Na suncu i sjeni

Glupošću na derbi

Šibenik, Hajduk, diskriminacija i kaos

Današnji ogled Šibenika i Hajduka na Šubićevcu već opravdava naziv Dalmatinskog derbija, čak i prije početka same utakmice. Ne baš ni tako tihi rat odlukama i priopćenjima oko Šibenikova ‘veta’ na prodaju ulaznica za zapadnu tribinu svog stadiona žiteljima triju županija — Dubrovačko-neretvanske, Splitsko-dalmatinske i Zadarske — podignuo je popriličnu prašinu u javnosti, ponajviše kroz misao da se time vrši diskriminacija.

Povijesno gledajući, odnosi Šibenika i Splita, odnosno Hajduka, zaoštreni su ponajviše baš kroz nogomet i ponajviše u ovoj recentnijoj eri, otkako se u samom Šibeniku javila ponešto ‘profiliranija’ grupacija lokalpatriota, usmjerenih prema tome da se grad više okrene podršci svom klubu umjesto da bude navijački fragmentiran s većinskom podrškom Hajduku. Određeno jačanje i grupiranje Funcuta kao predstavnika te ideje došlo je u onoj prvoj povratničkoj inkarnaciji Šibenika u Prvoj HNL 2007., nakon tri sezone provedene među drugoligašima. Momčad sa Šubićevca tada je privlačila pažnju vrlo dobrim igrama, kadrom oslonjena na domaći bazen talenata; vrhunac je stigao kada su Šibenčani baš protiv Hajduka 2010. igrali i finale Kupa, zbog čega su na kraju i dospjeli u kvalifikacije za Europsku ligu.

Šibenik je u međuvremenu prošao pad do trećeligaške razine, pa onda novi uzlet, sada na krilima kolumbijsko-španjolskih investitora. Novi vlasnici možda i ne znaju detaljno priču o tom prethodnom periodu svoje momčadi, ali netko im je vjerojatno došapnuo o tome što se dogodi kada Dalmatinski derbi privuče veću pozornost, poput ovog sada. Ne samo da su još svježa sjećanja na veliki okršaj Torcide i Funcuta u centru Šibenika, uoči utakmice osmine finala Kupa 2017., već je za ovaj slučaj i preciznije prisjećanje na izgrede koji su se dogodili kod sudara ovih suparnika u prosincu 2008., i to baš na toj sada spornoj zapadnoj tribini, na kojoj je došlo do sukoba Šibenikovih i Hajdukovih navijača, pri čemu su se ovi drugi nakon rasprodanog Istoka smjestili na glavnoj tribini.

Utoliko je razumljivo da se u Šibeniku pribojavaju nekog sličnog scenarija i danas.

Policija će zaraditi svoju skupu dnevnicu, dok će se klubovi selektivno napraviti glupi i radije čak ostaviti tribine praznima nego ih popuniti suparničkim navijačima

Zaboravit će možda isto tako i na činjenicu da je te slavne sezone Šibenik svoje kvalifikacijske utakmice za Europsku ligu, protiv malteške Slieme i ciparskog Anorthosisa igrao u Dugopolju, odnosno na samom Poljudu. Na tim utakmicama nije bilo nikakvih izgreda, iako je od ukupno 5.500 gledatelja razumljivo velik dio bio naklonjen Šibeniku, uz manji dio lokalnih znatiželjnika. Nije poanta ove opaske da se napravi kontrast između dvaju gradova, jer su oni najradikalniji navijači kojih se Šibenčani sada boje podjednako spremni na okršaj bilo gdje, već samo želim istaknuti važan detalj kod rizika organizacije takvih utakmica u tako specifičnoj sredini.

U proteklih mjesec dana bio sam na nekoliko utakmica po Europi, od čega je barem jedna definitivno okarakterizirana kao susret visokog rizika. U pitanju je bio praški derbi između Sparte i Slavije, igran na rasprodanoj Spartinoj Generali Areni. Na tu sam utakmicu igrom slučaja išao s prijateljima koji su Slavijini navijači, pa sam tako završio u organiziranom korteu do same Letne, što je tradicija navijača obaju klubova kada idu u goste ovom drugom, s one strane Vltave.

Čitavu raspjevanu povorku, praćenu klikovima znatiželjnih turista, pratila je i zamjetna policijska parada koja je uključivala i helikoptere. Prolaskom letenskog tunela i ulaskom na ono što je ipak većinski Spartin teritorij nisam mogao ne izraziti skepsu oko potencijalnih nereda, pogotovo kada je Slavijina rulja prolazila ispred kafića u kojima su se Spartini navijači oblijevali pivom. No, na moje iznenađenje osim sporadičnih verbalnih provokacija nikakvih značajnijih incidenata nije bilo, dapače. Nakon odličnog derbija — kako na terenu tako i na tribinama — slobodno smo nakon kraćeg sigurnosnog čekanja išetali sa stadiona, a dvije grupe omraženih neprijatelja čak su zajedno čekale i tramvaje za svoje kvartove.

U osnovi, objašnjavaju mi lokalci, problema nema jednom kada utakmica završi. Najveći problem je samo ako se susretnu dvije grupe ovih najradikalnijih navijača, ali tu je policija da to spriječi i takvi su incidenti jako rijetki. Pritom je važno za napomenuti kako je tik do gostujućeg kaveza, na onoj ‘glavnoj’ tribini, jako puno ljudi imalo Slavijina obilježja. Par redova je dijelilo tipa koji se žestio na kavez, pokazujući prkosno svoj šal s natpisom “Antislavisti”, i te iste Slaviste koji se nisu to libili pokazati podrškom svojima.

I opet, nije poanta da sada pričamo o tome kako uglađena Europa ima, eto, fine manire i odgojene huligane. Izvučete li ovu gomilu iz kaveza i onu sa Spartine navijačke tribine iza samog gola i stavite li ih zajedno, sigurno bi takav čin rezultirao s nekolicinom teško ozlijeđenih pojedinaca. No, poanta je baš u odvajanju profila navijačkog tijela — što je normalna stvar od Madrida, preko Münchena i Berlina, pa do Kopenhagena. To je ono što je kod nas i dalje nepojmljivo, što je i logično ako uzmemo u obzir da smo ‘sportska’ nacija s poraznom sportskom — a onda posljedično i navijačkom — kulturom.

Potrebno je samo izvući ruke iz rukavica i prestati se praviti blesavi kako bismo objasnili vrlo vjerojatno pravi rezon iza ovakve kontroverzne odluke Šibenikova vodstva.

Današnja utakmica ima velik ulog; Šibeniku eventualna pobjeda znači i odvajanje od Slaven Belupa te Hrvatskog dragovoljca na dnu, samim tim i lagodniji nastavak jesenskog dijela sezone. Nije to ni nemoguća misija, jer s kadrovski desetkovanim Hajdukom okolnosti domaćinu idu u prilog. S druge strane, Hajduku značajno paše jučerašnji spektakularni remi Rijeke i Dinama, jer pobjedom bi Splićani održali korak s vrhom ljestvice.

Nedvojbeno je, dakle, da će ulozi podignuti tenzije, ali to ne znači da se mogu donositi ovakve diskriminatorne odluke. Ne znam koliko je dobar screening odradila grupacija koja je preuzela Šibenik uoči kupovine kluba, ali svatko tko misli da u samom gradu Šibeniku ne postoji velika populacija ‘običnih’ hajdukovaca — dakle, ne ona koja bi išla na utakmice s namjerom da nekog provocira ili izaziva sukobe — taj živi u nekoj drugoj dimenziji. Isto tako, kako im ta odluka djeluje smisleno ako uzmemo u obzir da dobar dio isto takvih Hajdukovih navijača živi u Zagrebu, a oni mogu slobodno uzeti ulaznice za domaću tribinu na Šubićevcu, baš kao i radikalni huligani iz redova Bad Blue Boysa, s kojima Funcuti imaju svojevrsni ‘pakt’?

Odluka o zabrani prodaje ulaznica ljudima s prebivalištem u pojedinim županijama samo je iskorištavanje potpunog kaosa i siromaštva te iste navijačke kulture kod nas u svrhu stjecanja veće domaće podrške. Šibenik je ove sezone u prosjeku kod kuće gledalo 544 ljudi (!), što samo po sebi znači da je dobar dio te siromašne posjete činila ova ‘ekstremna’ navijačka baza. Da se ne lažemo, takav je slučaj bio i prije pandemije; ona je samo dodatno osula publiku, i to na više-manje svim stadionima osim na Poljudu i eventualno Rujevici, odnosno Gradskom vrtu. Na svim ostalim stadionima klubove gledaju u podjednakoj mjeri ‘obični’ gledatelji i navijači, i to ne uslijed velike brojnosti, već upravo suprotno.

Šibenik, jasno, u situaciji u kojoj to i nije slučaj i u kojoj se očekuje rasprodan stadion želi samo osigurati da rupe u propisima idu na njegovu korist, znajući da bi hajdukovci brojnošću mogli popuniti čitav Šubićevac. To što famozni HNS-ov Pravilnik o sigurnosti na nogometnim utakmicama separira pojmove “navijač” i “gledatelj” — zorno pokazuje koliko je čitava stvar ograničeno percipirana i postavljena. Isto tako je važno u ovom kontekstu napomenuti koliko je Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima s druge strane očajno poopćen, pa i običnog gledatelja tretira kao navijača, ali, naravno, isključivo kroz prizmu negativnih i ekstremističkih konotacija vezanih uz navijačke skupine.

U praksi takav sumanuti vid etiketiranja znači da mi i kao “gledatelju” netko može uskratiti prodaju ulaznice za tribinu koja ne uključuje kavez, a ako mi netko pritom još kod stadiona ošamari dijete samo zato jer nosi majicu s imenom kluba, a ja mu uzvratim i policija se umiješa, gotovo ću sigurno odgovarati po slovu zakona za izazivanje tučnjave u svojstvu “navijača” i tako zaraditi prijavu, a lako moguće i zabranu. Takve situacije, ali i ove u kojima se diskriminiraju ljudi kako bi se stekla rijetko viđena ‘domaća’ prednost u nemogućnosti generalnog privlačenja ljudi na stadione samo su ogledalo načina na koji shvaćamo i normaliziramo kulturu pohađanja stadiona.

Policija se sada, valjda i sama zbunjena situacijom, ograđuje od navoda Šibenikove uprave. No, u Hrvatskoj je normalizirano sasvim paušalno baratanje različitim pojmovima, dok je realnost takva da su kod nas navijačke skupine često i jedini gledatelji na stadionima. U Hrvatskoj ste gledatelj sve dok ne treba postati navijač, uglavnom onda kad vam treba odbiti prodati kartu ili kada se policiji/pravosuđu ne da baktati s utvrđivanjem činjenica.

U konačnici, u Njemačkoj ili Češkoj možete proći pola zemlje kako bi s klincima, supružnikom/supružnicom ili susjedom otišli mirno pogledati svoj klub kao da idete na izlet. Kod nas to uglavnom znači da vas čekaju beskonačna legitimiranja i pratnja do stadiona na koji va možda neće ni pustiti, čak ni u gostujući sektor, a onda i potencijalno trpanje u isti koš s huliganima ako situacija eskalira do razine sukoba. U koji niste imali ni najmanju namjeru ulaziti, odnosno u koji ste aktivno izgbjegavali ući pokušajem ulaska na običnu domaću tribinu.

Rekao bih kako je to samo plod činjenice da u Hrvatskoj svatko gleda svoju guzicu dok mu to ide u prilog, ali tragično je to što velika većina klubova u državi ni nema svoju guzicu koju bi mogli gledati. Tek ovako, kada se radi o jednom klubu koji ima postojanu razinu podrške kod kuće i na strani, ti isti klubovi samo stvaraju veći kaos umjesto da pokušaju artikulirano pristupiti pojedinačnom problemu ili, nedajbože, sami poraditi na povećanju podrške svojoj momčadi. Niti su potencijalni izgrednici vani rjeđi — dapače, po priznanju Ravnateljstva policije, kod nas su izgredi na stadionima u usporedbi s Europom razmjerno rijetki — niti je policija kod nas manje sposobna djelovati i za najmanje prekršaje, dapače.

Održavanje ovakvih metoda i ideja je naprosto jednostavnije svim uključenim stranama. Policija će svakako zaraditi svoju skupu dnevnicu, koju je održavala čak i za vrijeme pandemije i praznih tribina, dok će se klubovi selektivno napraviti glupi i radije čak ostaviti tribine praznima nego ih popuniti suparničkim navijačima, od kojih je veliki dio možda upravo iz istog grada.

Tu onda nema ni derbija, ni navijača, ni gledatelja; tu ostaje samo lijena glupost.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.