Na suncu i sjeni

Gigijeva škrinja uspomena

Gianluigi Buffon vratio se u Parmu. Nisu ga baš dočekali raširenih ruku

Gianluigi Buffon stigao je na Stadio Ennio Tardini usred noći, jer je jedino tako mogao u miru otkopati svoju škrinju, zakopanu prije davnih 17 godina. U njoj su fragmenti njegovih uspomena iz Parme, skrivenih duboko ispod gola, onog kojeg nadgleda Curva Sud i njeni najvjerniji pohoditelji, Boys Parma 1977.

Bio je to emotivan povratak danas 43-godišnjeg Gigija ondje gdje je ljubav i počela; gdje mu je kao 17-godišnjaku legendarni Nevio Scala još tamo u studenom 1995. prvi put poručio da se spremi za svoj debi u Parminu dresu. Legenda kaže da mu je, još kao 13-godišnjaku, poznati trener vratara Ermes Fulgoni — s kojim se sada opet susreo iako su starom učitelju već 73 — najavio da će sigurno debitirati u Serie A do svog 20. rođendana, i da će “postati najbolji vratar za idućih 30 godina”. Stari Fulgoni je vjerojatno ‘tek’ podrazumijevao da se u 30 godina neće pojaviti bolji, ali ne i to da će doslovno 30 godina poslije Gigi još uvijek biti tu, barem pri vrhu.

U tih 30 godina Gigi je zakopao jako puno uspomena koje sada polagano vadi iz te škrinje, uključujući i lajtmotiv, Supermanovu majicu, onu koju je ponosno pokazao kada je 8. ožujka 1998. — u trenutku kada čak 16 njegovih novih suigrača u ovoj Parmi nije bilo ni rođeno — skinuo penal Ronaldu, onom ‘pravom’ . Malo više od godinu dana poslije, u svibnju 1999., kada 13 suigrača nije još ni bilo u planu, Gigi je osvojio svoj jedini europski trofej u predugoj karijeri, Kup UEFA, u onoj memorabilnoj ekipi s Lilianom Thuramom, Fabiom Cannavarom, Robertom Sensinijem, Juanom Sebastiánom Verónom, Hernánom Crespom i Enricom Chiesom. Baš će s Enricovim sinom Federicom Gigi stići zaigrati u Juventusom 22 godine kasnije.

Kutija koju je Gigi otvorio malena je i u nju sigurno ne mogu stati sve uspomene koje je stvorio u Parmi, a mnoge od njih nisu ni vezane uz sam teren. Puno tih uspomena je ostalo za šankom Red Caféa, popularnog okupljališta Boysa ispod čije je tribine Gigi zakopao svoje uspomene kada je napustio klub u srpnju 2001., prije punih 20 godina. U Red Caféu je Buffon redovito visio s ultrasima, s kojima je po vlastitom priznanju pušio travu, navijao i spašavao im glavu u sukobima s rivalskim grupama i policijom.

Buffon se nije znao pomiriti s činjenicom da je nekada biti voljen važnije od profesionalnog uspjeha, pogotovo kada si već nanizao toliko pobjeda i titula

Međutim, među tisućama koje su ga sad srdačno dočekale kod kuće nema njegove ekipe iz Red Caféa, onih koji su sorellu pratili tih ‘zlatnih’ godina, kako Parmini navijači nazivaju taj veliki period klupske povijesti, ali i u trenucima kada je to zlatno carstvo skončalo na tragičan način. Na zidu Red Caféa danas vise mnogi dresovi iz te ere, kao zalog da će se jednog dana ti uspjesi koje su igrači u njima donijeli ponoviti.

No, među njima nema Gigijeva dresa.

“Otišao si kao plaćenik, ne možeš se vratiti kao heroj”, poručili su mu Boysi porukom na ogradi stadiona. “Poštuj dres”. U proglasu koji su pustili na društvenim mrežama dodatno su objasnili kako im je Buffon prije 20 godina “obećao da nikada ne bi obukao taj govnjivi dres (Juventusov, op.a.)”, a da je onda potpisao za Gobbije. “Sada se vraćaš u jedini klub koji ti je omogućio europsku titulu i nakon svega ti samo možemo poručiti da si mali čovjek”, zaključili su oštro.

Ultrasi su, jasno, vječno nerealni i isključivi. Za njih je Parma najbolja i vrijedna svakog poštovanja, osvajala europske titule ili tavorila u dubinama Serie D, bankrotirana i očerupana. Klub je tog ljeta kada je Buffon pogazio svoje ‘obećanje’ i prelaskom u Juventus postao najskuplji vratar u povijesti — rekord koji će inače držati punih 17 godina, do Alissonova potpisa za Liverpool — i dalje bio obilato financiran iz kase Parmalata, nekadašnjeg prehrambenog giganta koji je pod rukovodstvom vlasnika Calista Tanzija uredno prijavljivao profit svake fiskalne godine. Tek će tri godine nakon Gigijevog odlaska postati jasno da je u pitanju bila poprilična muljaža, s lažnim financijskim izvješćima i nepostojećim računima.

Raspadom tog poslovnog carstva krenuo je dug i mučan raspad kluba, protegnut na preko 10 godina životarenja. No, Buffon je napustio momčad koja je u tom trenutku i dalje bila u vrhu, jedna od onih ‘sedam sestrica’ Serie A; tu je sezonu Parma završila na četvrtom mjestu, osvojivši usput i svoj drugi kup u četiri sezone.

Utoliko se može naći logika iza ogorčenosti Parminih ultrasa, ali je i dalje teško biti objektivan prema Buffonu.

Andrea Pirlo je u svojim memoarima napisao kako je uoči serije jedanaesteraca u finalu Svjetskog prvenstva protiv Francuza 2006. “tražio Gigijev pogled”, jer ga je on najviše smirivao u nervoznim trenucima. Buffon je stvarno omiljen karakter, onakav tip za kojeg zbilja djeluje da biste ga mogli susresti na šanku kakvog malog, lokalnog kafića i koji bi ondje rado podijelio vrijeme uz kavu ili pivo.

Osim toga, bio je jedna od prvih superzvijezda koja će otvoreno pričati o problemima s depresijom i radu s psiholozima, tvrdeći da je imao snažan osjećaj kako je cijelo to nogometno okruženje za njega bilo previše materijalističko i kako o tome nije imao s kim pričati, što ga je dovelo u razne dvojbe. Njegov citat nakon talijanskog ispadanja s Eura 2004. o tome kako je “bolje plakati u Rolls Royceu nego u prepunom tramvaju”, koji je kasnije pripisao Marilyn Monroe, krivo je protumačen kao arogancija, umjesto baš pokušaja skretanja pažnje na tu problematiku. On se, tvrdi, u toj svlačionici “jedini smijao”.

S druge strane, nije sporno da je Buffon vječno jurišao po neku svoju slavu, pomalo i opsesivno. S Juventusom je već u drugoj sezoni u klubu igrao finale Lige prvaka, izgubivši od Milana baš nakon serije izvođenja jedanaesteraca tijekom koje su se Dida i on natjecali tko će više ometati suparnike iskakanjem duboko s crte. Otad je Buffon s Juventusom osvojio čak 10 scudetta i pet Coppi, kao i titulu svjetskih prvaka s reprezentacijom, ali san o osvajanju titule europskog prvaka stao je u dva naknadna finala, ono 2015. i 2017., pritom oba izgubljena.

U međuvremenu je stigao osvojiti i Serie B, nakon afere Calciopoli; tvrdio je tada da “ne može sakriti kako je nakon pet godina u klubu bio u iskušenju da potraži novo iskustvo”, od čega je “naginjao Milanu”, ali da može preživjeti godinu u drugoj ligi jer mu je “Juventus pomogao pobjeđivati”. Dakle, bio je spreman ozbiljno razmotriti odlazak u najvećeg rivala, koji je baš te sezone dok se on s Juveom probijao natrag ka Serie A osvojio Ligu prvaka, i tu poprilično u drugi plan pada ona priča o “osmjesima suigrača” koji su ga tobože zadržali u klubu.

Gigi je zapravo znao da se Juventus sigurno neće zadržati u Serie B i da će uskoro moći nastaviti put prema tom svom konačnom trofeju. No, godine su prošle i Juve je pobjeđivao, ali samo u domaćem prvenstvu; činilo se da je Gigi svoje karte, barem u tom aspektu, odigrao lošije, i da je 2019. po isteku ugovora s Juveom došlo vrijeme da se s tim pomiri.

Baš tada su mnogi očekivali da će on biti kruna na spektakularnu priču o Parminu povratku u Serie A, i bio bi to sasvim logičan potez čovjeka koji je u tom trenutku već zakoračio debelo u peto desetljeće. No, pojavio se odjednom Paris Saint-Germain; umjesto sa svojim Boysima, Gigi je odabrao u smiraju karijere paliti baklje na predstavljanju u Parizu, s ultrasima koji su tu pod patronatom bogatih šeika i koji nisu prolazili s klubom sito i rešeto kao oni u Parmi. Ako i tada nisu postali sigurni da je za njih Gigi “plaćenik među plaćenicima”, postali su onog trena kada se, pokunjeno iz Pariza vratio opet natrag u Juventus, nazvavši Torino umjesto Parme “svojom kućom”. Baš se igrom slučaja te sezone u tu Juventusovu kuću uselio i Cristiano Ronaldo, ultimativno oružje u lovu na europsku titulu. Ni to, na kraju, nije bilo dovoljno.

Sada se, nakon svega toga, Buffon vratio onamo “gdje pripada”, kako je to rekao na predstavljanju u Parmi. Stigao je poput nevaljalog oca koji je davno bio napustio dotad sretnu obitelj kako bi jurišao za svojim profesionalnim fiksacijama, i koja mu je svejedno ostavljala hranu na stolu i otvorena vrata kako bi se jednog dana ponovno ujedinili. Ali taj dan nije dolazio sve dok trenutka kada se, uvelike potrošen i u smiraju svoje duge i plodne karijere, nije pokorno vratio s poklonima i lijepim riječima kako bi kupio oprost.

Najomiljenija mu djeca, ona kojima je ispod ulaza u sobu ostavio samo tu jednu malu škrinjicu s uspomenama na sretno djetinjstvo, tu priču više ne prihvaćaju i nisu mu spremni dati još jednu šansu, drugačiju od onih na kakve je navikao čitave svoje karijere. Buffon je, jasno, zbilja pobjednik, ali nije se znao pomiriti s činjenicom da je nekada biti voljen važnije od profesionalnog uspjeha, pogotovo kada si već nanizao toliko pobjeda i titula.

Te odluke i zbjegovi u Torino i Pariz tako ispadaju upravo ono što je Gigi isticao kao glavni katalizator svoje depresije, a to je lov na materijalno. Možda nije to priča ni o visini primanja, ali definitivno jest o trofeju Lige prvaka kao predmetu za kojim je toliko čeznuo i koji je stavljao ispred nekih uistinu romantičnih odluka koje je mogao donijeti.

Buffonova lica nema na muralima, kao ni njegova dresa na zidu Red Caféa. U škrinju je zakopao i svoj status među navijačima, a to je teret koji je puno, puno teži za iskopati i otvoriti ponovno u trenucima kada se njegova bogata priča polako zatvara.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.