Jürgen Klopp, koji iznerviran zbog suludog pandemijskog tempa otvara ratove sa svima, od čelnika Premier lige pa do novinara i vlastitih kolega. Pep Guardiola, koji je u zadnje vrijeme barem polovicu vremena proveo u onom svom ekvivalentu fetalne pozicije, čučeći uz aut-liniju dok nadgleda rijetko neuvjerljiv start svoje ekipe. Ole Gunnar Solskjær, čiji ionako fragilni, dječački glas postaje iz pressice u pressicu sve tiši i sve isprazniji, umoran od bijega po uličicama dok iza svakog ugla čeka netko spreman opaliti mu metak u glavu.

I sve se čini još mračnije, neizvjesnije, depresivnije. A onda, konačno netko sa smiješkom na licu, netko tko u ovim danima zbija šale i djeluje da može dati savjet ili dva kako sve ovo pregrmjeti bez izgubljenog razuma. Koji će vas… čekaj malo. Čekaj samo trenutak; je li moguće da je taj vedri, razdragani tip, tip koji luduje po Instagramu koji je nedavno otkrio i koji zrači optimizmom… José Mourinho?

Mourinhova mračna renesansa služi kao slikovit primjer što je ovih dana optimizam

Onaj José Mourinho, kojeg su vrijeme i nogometna evolucija ostavili iza sebe, koji je u sretnim danima, kada smo još mogli uživati u koncertima, tribinama, birtijama i lepršavoj, razrađenoj igri u posjedu postao ljuštura samodopadnog mrguda?

Da, to je on. I danas protiv svog bivšeg đaka Franka Lamparda igra za sam vrh Premier lige. Svijet je stvarno išao kvragu.

Stari švaler kao da je bio predskazanje cijele ove pandemijske priče kada se prije, evo, godinu i šest dana, senzacionalno ukazao na Tottenhamovoj klupi, sklopivši brak koji je od početka djelovao kao očajnički potez s obje strane. Mourinhov rigidni, makijavelistički stil već je bio pročitan više puta od jeftinih ljubića na vrhuncu ljeta.

U 35 utakmica, koliko ih je vodio prošle sezone, Mourinho je pobijedio u svega njih 16, što je bodovni učinak kakav nije ubilježio još od 2002. i razmjerno kratke epizode na klupi União de Leirije 2002. I dalje je znao iznervirati svoju staru nemezu Guardiolu; ona pobjeda 2:0 u veljači bila je tipično mourinhovska, u kojoj je Manchester City imao 19 udaraca naspram Tottenhamova tri, ali na kraju je Mou bio taj koji je slavio. No, taj stari trik više nije palio na redovnoj bazi, pošto su Spursi u tih 35 utakmica primili čak 44 gola, s tek pet susreta pod njim u kojima su sačuvali praznu mrežu.

I nije čak bilo potrebno razložiti te silne brojke, statistike i xG grafove da se primijeti kako napredak ne stiže. Istina, ozljede nisu štedjele Tottenham, ali veći je problem bio u tome što je Mou i kadar koji je imao na raspolaganju ribao kroz vlastitu frustraciju — kao što je, primjerice, ribao Tanguya Ndombéléa, iako je ovaj bio rekordno klupsko pojačanje. Bukvica koju mu je u dvije predpotopne utakmice nokaut faze Lige prvaka protiv RB Leipziga očitao mladi kolega Julian Nagelsmann bila je na neki način viđena kao službeno ovjeravanje Mourinhova konačnog pada. Sve ono što je Mourinho htio, Nagelsmann je radio bolje, efikasnije, atraktivnije; Tottenham je izgledao potpuno pogubljen dok je gledao kako ga Leipzig školuje čak i u tranzicijskoj igri.

U nogometu krajevi era dolaze brže nego što ih ljudi mogu progutati i provariti, ali ovdje više nije bilo ni ostataka za podgrijati. Tek ogoljena, oglodana kost. Međutim, ovo vrijeme — vrijeme za koje nas uvjeravaju da nije za neprovjerene ideje i riskantne poteze — kao naručeno je za Mourinhov stil.

U nogometnom smislu neke stvari su očite, pogotovo jer i izvan ovakvih neviđenih, kriznih trenutaka kotač evolucije ideja ne ide isključivo utabanim smjerom. Klopp ima pravo kada proziva one koji izrabljuju nogometaše ubitačnim ritmom utakmica, iako pritom propušta spomenuti da i klubovi u utrci za profitom od TV prava sami potpisuju te rasporede. Naravno, on puca jer ekipe poput njegova Liverpoola, one koje streme energičnom i hektičnom nogometu, najviše pate zbog ritma koji istovremeno igrače zatvara u sobe na minimalno 10 dana, a onda ih sutradan pošalje triput tjedno na travnjak kako bi u tih 90 minuta ispucali i po 14 kilometara u suludom ritmu. Pep je opet pregorio u svom overthinkanju i teško je održavati tu opsesiju detaljima kada je apsolutna nužnost gledati širu sliku stvari.

Mentalitet ‘opsadnog stanja’, onaj koji se uz Mourinha veže još od dana njegovih uspjeha u Portu, sada je opće stanje stvari. U njemu se većina ljudi ne snalazi najbolje; trenerima je problematično iz razloga što doslovno u dva dana mogu ostati bez polovice kadra i što je u takvim okolnostima teško prenositi ideje i uvježbavati automatizme kada ne znate tko će vam biti dostupan na jutarnjem treningu, a kamoli za vikend. Igračima je podjednako teško. Pritom je virus tu još čak i manji problem za sportaše poput njih: veći je problem ritam koji im kida mišiće i nabija pritisak na ionako opterećenu psihu.

Mourinho je doktorirao na psihološkim igrama i sada ih može primijeniti na različite načine.

Njegov je Tottenham sada spreman izvući ono najbolje iz njegovog najgoreg, dok sa smješkom dočekuje pogubljenog Guardiolu i ponovno mu odnese rutinsku pobjedu u hendikepu s 33 posto posjeda i dva udarca unutar okvira gola naspram Cityjeva 22 ukupno. Da je netko početkom godine rekao kako će Mourinhov Tottenham u prosinac ući na (barem) drugom mjestu, s bodom manje i utakmicom manje od Liverpoola i s pet bodova više od Cityja, s trećim najefikasnijim napadom lige i najefikasnijom obranom, rekli biste mu da je pomahnitao. Ali što biste rekli da vam je taj netko nagovijestio kako ćemo kraj godine dočekati ispod kirurških maski, izolirani u karantenama?

Kao najbolji primjer odgovornog građanina u pandemiji, Mou je pikirao Harryja Kanea kao centralni dio svoje disfunkcionalne obitelji. Prvo će konzervirati energiju izoliranjem duboko u svojoj polovici, a onda će u pravom trenutku Mou poslati Kanea i Son Heunga-Mina da istrče izvan nje i pokupe zadnje role papira i pakete kvasca na popustu pred očima Kloppa koji viče na prodavačicu te Pepa i Ralpha Hasenhüttla — čiji su Southampton baš Kane i Son demolirali ranije ove sezone — koji će se češati po glavama dok važu ponudu.

Vrijeme sjene dalo je svom Gospodaru novu priliku za relevantnost i naslovnice, što je on objeručke i prihvatio. Dok čitav nogomet tone u polumrak, on izlazi na svjetlo. I šteta bi bila da je takav tip potonuo u prosječnost bez barem pravog pozdrava, ali je jasno kako ovo vrijeme kaosa neće potrajati baš vječno. Stoga je pred Mourinhom sada period u kojem mora dokazati da može ovu novostečenu energiju pretočiti i u doba koje slijedi, u ono u kojem će doći dan kada ćemo stidljivo odškrinuti vrata iza kojih smo bili zatvoreni i kročiti natrag u život lišen opsadnog mentaliteta.

Dok tako ne bude, Mourinhova mračna renesansa služi kao slikovit primjer što je ovih dana zapravo optimizam.