Engleskoj spisateljici Mary Shelley bilo je samo 18 godina kada je napisala svoj roman Frankenstein ili moderni Prometej, globalno poznat po nebrojenim adaptacijama. Priča je to o mladom znanstveniku Viktoru Frankensteinu, koji je u sklopu svojih bizarnih eksperimenata kreirao Stvorenje, ono koje je zbog naknadnih interpretacija u popularnoj kulturi s godinama postalo poznato pod imenom Frankenstein.
Priča o njemu, njegovu postanku i životu je, između ostalog, priča o esenciji ljudske prirode, ali i o konceptu idealiziranja stvaralaštva koje u konačnici ne ispadne ni približno tako savršeno, što onda stvari odvede u potpuno suprotnu krajnost. Primjerice, Stvorenje, koje zbog svoje odvratne fizionomije izaziva strah i sablazan kod svih koji ga susretnu, inicijalno traži nekoga s dovoljno razumijevanja da shvati kako iza grube vanjštine leži dubina i emocija s pozadinom. It’s alive, zaderali su se svi u jednom trenutku referirajući se na urlik iz neke od Frankensteinovih adaptacija.
Živ je, ali rastrgan na više načina od fizičkog.
“Sa suosjećajnošću jednog živog bića”, zavapilo je u jednom trenutku Stvorenje, “pomirio bih se sa svima. U meni leži tolika količina ljubavi kakvu rijetko tko može pojmiti, ali i bijes nevjerojatnog razmjera. Ako ne zadovoljim jedno, potenciram drugo.”
Nisam siguran kada sam točno ne prelomio, nego tek konačno spoznao da je pisanje o nogometu i svemu što predstavlja u širem društvenom kontekstu nešto čime bih se mogao baviti do kraja života. Poštedjet ću vas sentimentalnih priča o zapisivanju rezultata, crtanju stripova kroz koje sam — inspiriran legendarnim Nipperom — verbalizirao neke svoje scenarije, jer takve priče obično odvedu stvari u jeftinu patetiku. Ono što sam, s druge strane, oduvijek znao je to da sport, ali pogotovo nogomet, čini ogromni dio načina na koji gledam svijet.
Naravno, kada se zaljubiš i upadneš u žrvanj tako emotivno iscrpljujuće pojave kao što je strast za nogometom, onda kao naivni klinac nemaš nikakvu predodžbu što je sve potrebno prigrliti kao svakodnevnicu ako čovjek želi biti spreman plivati u tom konkretnom medijskom polju. Na svaku ideju o žustrom i živopisnom razgovoru s idolima na terenu stiže i mnogo premišljanja; sa svakom pričom ispričanom u žaru stižu i kojekakve konotacije koje mogu neočekivano umanjiti njen značaj.
Gianni Brera jedan je od nautjecajnijih sportskih novinara svih vremena koji je svojom osebujnom pojavom kročio ovozemaljskim životom. Pisac koji se pretvara da je novinar, kako ga je onomad oslovio Oreste Del Buono, jedan od njegovih suvremenika, bio je toliko svjestan širine uloge nogometnog novinara — ili spisatelja, ako želite — da je njegova najpoznatija knjiga Storia critica del calcio italiano u mnogim talijanskim knjižarama i dalje nerijetko svrstana tik do rječnika talijanskog jezika.
“Jezik je mnogo življi što ga se više veže uz stvaran život”, govorio je Brera, poznat po svojim nogometnim neologizmima. “Sport je samo dodatno oblikovao tu misao. On doseže mnoštvo ljudi, natjera ih da pričaju i, podsvjesno ili ne, izvlače riječi i izraze.”
Biti nogometni novinar u Hrvatskoj je, nažalost, prečesto tek akumulacija gnjeva
No, u svijetu relativiziranja na temelju neuvjerljivih i neprovjerenih informacija, uloga medija i autora bitno je drugačija. Kada je čitava materija koju pokrivaju jednako nakaradna poput Frankensteinove abominacije, onda to, baš poput njegove pojave, direktno utječe na ljude kojima se obraćaju; mediji su u toksičnoj atmosferi hrvatskog nogometa i sami prerasli u abominaciju. U namjeri da ciljano potenciraju tu društvenu polariziranost tako što će ‘manjak jednog’ pretvoriti u ‘forsiranje drugog’, mediji su u specifičnom domaćem okruženju preuzeli ulogu onih koji će dodatno hraniti takav koncept.
Ironično, otimačina hrvatskog nogometa koju su izveli jedan čovjek i njegovi jataci, paralelno sa stvaranjem kulta ličnosti u medijima razvijala je potrebu i za glasom otpora. Dok su tradicionalni mediji uvelike glorificirali vladare domaćeg nogometa ili se barem ustručavali suprotstaviti se im na otvoren i konkretan način, iz undergrounda su isplivali novi autori, novi kolektivi i medijski koncepti.
Naravno, svi smo oblikovani svojom pozadinom, a upravo je to premisa za stav kako objektivnost ne postoji iz razloga što će svatko unijeti dozu osobnih stavova i predeterminističkog shvaćanja u obrađivanje bilo koje teme. Što je najgore, takav stav poprilično ide u prilog onima koji su došli iz pristranog i gotovo služanskog novinarstva sve više pod kontrolom ’tamne strane’. Jer ako sve upakiramo u ideju da je stav kao takav neobjektivan, onda se i sve u konačnici može a priori odbaciti kao produkt nečije subjektivnosti i favoriziranja. A to ide s obje strane, pogotovo zbog činjenice da u eri društvenih mreža i instantnog komentiranja svi naglo postanu ‘urednici’. Sve je to kreiralo bizarni narativ u kojem je pozadina autora zalog da u startu nema kapacitet suvislo obraditi i komentirati temu, ako je ona na bilo koji način u suprotnosti s njegovim tobožnjim uvjerenjima i stavovima.
Po tom reduktivnom principu, dinamovci nemaju što pisati o, primjerice, potencijalnim opasnostima upliva mađarskog kapitala u Osijek. Riječani ne mogu komentirati dinamiku odnosa Torcide i Hajdukove uprave. Hajdukovci kao takvi nemaju legitimitet promišljati o dualnosti Luke Modrića kao javne figure — ne može se, primjerice, odvojiti koncept njega kao izvanserijskog igrača i njega kao dvojbenog karaktera, kao da su te stvari iz nekog razloga nespojive, a zapravo je riječ o klasičnom agitiranju. Otklanja se gotovo u potpunosti potreba za prikazivanjem činjenične biti stvari — jer, po toj logici, ako ne postoji čista nepristranost, sve je otvoreno za subjektivnu interpretaciju, a time i relativiziranje.
Ali ako pojedinci kao takvi ne mogu biti objektivni, to ne znači i da ne postoji objektivna istina, kao i obveza novinara da tragaju za njom.
U okruženju u kojem je normalno da ‘gazda’ psuje majku nogometnom komentatoru prije nego što će isti postati njegov gorljivi promotor te agitator njegovih (ne)djela, nije neočekivano vidjeti potrebu za odvajanjem od takvog koncepta novinarstva i ideja koje ono zastupa. No, ono što smo dobili je zapravo mutirana, frankenštajnska verzija globalnog trenda i života u toj bizarnoj eri ‘post-informacija’, tek prilagođena ovdašnjim specifičnim prilikama. Čitav sustav nije samo iznjedrio potrebu za nečim drugim i drugačijim, nego dobrim dijelom i stav da biti ‘drugi i drugačiji’ znači tek popunjavati prazninu nastalu zbog politike jednostranosti i privrženosti isključivo jednom pogledu, koji je istovremeno zaslužan za raspad čitavog sustava.
U potrazi za napretkom došli smo do situacije u kojoj je racionalna potreba za utaborivanjem pri ovakvim okolnostima dovela do stava kako je sama činjenica da si u jednom od rovova dovoljna. Sve dok je netko ‘pravičan’ po nekom općem sudu, nema ni potrebe za dostizanjem bilo kakve razine objektivnosti ili istine. “Živimo u plemenima ko Apači” kako bi pjevali momci iz Zabranjenog Pušenja, ali baš kao u pjesmi zbog toga stvari na neki način idu — unatrag.
Biti slobodnomisleći pojedinac podrazumijeva i to da će vrijednost nečijeg pisanog mišljenja temeljiti na težini činjenica koje prezentira i na kojima gradi svoj stav, a ne po tome da ga u startu definira njegova pozicija. Tek onda će postati jasno i logično da svatko ima pravo na svoju pozadinu, ali da to ne znači kako ga ona na bilo koji način treba ograničiti. U prijevodu, vrijeme u rovu bi zbilja trebalo kratiti pričanjem i promišljanjem; izborili smo se za pluralnost i pravo na drugačiji, objektivniji pogled. Sada to pravo trebamo i sami obraniti.
Siguran sam da nikada neću moći pisati isključivo o nogometu kao igri i o tome kako ta predivna igra utječe na ljude oko nje. “Život je možda tek akumulacija gnjeva”, govorilo je Stvorenje Viktora Frankensteina, “ali mi je istovremeno drag i imam potrebu da ga branim”. Jednako tako, biti nogometni novinar ili autor u Hrvatskoj je, nažalost, prečesto tek akumulacija gnjeva, ali ljepota sporta nadilazi te granice i zato svi skupa trebamo izgraditi društvo koje će braniti pravo na traženje objektivne istine bez unaprijed postavljenih predrasuda.
