Iako je iskoristio termin “napokon” na svom službenom predstavljanju u Manchester Cityju, u novoj ulozi najskupljeg braniča u nogometnoj povijesti, za Joška Gvardiola vrijeme kao da teče drugačije.
Da, transfer u redove aktualnog europskog prvaka većini je ljudi, u priči o njemu i njegovu karijernom rastu, djelovao kao nešto neminovno, možda i nešto što se i već i ranije trebalo dogoditi. Međutim, Joško je kao rijetko tko dosad sve svoje poteze odradio pravovremeno, a ova nova laskava titula vezana uz njegovo ime samo treba biti poglavlje iz priručnika o generacijskom talentu koji pritom ništa ne prepušta slučaju.
Linija broj 5 Zagrebačkog električnog tramvaja koja spaja Maksimir i Prečko ušla je sada i u legendu na službenim stranicama engleske Premier lige. Englezi su dali mali podsjetnik na događaj za koji zvuči nevjerojatno da se odvio prije nepune četiri godine. Bio je studeni 2019. kada je 17-godišnji Gvardiol započeo svoju prvu utakmicu u Dinamovu seniorskom dresu, protiv u međuvremenu ugaslog Intera iz Zaprešića. Nju je i odlučio svojim prvijencem za konačnih 1:0, a selfie tada golobradog klinca, koji se — iako heroj susreta — kući na Srednjake, na peti kat narančastog nebodera u Ulici Braće Domany, vraćao istim tramvajem kojim je putovao i godinama unazad obišao je društvene mreže i medije.
Za mnoge je ta fotografija bila simbol skromnosti i ideala zagrebačkog dečeca koji je istovremeno iskakao od svojih također talentiranih prethodnika. Gvardiola Dinamo nije, kao neke prijašnje generacijske talente, gurao u izloge; Joško je i prije tog debija u prvoj momčadi bio predodređen za velike stvari, ali prije svega je bio i ostao sin prodavača ribe na Dolcu, čovjeka koji nije svukao svoje radne čizme ni kada je Joško lani igrao završnicu Svjetskog prvenstva, te radnice u veleprodaji. I kao takav zaista je jedna od ljepših priča o uspjehu u zemlji koja obiluje uspješnim sportašima, ali ono što ga je u samo četiri godine dovelo od vožnje Peticom u mali stan na Srednjacima do titule najskupljeg braniča u povijesti plod je stava i karaktera koji proizlazi iz njihove pozadine.
Gvardiol je svoj put utabao baš odmicanjem od normi, putujući od stanice do stanice strpljivo, baš kao što je onomad strpljivo putovao tramvajem kao Dinamov heroj
U prvom intervjuu koji je dao nakon ostvarenog transfera u City Gvardiol je posebno naglasio oduševljenje prilikom da radi s Pepom Guardiolom, kojeg je nazvao “najboljim trenerom na svijetu”. “Odlučio sam se pridružiti Cityju kako bi učio od najboljih”, nastavio je Joško. “Znam da još nisam gotov igrač i veselim se napredovati pod Guardiolom.”
Današnja nogometna era podrazumijeva i kalupe u koje nogometaši upadaju; reći za sebe da još nisi gotov igrač iako si najskuplji ikad na svojoj poziciji iz te se perspektive čini kao da je u pitanju nekakva, pa, prevara. U svemu tome se i krije iskrivljena percepcija koju nogometaši nameću prvenstveno sebi samima, a onda i nama kao konzumentima, pri čemu čisti poslovni potezi poput transfera istovremeno služe kao tobože definitivne potvrde nečije razine.
Istovremeno, što je ironično, vlada zgražanje hiperinflacijom na tržištu, pa je Gvardiolov transfer, eto, još jednom poslužio i kao zalog za sprdačinu na račun njegova gradskog rivala Harryja Maguirea, koji je dosad držao rekord svojim transferom iz Leicestera u Manchester United. Često mladi talenti poput Joška u ovakvim velikim prigodama prešutno izbjegavaju bilo kakav tok misli koji bi navodio na introspekciju, a kamoli na samokritiku. No, Gvardiola je baš takva nepatvorena autentičnost i skromnost više nego uspješno profilirala i dovela do ove točke.
Joško nije preskakao korake; on iz svake greške uči.
Bilo je to jasno kad se u prošlosezonskoj Ligi prvaka susretao sa sada novim suigračem Erlingom Haalandom, ili kada mu je Lionel Messi na Svjetskom prvenstvu također očitao malu nogometnu školu. Upravo zato nije forsirao ni odlazak iz Dinama, kao ni iz Leipziga.
Joškovo sad već davnije gostovanje u Podcast Inkubatoru, nakon što je potvrdio prelazak iz Dinama u Leipzig, bilo je izvanredan presjek toka misli koji mu je i otvorio put ka ovim visinama. Ondje je otvoreno govorio o tome kako je odabrao Leipzig ispred Leedsa jer se u tom trenutku naprosto nije osjećao spremnim odgovoriti na visoke zahtjeve igranja u Premier ligi. Isto tako je u više navrata objašnjavao kako mu je u Leipzigovoj ponudi bilo strašno bitno čuti koliki naglasak stavljaju na ispravljanje njegovih nedostataka; od njih nije samo tražio video isječke analize svoje igre, već i ‘skripte’ s uputama kako ih minimalizirati.
“Marcelo Bielsa me tada zvao osobno i nisam mogao vjerovati da me takav klub i takav trener zovu na dnevnoj bazi”, govorio je tada Joško o interesu klubova. “U Leedsu su me oduševili videoprezentacijom mojih sposobnosti, obrambenih ali i napadačkih, i pomislio sam: čovječe, rasturili su, idem tamo. Ali onda postaneš realan; podsjetio sam sebe da mi je tek 18 godina, i da nisam siguran kako bi se uklopio u Leedsu, naročito s tim ritmom utakmica. Vjerojatno bi me u ovoj fazi karijere tamo izmasakrirali.”
Tri godine i bezbroj lekcija kasnije, Bielse više nema u Engleskoj. No, Gvardiol je došao učiti kod najboljeg Bielsina učenika, čovjeka koji i sam — iako se radi o najboljem treneru na svijetu — nikada ne propušta naglasiti kako uvijek ima još prostora za učenje, napredak i adaptaciju, te kako je to proces koji nikada ne završava.
U Barceloni, Bayernu i Cityju Guardiola je u ruke dobivao bezbroj isto tako ogromnih, mladih talenata, ali putem je vrlo brzo otpao isto tako velik dio njih samo zato jer su odbijali shvatiti da ne postoji doslovna definicija u potpunosti formiranog igrača. Tu se Gvardiol uklapa savršeno, jer se radi o mladom hipertalentiranom igraču, ali igraču čija je barem podjednaka vrlina samosvijest i želja za napretkom onoliko koliko je i već sad dokazano dobar igrač. Uostalom, igrač vrijedan te cijene i laskave titule, pogotovo na ovakvom tržištu.
Najveće uzbuđenje sada leži upravo u pomicanju granica, pogotovo pod takvim trenerom i u takvim uvjetima.
Gvardiol je strpljivo pričekao gotovo tri sezone kako bi izbjegao “masakr” u najelitnijoj ligi na svijetu, došavši do Cityja kao tek nove stepenice svog napretka. Ovaj transfer, jasno, dolazi kao potvrda njegova talenta i puta, ali više od svega u kontekstu šire priče o Hrvatskoj kao rasadniku talenta stoji i kao idealan primjer za sve one generacijske talente koji tek dolaze. Joško nije samo goodfeel priča o dobro odgojenom dečku iz pristojne i radišne kvartovske obitelji, već je putokaz svima, ne samo ni mladim nogometašima, na to koliko je važno biti svjestan sebe i svojih mana, pogotovo u društvu koje počiva na mantri “takav si kakav si”.
Gvardiol je svoj put utabao baš odmicanjem od tih normi, putujući od stanice do stanice strpljivo, baš kao što je onomad strpljivo putovao tramvajem od Maksimira do Srednjaka kao Dinamov heroj.
