Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Hajdučki cirkus

O populizmu, demagogiji i nesposobnosti

Prije nešto manje od dvije godine, u rujnu 2018., Torcida je na Hajdukovoj domaćoj utakmici protiv Rudeša podignula dvije poruke. S njima je na određeni način najavila treće izbore za klupski Nadzorni odbor, koji su se pod geslom “zovi čovika” održavali krajem te iste godine.

“Da se ovakvi više ne ponove i da se stari više ne vrate, naš projekt treba nove ljude velikog poštenja — za boljitak kluba i očuvanje ideje”, stajalo je na prvoj, dok je druga bila direktno upućena tadašnjem sazivu NO, čiji je rad poprilično unisono okarakteriziran kao neuspješan. “Spaljenu zemlju nam ostavljaju taštine ljudi koji misle da znaju, klanovi koji hrane svoja ega uništavajući klub, projekt i ideju, jedno lice za unutra i tisuću prema vanka, uvik u pravu, nikad odgovorni, ali naša dužnost je ustati protiv takvih. Od ptica koje pustoše, glasova što hrane uši neprijatelja i onih koji sve to amenuju”. Usto su pripremili i treću poruku, najjednostavniju, koja je tek glasila “iskorak = odlazak NO”.

Stigao je prosinac, ljude se očito nazvalo i odabrano je sedam kandidata koje se vidjelo kao ljude koji bi klub i model trebali ponovno osoviti na noge i usmjeriti svoju funkciju ka onome što su u navijačkom biračkom tijelu ocijenili kao najdvojbeniji dio uloge prethodnih nadzornika — a to je da se previše bave upravljanjem, a ne nadziranjem procesa Uprave, što je njihov temeljni zadatak. I evo, dvije godine kasnije, priča je tu gdje jest i praktički se ova duga poruka s te utakmice protiv Rudeša upućena starom sazivu može ponovno ofarbati u riječ, jer je i dalje vrlo precizna.

Hajdukova priča je zanimljiva jer se radi o jedinstvenom modelu upravljanja i odlučivanja koji se može, doduše, pronaći među nekoliko regionalnih niželigaša, ali niti jedan ni približno nije na toj razini popularnosti, podrške i očekivanja. Na tom primjeru demokratski biranog klupskog tijela Hajduk je odlučio krenuti poprilično avangardnim putevima koji u aktualnoj društvenoj klimi djeluju i kao nemoguć posao. Devet godina od pravog pokretanja te priče posao se čini težim no ikada, ali nakon svih vanjskih faktora koji su se naočigled urotili protiv takvog stranog i po za njih opasnog tijela, organizam je postao toliko zbunjen i iscrpljen da je počeo napadati samog sebe iznutra.

Hajduk je došao do faze u kojoj u izostanku bilo kojeg znanja o mehanizmima i polugama nadziranja i upravljanja funkcionira na principu najjeftinije demagogije

U proteklih je osam dana Hajduk opet ponudio toliko sadržaja koliko neki klubovi ne mogu ponuditi u godinu dana; od slavlja u derbiju kod Dinama, pa do ostavke predsjednika Uprave Marina Brbića dan kasnije, koju je popratio također iznenadnom najavom izgradnje klupskog kampa u Divuljama, do održavanja Skupštine na kojoj dioničari imaju pravo kritizirati rad Uprave i Nadzornog odbora — sve se to zbilo u svega osam dana koji se mogu podvući pod zajednički nazivnik.

A taj je, jednostavno, cirkus.

Doduše, “cirkus” je načelno strukturiran obrt, u njemu svaka akrobacija i svako infantilno mučenje životinja itekako nosi svoje rizike i u svakom trenutku iziskuje ogromnu dozu koordinacije i svijesti o tome što čovjek radi. Gledajući način na koji predsjednik Brbić i aktualni saziv Nadzornog odbora, koji također kroz čitav mandat — doduše, više iz očaja nego s nekom unaprijed određenom namjerom — pokušavaju upravljati po zadanom kursu, jedino što čovjeku može pasti na pamet je pitanje kako je nakon takve kampanje i prethodnih turbulencija klub u ruke dobila takva skupina potkapacitiranih ljudi.

Nema puno smisla taksativno nabrajati sve nebuloze koje su vodeći ljudi u klubu izrekli i napravili samo u ovih prethodnih osam dana, ali neke se naprosto mora izdvojiti kako bi se ilustriralo do koje razine se srozao standard i poznavanje materije.

Predsjednik NO Benjamin Perasović je zajedno sa svojim zamjenikom Denisom Alajbegom na press konferenciji očajnički pokušavao svekolikom puku objasniti kako i zašto predsjednik Brbić, eto, nije zapravo mislio otići iz kluba — iako je to najavio onom već opjevanom rečenicom s početka sezone ukoliko se ne ispune ciljevi koje si je on sam zadao. Suradnike Brbić nije morao tada ni spominjati, jer su se svi redom — od Lukše Jakobušića kojeg rijetko tko više i pamti, pa do Renata Pandže kojeg je pustio da ga otjera tribina — pokupili na putu do ovog trenutka.

Perasovićevo izlaganje je odagnalo i posljednje natruhe nade da on, zajedno sa cjelokupnim sazivom Nadzornog odbora, uopće razumije svoju ulogu, ali i odgovornost koju ta uloga nosi.

On kao sociolog koristi presicu da docira navijačkom puku, povlačeći usporedbe s prijašnjim sazivima NO i mantrajući o tome kako je Hajduk “emocija” i “ljubav”, i da se valjda zbog toga procesi s milijunskim iznosima mogu odrađivati kroz ezoteriju, što i učinak na terenu — koji se isto tako ne razrađuje jasnom strukturom nego fantomskim idealom “hajdučke igre” — i dalje potvrđuje. Porazno je i to što Perasović i kolega mu Alajbeg, koji je bivši zamjenik državnog tajnika i predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta pri kolegiju Financijska tržišta, sada u svojim istupima javno prozivaju bivšeg lutalicu na mjestu predsjednika Jasmina Huljaja, da bi mu se naknadno ispričavali jer su u eter pustili brzo prokazanu laž kako Hajduk po njihovom ulasku u klub nije imao sredstava za isplatu plaća.

Kada se to osnovnim uvidom u klupsku financijsku sliku u tom trenutku osporilo, tada su Perasović, Alajbeg i družina odlučili kako je najbolja taktika za posipanje pepelom ta da se jednostavno naprave glupi i zaključe kako su “bili novi” i kako “nisu znali da je to jedna vrsta rizika koja je uobičajena praksa”. Ako ljudi koji trebaju nadzirati možda i ključnu stavku u radu, a to je klupska financijska bilanca, kažu da nisu poznavali osnove jednog takvog specifičnog tržišta, ali znaju prozivati sve oko sebe i skakati na ukazivanje na puke činjenice, onda dolazimo do zaključka da je problem ipak u njima.

Isto tako, kada Perasović u toj svojoj ezoteriji priča o “društvenom pokretu za drugačiji nogomet”, onda mora shvatiti da je upravo on — koji je veliki broj glasova dobio upravo zbog svog čuvenog govora na splitskom prosvjedu 2014. — omogućio da se ta borba sasvim marginalizira, odlazeći na tajne sastanke na stražnji ulaz HNS-ovih prostorija s predsjednikom Brbićem, čime je također izašao iz svoje nadzorničke domene.

Hajduk je došao do faze u kojoj u izostanku bilo kojeg znanja o mehanizmima i polugama nadziranja i upravljanja klub funkcionira na principu najjeftinije demagogije. O emociji, pozitivi, energiji nemušto pričaju i nadzornici, i predsjednik Brbić kao i njegovi sad već bivši suradnici i ‘savjetnici’ uposleni po prijateljskim vezama, ali i glavni ljudi iz sportskog sektora — poput Marija Stanića, za kojeg je taj intenzitet, po svemu sudeći, važniji od taktike.

A kada im jeftina demagogija ne prolazi, onda u prvi plan ispliva upravo ego, na način da stvaraju atmosferu nekakvih “vanjskih neprijatelja” koji naprosto ne prepoznaju njihovu viziju. I tu se onda povlače pištolji; o tim fantomskim neprijateljima pričaju i Stanić i Igor Tudor, koji se čak obračunava s novinarima na osobnoj razini, ali i članovi Nadzornog odbora te na kraju i sam Brbić, koji je sada toliko podredio klub zaštiti svog imidža da je nakon igrokaza s ostavkom iz rukava izvukao i potrebu za jednim od najvažnijih strukturalnih projekata u klupskoj povijesti, a to je izgradnja kampa. To što nadzornici također priznaju da su za taj projekt znali već pet mjeseci samo potvrđuje kolektivno lutanje, koje se prekine tek hitrim vađenjem ideja iz šešira u trenucima spašavanja vlastitog obraza.

Kada se s ozbiljnim stvarima poput planskog razvoja, održavanja budžeta ili podjele odgovornosti igrate bez plana, programa, a očito i predznanja, onda dobijete ono što je Hajduk i dobio: najgoru sezonu u HNL povijesti s istovremeno najvećim budžetom ikad. Kad vam je strategija, taj glavni akt koji bi osigurao da se nitko ne razbacuje ciljevima kroz demagogiju — zbog čega je i jasno zašto ga u Hajduku uporno odbijaju propisno raspisati — naporna usputna smetnja u tolikoj mjeri da bezobrazno prezentirate njenu ‘završnu’ verziju koja ne uključuje sportski segment (!), onda dobijete sustav u kojem svaki trener forsira svoj stil igre i insistira na svojim igračima koje mu se onda bespogovorno i dovodi za nemali novac.

Onda također dobijete i savjetnika koji priča da “taktika pomaže, ali ne čini razliku”, kao i njegova nadređenog (ili ipak podređenog) Ivana Kepčiju, koji pogubljeno na Skupštini u jednoj rečenici naglašava kako je “cilj pobjeđivati” iduće sezone postavljen kao sekundaran nauštrb održivosti, samo da bi onda u drugoj naglasio kako je cilj iduće sezone “pretendiranje na jedan od nacionalnih trofeja te ulazak u grupnu fazu europskih natjecanja”. Pobjeđivanje bez pobjeda je misterij za kojeg sumnjam da bi bilo kakva strategija pomogla preciznije definirati, ali i to je simptom bolesti.

No, postoji i paradoksalna, dobra strana cijelog ovog cirkusa.

To je činjenica da Hajdukovi navijači na ovakvim katastrofalnim pogreškama sve manje vjeruju praznim obećanjima i demagogijama, već —za razliku od onih na pozicijama u klubu — polako postaju svjesni pravih potreba modernog razvojnog kluba kao što Hajduk nastoji biti. To je i činjenica koja pokazuje krizu upravljačkog kadra u Hrvatskoj, pri čemu je ovaj NO svojedobno iz očaja maksimalno skratio natječaj kako bi oprao ruke vraćanjem Brbića, opterećenog svojim prekidom mandata. Sada je dokazao da definitivno nije kapacitet za tu ulogu; osim što i dalje za sve ono što ne može pohvatati — od odnosa s HNS-om pa do sportske politike — pokušava ljude uvjeravati da se to naprosto “ne može”, ne preza ni od podjele navijača u svrhu kupovine vremena, čak i ako je to vrijeme sam sebi skratio ambicijom koju je spektakularno pogazio.

To što je ona poruka s početka teksta aktualna ne tješi previše, ali u prvi plan gura vrijednost modela koji definitivno i sam treba unaprijediti. Siromaštvo obrazovanog i iskusnog kadra odnosi se i na ideju da je za Hajduk dugoročno rješenje “jedan gazda” koji će doći i upucavati hrpe novca u skladu sa svojim idejama vođenja kluba. Ovaj projekt je prvo omogućio da Hajduk od bankrota dođe do uvjerljivo drugog najvećeg budžeta u ligi, što ovu upravljačku farsu čini još puno gorom, a onda je pokazao i koliko je opasno kada nekompetentne osobe imaju vlast.

Ove ljude se i dalje može potpuno legalnim i demokratskim načinom svrgnuti. To, doduše, ne uključuje poruke s tribina, a možete samo zamisliti što bi bilo da je Brbić zajedno sa svojim prijateljima većinski vlasnik, i koliko bi onda mario za potpuno utemeljene brojne kritike. A ako mislite da neki sposobni i idealni gazda samo čeka u redu za ući na ovo tržište, sugeriram da pogledate slučaj Damira Miškovića koji već treću godinu u nizu kresa klupski budžet dok neuspješno pokušava pronaći investitora koji bi ga spasio muka tako što bi otkupio klub.

I koliko god ljude umaralo slušati o konstantnim krizama u Hajduku, toliko je i onima koji nad hajdučkom sudbinom likuju ova priča ponudila važan reality check o razini upravljanja u Hrvatskoj, ali i o tome da je vrijeme populizma i demagogije, barem u ovom kontekstu lišenom trenutaka nacionalne euforije, na izdisaju.