Na suncu i sjeni

Hajdučki DNK

Nazivanje Akademije imenom Luke Kaliterne mnogo je više od simboličkog čina

Stvar koja vas može frapirati kad prekapate po arhivi nekih starih dnevnih novina je to koliko su sve bitne vijesti zbijene u samo par rečenica i posložene na samo nekoliko stranica. Možda paradoksalno za današnje doba minimalističkih članaka na portalima i statusa na društvenim mrežama, ali te vijesti djeluju samo kao uvod u neki širi kontekst — kojeg nema.

Novo doba bilo je dnevnik koji je između dvaju svjetskih ratova izlazio u Splitu. U izdanju za 18. ožujka 1919., između vijesti o noćnoj buktinji na marjanskoj daščari izvjesnog Ivana Celića i talijanaša koji “tobože putuju u Italiju da trguju” stoje dvije obavijesti, svaka na svojoj stranici od njih ukupno četiri. U jednoj nas obaviještavaju kako je Hajduk održao godišnju skupštinu na kojoj je uprava kluba “položila račun na cijelo razdoblje od jeseni 1913. do danas” putem izvještaja koji je “primljen s odobravanjem na znanje”. Usto su članovi nakon “odulje debate” prihvatili povišenje cijene godišnje članarine, ali uz “50 po sto popusta za članove na ulaznicama”.

A na idućoj stranici stoji: “Pozor igrači! Hajduk formira 2 momčadi pomlatka. Primaju se samo dječaci od 11-15 godina. Pismene prijave primaju se u utorak, petak i nedjelju od 3-5 p. u klubskom domu”.

U te četiri jednostavne rečenice, objavljene prije, evo, točno 100 godina, započela je priča o Hajdukovoj školi nogometa, koja je prerasla u jednu od dvije zavojnice hajdučkog DNK. Druga je, naravno, sam narod, koji je klub podigao na noge i na njima ga održavao svo ovo vrijeme.

Naravno, učenje splitske mladeži o načinu igranja nogometa nije započelo tog trenutka. Hajduk je postojao već punih osam godina, a inženjer Fabjan Kaliterna i njegovi studentski drugovi privoljeli su u Split usputnim poslovima i sunčanim vremenom niz nogometaša iz Praga koji su kao igrači-treneri igrali važnu ulogu u obučavanju mladih hajdukovaca. Odgajali su braća Česi nogometno i Fabjanova mlađeg brata Luku; upijajući njihovo znanje razvijao je i vlastita razmišljanja, pa je upravo on te 1919. potpisao proglas u novinama. Sam je Luka Kaliterna kasnije notirao kako je na Stari plac počeo dolaziti ne samo kao igrač, već s namjerom da se posveti trenerskom poslu.

Akademija je srce kluba i ako vam je Hajduk drag, željet ćete da ona ima Kaliternin progresivni karakter

Tog ožujka 1919. Luka je počeo okupljati grupice mladića, odlučan da u njihovu nogometnom odgoju ne smije biti preskočenih koraka. Korak po korak učio je tiće i repce svojoj “nogometnoj abecedi”, na koju je nadograđivao i svoje varijante treninga. Priča o Hajduku i njegovim počecima nezaobilazno je priča o Starom placu i staroj murvi kraj igrališta koji poprimaju uzvišeno, mitološko značenje, iako je njihova namjena bila prije svega praktična i priručna.

Kaliterna je iza samog igrališta, ispod dudovih stabala, uredio mali teren koji je služio kao poligon za vježbanje. Dvije momčadi podmlatka koje su ondje trenirale dale su si imena Slavia i Sparta po u počast češkim mentorima, a na zid plinare iz terena ispisali su “Lukina fuzbalska univerza”. A njihov voditelj ‘katedre’ našao je namjenu i stablu…Kako bi poboljšao motoriku mladih igrača, tj. pomogao im da im “noga postane vješta kao i ruka”, jednu je loptu konopcem vezao i objesio s dudove (murvine) grane, a igrači su na njoj ponavljali udarce. Mladići su bespogovorno prihvaćalli učiteljeve ideje i prema njemu se odnosili s poštovanjem, ali neke stvari su u Splitu i onda bile iste kao što su i danas.

“Kada su pojedini ljudi, a naročito neki članovi uprave, vidjeli da sam ‘obisio balun na špag’, počeli su se smijati i rugati ‘da sam šenuo’”, napisao je Kaliterna u svojim memoarima Moja nogometna škola. “Ali ja nisam obraćao pažnju na prigovore, na mudrovanje pojedinaca, već sam nastavio pripremati mlade igrače.”

Nije bila to jedina sablazan za Splićane, uvijek sklone redikuliziranju. Nisu se, primjerice, mogli načuditi ni zbog čega tjera djecu da vježba nekakve ‘trokute’, koje je stalno strogo isticao dok su trenirali automatizme kroz mali nogomet. Sve je to bilo čudno, strano i neuvjerljivo. Sve dok nešto kasnije, 1921., tadašnji Hajdukov tajnik Bogumir Doležal nije iz Zagreba donio knjigu Wie treniere ich Fußball izvjesnog bečkog autora dr. Schwartza, u kojoj je bio dokumentiran niz vježbi vrlo sličnih onima koje je uveo Kaliterna, a među njima i vježba s loptom na špagi, do koje je on sam bio došao.

“Dakle, tamo je bilo jasno nacrtano sve što sam ja u Splitu samoinicijativno napravio”, piše Kaliterna. I zamislite sada, kada su članovi Hajdukove uprave vidjeli tu knjigu, svi su počeli odobravati moj način treninga. Za svih sam odjednom bio postao naročito dobar i naglašavali su: ‘Mi smo uvik govorili da Luka jema prav!’”

I tako, da nije bilo te knjige Kaliterna možda nikad ne bi dobio priliku preuzeti prvu momčad; možda ni Hajdukova škola nikad ne bi zaživjela u svom punom obujmu; možda ni Hajduk ne bi postao ono što jest. Ali dobio je tu priliku, kao prvi domaći trener nakon čeških učitelja, te u seniore postupno uvodio svoje tiće i repce da bi 1927. s njima osvojio i prvi naslov prvaka u klupskoj povijesti. Tako je razmišljanje izvan zadanih okvira, bez obzira na reakcije okoline, utisnuo u samu dušu kluba.

I možda će vam biti pomalo i nestvarno 100 godina kasnije čitati o loptama na špagi, nogometnoj abecedi i treniranju na prašnjavoj i tvrdoj podlozi nekadašnje Kraljeve njive, baš kao što je čudno vidjeti vijesti iz tog vremena u onako sažetom formatu. No, u priči o barba Lukinoj skuli baluna nikada nije bilo želje da se nogomet zakomplicira; on je pričao u aforizmima, ali i o svojim metodama koje su zapravo vrlo jednostavne. U njegovim se sesijama malog baluna kriju detalji koji su i danas aktualni; u njima se prepoznaje rondo, situacijski trening, trokuti koji su temelj izgradnje igre u posjedu.

Ranije ove godine sam zajedno s kolegom Topićem posjetio Hajdukovu Akademiju koja će se od sutra i službeno zvati imenom Luke Kaliterne. Siniša Oreščanin nije još bio trener prve momčadi i nije baš bio raspoložen za priču o budućnosti koja je vrlo brzo došla. U dugom razgovoru koji smo tada vodili s njim i tada trenerom juniora Mariom Despotovićem naslušali smo se Kaliterninih aforizama, a na treningu nagledali ronda i igre na skraćenom terenu.

Mnoge od ideja do kojih je došao barba Luka su naprosto bezvremenske te još i danas relevantne, ali njegova nas priča, ujedno i priča o počecima Hajdukove akademije, uči još nešto važnije — to je zapravo priča o tome što znači “hajdučki DNK” u sredini koja je sklona ismijavanju svega novog i neobičnog, koja se vodi time da “ne treba komplicirati” nego se držati provjerenih recepata. E, pa Kaliterna je u startu išao kontra takvog mentaliteta, isto kao i — naravno, njegov učenik — Tomislav Ivić. Nije robovao malograđanskim normama nego je razmišljao svojom glavom i vjerovao o proces, udarivši temelje nadaleko čuvenoj igračkoj, ali i trenerskoj školi. I upravo preko te škole on je stvorio Hajdukov identitet.

Zato je nazivanje Hajduka Akademije njegovim imenom mnogo više od kozmetičkog, pa i simboličkog čina. Akademija je srce kluba i ako vam je Hajduk drag, željet ćete da ona ima Kaliternin progresivni karakter i da ga prenese do svih pora kluba.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.