Ako mene pitate, jedna od najvećih pošasti modernog doba je ona da nas u gotovo svim životnim sferama koje nas okružuju uvjeravaju kako su vjera u sebe i neumoran rad praktički nepogrešivi recept za uspjeh u životu. Tisuće uglavnom loših i nedorečenih self-help knjiga s tom zajedničkom mišlju prodaju se kao lude, ljudi plaćaju i nesuvisle svote kojekakvim sumnjivcima koji danas imaju strukovni naziv life-coach i hrane ih tim idejama, zapravo ih hraneći prebacivanjem pritiska na njih same. Jer prava je istina da je zaista poželjno truditi se i raditi na sebi, ali da to često jednostavno nije dovoljno.

Da u potrazi za uspjehom i slavom — ako vas ona u bilo kojem obliku zanima — treba imati ne samo odgovarajuću životnu pozadinu, već i nešto sreće.

Za Afeta Ademija znaju vjerojatno cijeli Šibenik i okolica. Nakon što je obitelj tamo kasnih 1920-ih stigla u Šibenik iz Makedonije u potrazi za boljim životom, Afet je još 1948. u srcu grada otvorio svoju prvu slastičarnicu koja je 1970-ih dobila ime Calimero, po popularnom crtanom liku. Tri generacije Ademijevih prošle su kroz tu kultnu radnju i tako othranile sebe i svoje obitelji. Dugu obiteljsku tradiciju je onda na neki način prekinuo Afetov unuk Arijan, koji je odlučio kako mu je nogometna lopta draža od kugli sladoleda. Bio je to rizik koji su mu dopustili, jer je bilo jasno da u tome ima nešto.

Nogomet možda i dalje slovi za masovni sport u kojem je lakše doći do uspjeha — jer ako čovjek ima talent, može ga prikazati i igrajući bos na lokalnom zemljanom igralištu. Ali baš kao što su grozne stvari poput rata i posljedične neimaštine mogli biti faktori s katastrofalnim posljedicama po djedovu radnju, tako je i Arijan shvatio da u nogometu nije rješenje samo biti dovoljno dobar igrač. Uostalom, ime lika po kojem je do početka Arijanove nogometne karijere obitelj Ademi bila poznata, Calimera, ime je prepoznatljivog crnog pilića s ljuskom jajeta na glavi s rečenicom koja bi se ponavljala: “Baš je to nepravda, prava nepravda”, stenjao bi Calimero u svakoj epizodi.

Mogao je Ademi kao opravdanje isticati da je sve što mu se dogodilo pravi niz nepravdi, ali je naumio dokazati da se i protiv nepravde može

Toliko su nade položili u Arijana da su riskirali čak i bojkot domaćih Šibenikovih navijača, uvrijeđenih što je 2010. kao talentirani 19-godišnjak bez najave iskoristio ‘kupus’ u klubu i pobjegao u Dinamo koji je za njega tada ozbiljno zagrizao.

Bilo je nešto u toj njegovoj prgavosti, atleticizmu koji je primjetio i Vaha Halilhodžić, ali unatoč trudu i radu Arijanova je karijera bila prožeta upitnicima. Od slanja na posudbu u Lokomotivu do odbijenice tadašnjeg izbornika Nike Kovača u trenucima kada je hrvatska reprezentacija očajnički pokušavala pronaći njegova nasljednika na poziciji zadnjeg veznog igrača. Kovačeva rečenica kako Ademi “nije potencijal za hrvatsku reprezentaciju” bacila je u vodu sav njegov dotadašnji trud i rad i prometnula se u prvu nepravdu u njegovoj karijeri. Nitko nije imputirao da Ademi treba uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu zaslužiti mjesto neprikosnovljenog reprezentativnog startera, ali to da mu se nikada nije dala prava šansa na deficitarnoj poziciji, kao i barem natruha da se na njega računa u nekim reprezentativnim kombinacijama, to je bilo, blago rečeno, začuđujuće.

Ademi se tako odlučio za zemlju svojih predaka, Makedoniju, paralelno gradeći svoj put u Dinamu. Locirao je one limite zbog kojih su ga preoštro odbacivali i paralelno gradio svoj karakter, dodatno izbaždaren željom za dokazivanjem svoje vrijednosti.

Ni približno nije imao atrakciju i kreaciju poput El Arabija Hillela Soudanija, Marka Pjace ili Juniora Fernándesa, ono zbog čega nogometaša odmah primijete i prosječni ljubitelji nogometa. Nije živcirao suparnike poput ‘prljavca’ Leonarda Sigalija ili domaće poput precijenjenog Paula Machada, ali je Ademi u velikom Dinamovom trijumfu protiv Arsenala odigrao možda i najveću utakmicu u dotadašnjem dijelu karijere. Ukrao je show i dokazao da je materijal za nešto više od okruženja koje je uvijek sumnjalo u njega, pokazao se i na najvišoj razini kao strpljivi i pedantni či(s)tač i vitalni kotačić Dinamove igre. Osigurač i stup stabilnosti kakve obožava svaki pravi trener.

“Ne može se protiv dopingiranog protivnika”, riječi su kojima je Arsène Wenger zaspinao poraz svoje indolentne ekipe. One su Ademiju zabile na čelo stigmu pred čitavim svijetom. Kad vas Arsenalov menadžer javno prokaže kao prevaru, onda je to udarac od kojeg se teško oporaviti i povratiti ugled.

Ademiju je UEFA-ina Disciplinska komisijia odrezala četverogodišnju suspenziju zbog stanozola, ‘popularnog’ anaboličkog steroida koji povećava obujam mišića i izdržljivost. Revidirana potvrda Arbitražnog suda za sport u švicarskoj Lausannei kako je Ademi zapravo, nesvjesno kontaminiran nedopuštenim sredstvom zbog lijeka koji je primao, nekog bi samo natjerala da digne ruke od svega. Bila je to na kraju uistinu nepravda koja je Ademija na vrhuncu snage odvojila od nogometa, jer nije imao pravo ne samo nastupati, nego čak ni trenirati s profesionalnom nogometnom ekipom. Da je Ademi te 2015. otišao natrag u svoj Calimero i nastavio obiteljsku tradiciju, nitko ga zbog toga ne bi osuđivao, ali odabrao je čekati i ponovno se dokazati, igrajući rekreativno mali nogomet za zagrebački Klub Šibenčana, paralelno trenirajući s niželigašem Kustošijom.

Želio je pokazati da je zaista kapetan, pogotovo nakon što mu je Dinamo dao puno povjerenje.

I tu uz sreću trebate imati i logistiku, jer je i sam klub želio dokazati da nije dio nikakve sheme koja bi uključivala dopingiranje svojih nogometaša. Koliko god iz Maksimirske 128 kukali da je u pitanju demonstracija sile prema ‘malima’, Dinamo je imao dovoljno jaku pravnu logistiku koja je uspjela barem smanjiti tu tešku suspenziju na dvije godine, umjesto inicijalne četiri. UEFA nije sklona revidirati svoje disciplinske odluke; mnogi veći klubovi nisu dobili drugu šansu u svojim tražbinama; Dinamo i Ademi su tu uspjeli, a to je Arijanu zapravo spasilo karijeru.

Dok je Arijan haklao s ekipom po Kutiji šibica i rastrčavao se po travnjacima zagrebačkih kvartova, Dinamo je shvaćao što je izgubio. Pokušavali su u u klubu nekako nadomjestiti njegov izostanak — prvo guranjem u vatru zaboravljenog Portugalca Gonçala, pa onda i promašajima poput Brazilca Jonasa ili 800.000 eura (bez)vrijednog Tonga Doumbije. No, u jednodimenzionalnosti tih igrača bilo je vidljivo koliko je Ademi značio Dinamu; i ne samo igrački, jer on je bio jedan od rijetkih kapetana s karizmom, onaj koji vlastitim primjerom može dati smjernice mlađim igračima što znači i koliko je teško dokazivanje na najvećoj razini.

Njegov izostanak bio je vidljiv i po rezultatima: kada je u proljeće 2017. objavljeno da će ipak dobiti prigodu vratiti se na teren te jeseni, Dinamo je djelovao neuvjerljivo, pogotovo u Europi. Tako su Modri sezonu nakon što je Ademi suspendiran igrali skupinu Lige prvaka, gdje ih je ždrijeb upario s Lyonom, Sevillom i Juventusom; nisu uspjeli zabiti niti jedan jedini gol, a primili su ih čak 15. Iduće sezone prejakim se pokazao čak i albanski Skënderbeu, koji je sačuvao prednost gola u gostima iz Zagreba i tako ostavio Dinamo bez makar utješnog sudjelovanja u Europskoj ligi. Bi li bilo drugačije s Ademijem u formi?

Prošle sezone je Dinamo s njim u punoj spremi autoritativno prošetao Prvom HNL i dohvatio mitsko europsko proljeće. Ni u ovoj postavi Nenada Bjelice, baš kao ni u prijašnjima, Ademi nema atraktivnost i potez Danija Olma, atraktivan CV Kévina Théophilea-Catherinea ili — to, naravno, nasreću — frustrirajuću prgavost i ishitrenost Petra Stojanovića. Ali Ademi sada, nakon što je Dinamo saznao što znači biti bez njega, ne može biti ‘nevidljiv’ nikome tko barem jednom pogleda utakmicu s njim u modrom dresu. Čak i kraj izvanserijskih individualaca koji su miljenici publike te Bjeličinih sistemskih pulena, on strši kao spona i figura bez koje Dinamo — a potvrdilo se to više puta, čak i uz dobre igre Ivana Šunjića — jednostavno nije ista ekipa.

Na terenu, on je sad doista vođa. General.

Mogao je Ademi biti i ostati Calimero, lik koji će kukati i kao opravdanje za nevješti povratak isticati da je sve što mu se dogodilo pravi niz nepravdi, ali je naumio dokazati da se i protiv nepravde može. Sad možemo mirne duše reći da je u tome uspio i da se vratio jači.

U životu nije sve u plošnom naglasku na trud i rad koji će, eto, biti nagrađeni sam po sebi, jer na ovom primjeru vidimo da to i nije baš u potpunosti tako. U nekim je trenucima zaista potrebno imati određeni vjetar u leđa, pogotovo u trenucima sumnje. Život je pun nepravdi i nekog ona prati od početka do kraja, dok druge jednako tako od prvog trenutka mazi i otvara im vrata. Ademiju su neka vrata ostala zatvorena, ali je dokazao da se ne treba prestati boriti ni onda kada sve izgleda bezizlazno. Kao pravi general.