave Engleskoj. Bearino je vrijeme bilo, kako će i on sam kazati, vrijeme “romantičnog nogometa” u kojem je carevala osobnost i u kojem su igrači bili slobodniji sami interpretirati najbolji način na koji se nogomet treba igrati. On je sam tako često nalagao živom zidu ispred sebe da se razmakne pri protivničkom udarcu, kako bi mogao pogledati izvođača u oči.

Vrijeme je bilo drugačije, pa je tako i Hajduk bio drugačiji.

Drugi svjetski rat se netom završio kada je Beara, tada još kao školarac, odložio pušku koju je nosio kao dio Prištapske čete IX divizije da bi stigao u Split upisati gimnaziju. Bio je to još period obnavljanja Hajdukova rada, kada nogometaši nisu igrali za svežanj novca nego za čast i slavu što su dio značajnog kolektiva koji je već tada transcendirao pojam sportske momčadi i prerastao u društveni pokret. Poput supružnika koji su se prvi put upoznali pokisli i promrzli u ratom opkoljenim šumama, Hajdukovi su igrači u tim teškim vremenima naučili da se odnosi grade na razini koja traje puno više od nogometne utakmice. Nogomet je na neki način samo bio nastavak borbe, stoga nije slučajnost da je ta Hajdukova poslijeratna generacija, koja je uistinu zajedno prošla svašta, bila ujedno i ona koja je uživala period dominacije.

“Hajduk je moja najveća ljubav. Ljubav zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne”

Bio je to Hajduk koji je od kraja rata osvojio najprije republičke naslove 1945. i 1946., a zatim tri savezna do 1955., klub koji je u svojim redovima imao ljudske i igračke sile poput Frane Matošića, Bajde Vukasa, Bože Brokete, Ljube Kokeze, Vladimira Šenauera, Slavka Luštice i drugih. Nije, također, nimalo slučajno da se i te 1950., kada je Hajduk bio toliko karakteran da je uspio osvojiti titulu prvaka bez izgubljene utakmice, osnuje i prva organizirana navijačka skupina u Europi. Bio je to grad težaka i ustanika, a Hajduk i Torcida su bili idealni filtrat takvog društva.

Beara je bio drugačiji. Bio je i on borac, k tome i klinac, ali i umjetnička duša. Nije baš bio punopravni baletan kako se naknadno pričalo, ali je zaista kao folklorni plesač sudjelovao u nekolicini predstava organiziranih u obližnjem Narodnom kazalištu, tek parsto koraka udaljenog od njegova stana u Podgorskoj ulici tik iza Starog placa. Jedna od predstava u kojoj je plesao bila je i opera Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, po kojoj je dobio i nadimak Ero. “Jer kad hoće da briljira”, glasila je jedna pjesma o Beari, “za golmana Eru bira”. Beara će puno godina kasnije elemente plesa i baleta koristiti kao fokus svojih funkcionalnih treninga.

Nije tada mogao parirati kultu ličnosti vođe Frane Matošića, pa čak ni uglađenoj, šminkerskoj uličnoj školi Bajde Vukasa, umjetnika igre na terenu ali i retorike uskih splitskih kaleta. Bearu se tako ne bi moglo zamisliti da, poput Bajde, u kadru dokumentarca Branka Lentića Iza lože prekriženih nogu sudjeluje u raspravama splitskih uličnih mudraca i oriđinala. Vladimir, kao i mnogi drugi koji su imali tu nesreću da se u tom gradu rode kao osobenjaci druge vrste, nikada nije uistinu pripadao tom krugu. Gotovo je poetski, pa i fatalistički to da je Beara bio i golman, usamljenik postave.

Trpio je Beara to da je uvijek bio više Ero nego lero (mangup, fakin op.a.), trpio je to da se o njemu, malom Vlaju, kuju priče i pripisuju situacije koje ne samo da nisu bile istinite, već su mnoge bile i uvredljive po njega. Šutio je Beara kad bi ga, kao što to uglavnom rade onima koji ne znaju ‘odrebatiti’ nekog, uvijek pikirali dok bi u svojoj nadčovječnoj sposobnosti kroćenja lopte napravio i pokoju pogrešku. Mučao je dok bi bol postajala neizdrživa, kao kada su mu u Hajduku spočitali da pred ključnu utakmicu u Sarajevu izmišlja upaljeno oko koje je pritom bilo opareno užarenim ugljem ili dok je jedva stajao na nogama dok je u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1954. ozlijeđen propustio obraniti drugi gol Helmuta Rahna kojim je Jugoslavija ispala od Zapadne Njemačke. Bio je “čovjek od gume” i “Veliki Vlad”, koji je svojim nadnaravnim atleticizmom i osjećajem za loptu cijelo vrijeme zapravo tek kupovao naklonost ljudi koji su istovremeno samo čekali grešku da ga s visina povuku na tlo.

Ali i takvi kad-tad puknu. Kada je ondašnji Hajdukov predsjednik Marko Markovina mrtav-hladan na proslavi titule 1955., treće u pet godina, ignorirao Bearu u svojoj prozivci, ovaj nije mogao preko toga prijeći. Shvatio je da mu uzalud sve obrane i sve pohvale od ljudi i stručnjaka diljem planeta — pa čak i od najvećeg, Lava Jašina — kada će u Splitu uvijek biti Ero, čiji talent ga čini tek prihvatljivim, ne i cijenjenim.

A Split nikad ne bi priznao da je u krivu, to ne.

Pa su pričali kako je Beara taj svoj bijeg u Crvenu zvezdu planirao dugo, da je poput miša kakav jest pod okriljem mraka tek “utekao gore kod svojih”. No, prava je istina da je Beara samo tražio mjesto da pobjegne od redikuliziranja, stigmatiziranja i malograđanskih uvreda, jer je na kraju dana znao da je dobar, najbolji. Uostalom, Dinamo je bio prvi kojemu je pokušao pristupiti, ali čak ni veliki Otto Hofman, koji slovi za najvećeg direktora Modrih u njihovoj povijesti, nije htio nagaziti na žulj Splićanima. Zvezda tu priliku nije mogla propustiti, ali Beara svejedno u njenu dresu nije želio braniti u Splitu.

I puno će godina proći prije nego “Beara” umjesto sinonima za “kilo bearetine”, odnosno izdaje, postane sinonim za vratara i jednog od najvećih sinova grada koji ga je — kao i mnoge prije i poslije njega — odbacio samo zato jer se nije uklapao u njegovu viziju prečesto skučenog svijeta. Vratio se u Split, bio je i pomoćnik Luštici na mjestu trenera, ali je čak i pred samu smrt u jednoj izjavi priznao da će uvijek postojati dio ljudi koji mu neće oprostiti odlazak iz Hajduka, iako je na njega bio prisiljen.

Nije Beara velik samo zato što je od prognanika iz Dalmatinske zagore postao jedan od najvećih vratara u povijesti ove igre. Najveći je jer je klub i grad očuvao u srcu, iako su mu ga upravo oni slomili. Dao bi on sve pohvale Jašina, onaj obranjeni penal divu Ferencu Puskásu — po pričama jedini koji je ovaj promašio u svojoj karijeri — kao i izluđivanje Engleza u onom remiju na Highburyju 1950., kada su Englezi prvi put na svom terenu propustili poraziti nebritansku momčad. Dao bi on čak i onu majicu s te čuvene utakmice koja je danas uz Bajdinu izložena na Poljudu, samo da osjeti da ga je grad i konačno unisono prihvatio.

Nažalost, kako to obično biva, u potpunosti je prihvaćen tek kada je s Hajdukovom zastavom ukopan i kada se vratio u neki drugi svijet iz kojeg je, poput pravog Ere, takav izvanserijski igrač morao doći.

Dok je učio svijet novoj dimenziji vratarskih bravura, Beara je kroz svoju životnu priču učio ljude prihvaćanju i bezuvjetnoj ljubavi. “Hajduk je meni sve”, rekao je jednom prilikom. “Hajduk je moja najveća ljubav, koja poput svake prave i iskrene ljubavi ima puno lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka. Ljubav zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne”. Bilo je u povijesti velikih igrača i ogromnih hajdukovaca, ali istovremeno i malih ljudi. Beara je, unatoč svim pojedenim govnima, uspio objediniti sve te stavke, tako pokazavši da je puno veći od svih sitnih duša koje su ga spočitavale.

Ma što puno veći — Najveći.