Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Fußballgott

Neobična priča o običnom nogometnom božanstvu Alexu Meieru

Pitanje vjere je duboko osobno i svatko ima svoj način gledanja na njega. To vjerujete li istinski da postoji neka viša sila koja sve kontrolira ili mislite da je to čisti plod ljudske potrebe za iluzijom kako netko ili nešto drži uzde nad njihovim životima — kada oni sami to nisu u mogućnosti — kompleksna je tema koja rijetko donese konkretni zaključak. Osobno u tom pitanju nikad nisam našao nešto što bi me privuklo i učinilo stvar plauzibilnom. I bez da sada ulazim u dublje teološke i filozofske rasprave, moja je poanta da mi je jedina bitna vjera u životu bila ona u ovozemaljske stvari i heroje koje vidim ispred sebe.

Iznenadna i tragična smrt Kobeja Bryanta obišla je zemaljsku kuglu u svega nekoliko trenutaka. Par sati poslije smo već bili obasuti osobnim pričama i uspomenama na njegovu fantastičnu igru, način na koji je mijenjao taj globalno popularni sport, ali i na njega kao čovjeka. Pritom je bilo zanimljivo i primijetiti kako smrt ogoli čovjeka, pogotovo s takvim statusom; Kobe za ovozemaljskog života nije bio svetac, ali puka činjenica da je bio takav izvanserijski igrač daje dodatni naglasak na onu izreku kako o mrtvima treba samo najbolje. Sve ostalo bilo bi gaženje u poprilično riskantan teren, baš kao što je općenito riječ sa svim svetinjama koje se iz različitih razloga krenu preispitivati.

I dok se svijet natjecao tko će više lijepih riječi nakucati o čovjeku, na drugom kraju planete jedan je drugi tip, kojem su i u nadimku pripisali božanske odlike, zaključio ono što su mnogi dugo odbijali pomisliti, bez obzira na to što je on sam insistirao na tome gotovo svakodnevno: da je samo čovjek. I da je ljudski reći kako ne može više biti nečiji Bog.

Za frankfurtski Eintracht i njegove navijače Alexander Meier je bio i ostao upravo Der Fußballgott, nogometni Bog.

Meier je bio vjerojatno najobičnije božanstvo koje ste u svijetu profesionalnog sporta mogli vidjeti i upravo to njegovu priču čini posebnom

Kada za nekog čujete da je Bog, uglavnom pomislite na to da je sigurno morao raditi nešto nadnaravno. Da je — kao, eto, Kobe — pomicao granice ljudima pred očima i servirao im na pladnju konkretni dokaz kako se stvari za koje su mislili da su nemoguće ipak mogu ostvariti, i to sa stilom. Alex, međutim, nije promijenio nogomet; čak nije nešto osobito promijenio ni sam Eintracht, pošto ga nije uspio spasiti od ispadanja iz Bundeslige u nekim mračnijim trenucima klupske povijesti. Ali kada je ovog utorka, poslije samo četiri mjeseca nakon što je potpisao za australski West Sydney Wanderers, Meier objavio kako je njegovoj nogometnoj karijeri došao kraj, tuga je zavladala u Frankfurtu na otprilike sličan način kao kada konačno primijetite da je vrijeme uhvatilo neku vama dragu osobu i da je njen herojski plašt star i ofucan.

Meier je u Eintracht stigao 2004. — neprimjetno, kao još jedna kocka na putu klupskog povratka u Bundesligu. Dotad je bio samo fusnota u kronici hamburškog nogometa kao nebitni igrač koji je još kao tinejdžer uspio obući dresove dvaju mrskih gradskih rivala, HSV-a i St. Paulija, mada se ni u jednom nije predugo zadržao. Baš je iz St. Paulija posuđen Eintrachtu, nakon svega 20-ak nastupa za seniorsku momčad u kojima se nije dokazao. Nitko nije previše očekivao ni u Frankfurtu, ali je ta posudba na kraju postala era duga 14 punih godina.

Njegovih ukupno devet pogodaka te sezone nije bilo ni približno dovoljno da uhvati Lukasa Podolskog, koji je imao 24 gola na svom kontu kao najbolji ligaški strijelac, ali je bilo i više nego dovoljno da Eintracht ulovi to treće mjesto i izbori povratak u Bundesligu. Kao i otkup ugovora — no, još važnije, i osvajanje srca navijača koji se najviše vežu uz nekog baš u trenucima kada se taj profilira uslijed nepovoljnih okolnosti. Meier je stigao u klub tiho i odmah ostavio trag mimo očekivanja.

Gotovo svakog Božjeg dana je nakon treninga odlazio u jedan te isti indijski restoran na obali Majne i naručivao jedno te isto jelo: ne preslatko, ali ni preljuto. Kao kakvom radniku na traci, njegova svakodnevna rutina bila je jednostavna i dosadnjikava — sve do onog trenutka kada bi se pojavio na terenu. U rujnu 2015. vratio se na teren nakon pet mjeseci izbivanja, samo da bi Kölnu pred više od 50.000 duša zabio hat trick, i to tako što je dva gola zabio glavom. Tribine su urlale njegovo ime, Nogometni Bog se vratio, ali za njega je i takav izvanserijski događaj ostao samo dio svakodnevice.

“Ispalo je okej”, rekao je nakon utakmice, “ali i dalje mislim da sam u suštini loš u igri glavom”.

Tadašnji trener Armin Veh rekao je kako “nije normalno” zabiti hat-trick poslije pet mjeseci izbivanja, ali da to samo dokazuje kako ni Alex nije normalan tip: “On je nenormalan igrač, što sve čini normalnim na neki način”.

Otprilike je ta njegova priča svakodnevna baš kao i pitanje vjere u nešto više, nadnaravno, ali je istovremeno također i slojevita i kompleksna. Kod Meiera nikada nije postojalo ništa neobično ni ekstravagantno, čak ni u ovoj eri kada je veći naglasak na nečijem karakteru umjesto na samoj igri. Da, bio je on i najbolji strijelac Bundeslige one 2015., kada je s 19 golova iza sebe ostavio Roberta Lewandowskog, Arjena Robbena, Pierrea-Emericka Aubameyanga i Basa Dosta, i to unatoč činjenici da je propustio zadnjih sedam kola, ali mu čak ni taj podvig nije promijenilo status. Čak mu ta laskava titula nije donijela nekakav lukrativniji transfer, ma niti barem poboljšani ugovor.

Netko će reći da je ta njegova jednostavnost možda bila i teret, ali to bi možda značilo da ne shvaća poantu: da traži svoje božanstvo na mjestima koje bogove prodaju, umjesto da ih vidi kako šetaju među nama. Eintrachtovi su navijači, čini se, upravo to vidjeli u visokom tipu duge kose često vezane u rep koji je zabijao u dobrim, kao i u lošim danima. I baš su ga zato i prozvali Fußballgott.

Većina priča o bogovima i božanstvima nemaju kraj. Ova ipak ima.

Ta 2017./18. bila je teška sezona za Alexa. Godine su počele raditi svoje, a ozljede koje ga nikad nisu zaobilazile postale su sve češće i sve teže. Prvo je stradalo koljeno, za što su u klubu čak i posumnjali da ga on sam loše liječi, ali kako bol nije prolazilam činilo se da je posrijedi nešto teže, ozbiljnije. Odradili su krvne pretrage i one su zaista pokazale pravi uzrok: na Meiera se pri džogiranju zakačio krpelj i zarazio ga lajmskom boreliozom. Ta bolest između ostalog izaziva kronične upale zglobova, pa čak i kronični artritis. Za Meiera je sezona definitivno bila završena, a to sa 34 godine na leđima obično znači i kraj karijere. Djelovala je u tom trenutku priča kao kraj Rata svjetova, kada one naizgled neuništive, goleme vanzemaljske robote na kraju dokrajči obični virus iz kapljice vode.

“Zaslužnici zaslužuju poštovanje — Novi ugovor za Alexa”, glasila je poruka koju su Eintrachtovi ultrasi razvili na utakmici protiv HSV-a u posljednjem kolu te sezone.

Eintracht je do 87. minute već bio osigurao pobjedu i tri boda, a na semaforu je rezultat glasio 2:0 kada je Niko Kovač podignuo Meiera s klupe. Bilo je to već dovoljno da tribine krenu skandirati svoj poznati slogan o Fußballgottu, a kada je ušao u igru i iz drugog pokušaja zabio za konačnih 3:0, atmosfera je proključala.

“Zabija nogom, zabija glavom, zabija kako god hoće — čak i repom”, urlali su svi zajedno dok je on stajao u mjestu, kao da ga je čak i tih par minuta nogometa umorilo. “Alex Meier, nogometni Bog”.

To je bio njegov drugi povratak nakon duge ozljede, ali i konačni, a taj gol za 3:0 bio je njegov 152. u 458 nastupa za klub tijekom tih 14 dugih godina. Ispred njega su ostala samo trojica nedodirljivih, uključujući Bernda Hölzenbeina na samom vrhu, ali za nove generacije postoji samo jedno ime i jedno nogometno božanstvo koje je hodalo Zemljom, i to baš po travnjaku njihova Waldstadiona.

Možda bi mu klub ponudio još jedan zadnji ugovor, onaj koji bi mu zagarantirao da se i službeno oprosti pred svojim ‘vjernicima’, da je u njemu nešto više od ‘samo’ tih golova. Da govori drugačije, da se više angažira u privlačenju pozornosti na neki drugi način. Da nije u pitanju samo neugledni dečko s izraženim sjevernjačkim naglaskom kojeg vesele treninzi jer voli ćaskati sa suigračima o svakodnevnici i koji svaki dan jede u istom indijskom restoranu, a kojemu su društvene mreže i slava samo napor i distrakcija od zabijanja golova.

Meier je bio vjerojatno najobičnije božanstvo koje ste u svijetu profesionalnog sporta mogli vidjeti i upravo to njegovu priču čini posebnom. Za njim nije i neće biti idoliziranja u onom maničnom smislu na kakav smo navikli kada neka zvijezda objavi kraj karijere. Neće biti gala večeri, natjecanja tko će sa drugog kraja planete napisati dulji traktat i laude o njemu kao savršenom biću makar on to nije baš stvarno bio. Neće ga se, s druge strane, ni gurati u smjeru spasitelja nekog “dobrog, starog nogometa”, kojeg više nema.

“Ako sam pronašao nešto dobro, to je za mene dovoljno”, odgovorio je jednom na pitanje što ga je natjeralo da se toliko dugo zadrži u klubu koji je, pogotovo tada, bio jako daleko od bilo kakvog blještavila. “Onda ne moram tražiti ništa novo”. Doduše, pokušao je još malo uživati na poziv svog starog znanca Markusa Babbela, danas trenera u West Sydney Wanderersima, ali nije išlo. Bilo mu je to sve strano i, nakon samo četiri mjeseca, prošlog tjedna je tiho i praktički usputno, kako je oduvijek i radio, rekao i ono konačno “dosta”.

Na kraju ispada da Meierova priča, baš iz razloga što nije promijenio nogomet, čak niti Eintracht u nekom osobito bitnom smislu, dobiva na težini.

Zbog Alexa Meiera, nogometnog božanstva koje sam i vodio u jednom davnom Football Manageru, počeo sam razmišljati i o nekim sličnim pričama koje me okružuju i ljudima koji ne trebaju nositi plašt da bi bili heroji, kao ni činiti nadnaravna djela da bih pred njima pao na koljena. Oni su tu oko nas, na našim tramvajskim stanicama, kućnim foteljama i nogometnim travnjacima.