“Génial, monsieur Antolić!”, samo što nisu povikali pariški policajci sinoć, dok su suzavcem prskali natiskane Liverpoolove navijače uoči početka finala Lige prvaka. Vrhunac europske nogometne sezone tako se sinoć, ironije li, pretvorio u vrhunac Antolićevih europskih standarda organizacije, s hordama navijača koji su satima čekali stiješnjeni pred Stade de Franceom, samo da bi ih onda francuska policija dodatno osvježila suzavcem i pendrecima kada je navijačko strpljenje počelo kopnjeti.

Kad su ljudi iz UEFA-e dobili potvrdu o nemilim scenama uokolo stadiona, odlučili su se pomaknuti početak utakmice kako bi maksimalni broj navijača ipak uspio pronaći svoje mjesto na tribinama. Susret koji je inicijalno trebao početi u 21 sat po pariškom i našem vremenu kasnio je tako punih 36 minuta, dok je na onom najvećem semaforu stajala velika obavijest kako se početak odgađa “zbog sigurnosnih razloga”.

Prvi je impuls demonizacija navijača, a tužna je razlika ta što kod nas ne postoji ni ovaj minimum dostojanstva kad postane jasno da je istina ipak podosta drugačija

Pariz, valja podsjetiti, nije inicijalno bio određen za domaćina ovosezonskog finala Lige prvaka; priliku za organizaciju šestog finala Kupa/Lige prvaka grad je dobio tek krajem veljače, nakon što je Sankt-Peterburgu domaćinstvo oduzeto uslijed ruske invazije na Ukrajinu. Svakako, bilo je to razmjerno dovoljno vremena za iskusnu organizaciju da pripremi sve kako bi finale prošlo u adekvatnoj atmosferi. No, za mnoštvo ljudi kojima je u svježem sjećanju Euro 2016., i poprilični organizacijski kaos koji je na njemu vladao, jučerašnji razvoj događaja i nije bio toliko iznenađenje.

Ono što je, međutim, najporaznije u čitavoj priči nije čak ni kaos oko Stade de Francea sam po sebi. Danas je, inače, točno 37 godina od horora na Heyselu, kada je u sukobima Liverpoolovih i Juventusovih navijača živote izgubilo 39 ljudi. Četiri godine kasnije, na Hillsboroughu, 97 Liverpoolovih navijača nije došlo kući s utakmice. Trebalo je više od 25 godina da istina izađe na vidjelo; desetljeća zataškavanja šokantnog policijskog nemara i malverzacija s ljudskim žrtvama bila su najnormalnija stvar. Čitava Engleska, ali i Europa, godinama je vjerovala u besramnu laž odvratnih tabloida kako su pijani i drogirani navijači sami krivi za vlastitu smrt.

I iako se i sinoć radilo opet o Liverpoolovim navijačima, povijest kao da nas ničemu nije naučila. Prvi je val izvještaja o kaosu oko Stade de Francea jasno nametao narativ da se radi o posljedici divljanja horde Scousera koji se pokušavaju probiti na stadion bez ulaznica. Policija je tu, tvrdila je ta verzija događaja, bila potpuno nemoćna i svi ti njihovi nasilni manevri bili su tek “napori” kojima se pokušao uspostaviti kakav-takav red. Srećom, vrhunac ere društvenih mreža kudikamo olakšava dokumentiranje stvarnih događaja, pogotovo onda kad se u toj hrpi koja je zarobljena na punktovima našao i španjolski državni tajnik za sport José Manuel Franco, koji je kasnije šokiran izjavio kako je “sat vremena čekao u gužvi 100 metara od stadiona”.

Čekanje je bilo još i puno gore za puno više ljudi. Kako je vrijeme odmicalo, postalo je jasno da se uopće ne radi o nekakvoj pijanoj i pomahnitaloj hordi koja se probija preko normalnih navijača s ulaznicama. Policija i redarske službe su naprosto potpuno pogriješile u organizaciji kolona navijača, a kada su ih zbili u opasno uske ograđene kanale i ondje zadržali satima, na bilo kakav znak očekivane nervoze reagirali su suzavcem i batinama, riskirajući tako i najopasniji i, nažalost, već viđen scenarij. Sami navijači su u svojim svjedočenjima povlačili paralele s Hillsboroughom, a dramatične slike iza njihovih leđa ih nisu demantirale, dapače.

A onda je došao i konačni faktor u tom domino-efektu loših logističkih odluka.

Naime, iz tih su redova počele dolaziti i informacije da čitači na punktovima zbog očajno dizajnirane UEFA-ine aplikacije uopće nisu uspijevali očitati validne QR kodove na ulaznicama. U trenucima kada su tisuće navijača zbijene na malom prostoru došlo je do pada mobilne mreže, dok čitači ne uspijevaju registrirati QR kod ukoliko uređaj na kojem se nalazi — u najviše slučajeva bila je riječ o mobitelu — nije spojen na internet. Naravno da to jesu pokušali iskoristiti i neki navijači koji su stigli u Pariz bez ulaznice, ali takvi su bili u ogromnoj manjini.

“Navijači ne snose nikakvu odgovornost za večerašnji fijasko”, izjavio je nakon utakmice Ronan Evan, izvršni direktor udruženja Football Supporters Europe. “Oni su tek žrtve”. Iz policije su također istaknuli, vjerojatno svjesni da se os problema ipak s vremenom okrenula sasvim na njih, kako su “sretni što su Liverpoolovi navijači bili mirni i strpljivi” i da su, eto, “imali samo tri mjeseca za pripremu”.

Naravno da to ne bi morali priznati da je 1989., i da su sredstva masovne komunikacije praktički nepostojeća; odnosno, da monopol na njih drže isključivo mediji dubinski povezani s ljudima odgovornima za propuste. Uvjeravali su nas i sinoć kako spektakl na Stade de Franceu kasni prvo zbog navijača kojima je, valjda, draže piti nego na vrijeme krenuti put stadiona, a onda su nas pokušali uvjeravati i u to da je zapravo cijeli fijasko posljedica te ‘pijane’ i ‘pomahnitale’ rulje, koja je onda povrh svega stigla u Pariz s ciljem da izazove kaos kako bi se bez ulaznice probila na stadion.

Ali kada su se počeli vaditi mobiteli i okupljati novinari koji su već bili na tribinama, onda se narativ naglo počeo mijenjati i ublažavati. Da bi se na kraju veličalo UEFA-in potez koji bi trebao biti inače sasvim očekivan, onaj da utakmica — bez obzira na to je li to finale Lige prvaka ili 15. kolo Prve HNL — ne može početi sve dok glavnina navijača ne stekne normalne uvjete za ulazak na stadion.

Izbjegavanje suočavanja s tim problemom mogli smo čuti i u sinoćnjoj HRT-ovoj emisiji posvećenoj utakmici, u kojoj su okupljeni izlaskom potpunih informacija — a onda i donošenjem za naše pojmove neviđene odluke o odgodi početka utakmice — ustanovili kako je to ipak normalno jer se u Parizu “ne radi o ekstremnim navijačima”. I to je samo naša, lokalna niša ove prakse u kojoj je prvi impuls demonizacija navijača, pa je isto tako dobrom dijelu hrvatskih medija sasvim logično i očekivano da navijači iz čista mira blokiraju autocestu, bez primisli da se iza takvog nemilog događaja možda ipak krije nešto više.

Tužna je razlika ta što kod nas ne postoji ni ovaj minimum dostojanstva kad postane jasno da je istina ipak podosta drugačija, a odgovornost (barem velikom većinom) ne leži na navijačima. Sinoćnji događaji su pokazali kako funkcioniraju ti “europski uzusi” i gdje dvije naizgled iste priče odu u različitim smjerovima. Nakon što je UEFA izašla u susret situaciji odgodom početka, Liverpool se promptno oglasio, osudivši uvjete kojima su bili izloženi njegovi navijači. Kod nas će pak predstavnici klubova uzeti stvari u svoje ruke kako bi se postavili iznad zakona, s ciljem odvraćanja a onda i demonizacije navijača, čak i onih vlastitih.

A onda na scenu stupaju izvjesni mediji samo da pospješe takav način ophođenja, služeći, kao onomad nakon Hillsborougha, za uvjeravanje javnosti da navijači sami srljaju u situacije u kojima ih se ‘kontrolira’ gušenjem u kavezima ili pucanjem po njima.