Bilo kako bilo, i proslavljeni bivši plivač je u petak bio jedan od predstavljača strategije u kojoj, između ostalog, pod člankom Sportska izvedba i pripadajućom tablicom stoji sljedeće: “Tablica jasno prikazuje neuspjeh Hajduka da na temelju uloženih sredstava / rashoda (koji u najvećoj mjeri čine troškovi stjecanja registracija igrača) napravi adekvatan sportski rezultat”. Pa zatim: “Glavni identificirani razlog je diskontinuitet i česte promjene struke i upravljačkih struktura, a posljedično i nedostatak stabilnosti i uigranosti prve nogometne momčadi”, s dodatkom da “nedostatak jasne dugoročne sportske politike / strategije (od stila igre do izbora trenera) svakako predstavljaju jedan od uzroka”, čime se i zaokružuje misao.

Subota, 30. listopada, 10:30.

Trener Jens Gustafsson se na press konferenciji uoči gostovanja u Koprivnici osvrnuo i na Strategiju: “Ciljevi su ambiciozni, ali klub ide u pravom smjeru. Raste kao što bi trebao rasti svaki klub, a ti se planovi mogu ostvariti”, izjavio je s optimizmom. “Tu sam da pomognem Hajduku da opet bude velik i to svi želimo. Nadam se da ćemo se već ove sezone boriti za titulu”.

Kao netko kome je bila puna kapa strategije, odnosno dugoročnog strateškog planiranja, Jakobušić je sada u potpunosti ovisan o mjerljivim ciljevima

Nedjelja, 31. listopada, 17:00.

Hajduk je poražen od Slaven Belupa rezultatom 3:2, što je četvrti poraz u 13 kola i četvrta uzastopna ligaška utakmica u kojoj Hajduk nije slavio. Taj ishod je ekipu ostavio punih šest bodova iza vodećeg trojca, s tim da momčad tek čeka nadoknada derbija s Dinamom i raspored koji predviđa sudare s glavnim suparnicima za vrh. Gustafsson je nakon utakmice zaključio kako je u pitanju “vrlo loš period” za Hajduk.

Ponedjeljak, 1. studenog, 8:15.

Hajduk je objavio da Jens Gustafsson i njegovi švedski pomoćnici napuštaju Hajduk nakon svega 17 utakmica i pet mjeseci na čelu struke u prvoj momčadi. Također, iz kluba je najavljeno kako će “novog trenera prve momčadi objaviti tijekom aktualnog tjedna”.

Ova dnevnička forma događaja samo ilustrira koliko je različitih događaja u Hajduku moguće zbiti u samo četiri dana razmaka. Dok ste vi čmoljili na kauču za produženi vikend u klubu su, dakle, predstavili svoju strategiju, u kojoj kao glavne probleme sportskog sektora navode česte promjene trenera i stila igre, da bi dva dana kasnije promijenili trenera, pet mjeseci nakon što su promijenili i njegova prethodnika, a s njim i stil igre. Zvuči konfuzno?

“Ako nekad ne razumijete što radimo, onda je to dobro”, još je jedna semantička zavrzlama iz Jakobušićeva rokovnika, ona koja donekle ‘objašnjava’ tu konfuziju.

O Gustafssonu kao treneru, a paralelno i njegovu učinku već smo sve detaljno prošli i istaknuli. Jasno je da se Šveđanin nakon obećavajućeg starta naprosto pogubio, ostavši i bez kontura igre koje su se po dolasku dale naslutiti. Naizgled je djelovalo savršeno; dobio je prigodu u miru odraditi ljetne pripreme, nakon njih i dvije reprezentativne pauze kako bi uigrao i one pridošlice koje su se kasnije priključile, ali su iz utakmice u utakmicu stvari bile sve nejasnije, igrači sve nervozniji, a rezultat sve lošiji. O tome je li on zaslužio još šansi sada je možda i bespredmetno pričati, pogotovo jer u retrospektivi ionako ima jedna stvar koja me osobno više kopka.

Kada su se Jakobušić i sportski direktor Mindaugas Nikoličius dan prije Gustafssonova predstavljanja odlučili zahvaliti Paolu Tramezzaniju, iako su mu četiri mjeseca ranije dali ugovor na godinu i pol dana, prešutno se to proguralo kao sasvim logičan potez. Talijan je ispunio zadani cilj uvođenja rasute vojske u europsko natjecanje, ali snažan je sentiment u javnosti bio taj da je njegov često rigidni, reaktivni stil igre bio ono što ne priliči ‘pravim’ hajdučkim ambicijama. Ezoterične mantre o “hajdučkoj igri” podrazumijevaju valjda nešto lepršavo, napadački, nešto što drži nervoznu publiku na nogama, a Tramezzani je — iako to nikad nije baš bilo razjašnjeno — iskorišten gotovo pa makijavelistički. Cilj je ispunio sredstvo, a već sutradan se najavljivalo velike stvari na Gustafssonovu predstavljanju.

“Tražili smo iskrenog trenera sa znanjem”, isticao je na njegovu predstavljanju Nikoličius, kao da i Šveđaninov prethodnik to nije posjedovao. “Prije svega kriterij je bio razvoj mladih igrača, a to je posao koji je u bivšem klubu obavio fantastično.” Time je Nikoličius dodatno prisnažio i klupsko priopćenje, koje je Gustafssona opisalo kao “modernog trenera koji preferira napadački stil” i koji je “redovito podizao vrijednost mladim igračima”.

Pet mjeseci kasnije Gustafsson je u svojoj, ispalo je, posljednjoj utakmici na Hajdukovoj klupi, krenuo u susret s prvom jedanaestoricom starom u prosjeku preko 27 godina. Osam od tih 11 igrača iz Koprivnice dovedeni su kao ozbiljna pojačanja baš pod Nikoličiusom unutar zadnja dva prijelazna roka, kao ona koja su podigla klupske ambicije i zagolicala maštu hajdučkoj masi. Međutim, to onda nije ni mlada, a ni razvojna momčad.

Za ‘glavni kriterij’ koji je bio razvoj mladih igrača, momčad koju je Gustafsson dobio na vođenje zapravo je vrlo iskusna i zapravo je očigledno u skladu s imperativom instant-rezultata, kojim je Jakobušić neskriveno opčinjen od samog dolaska u klub. No, isto kao što je u utrci za rezultatom proljetos oparen kup-blamažom u Gorici, tako je njegov Hajduk sada ponovno na istom mjestu; posramljen ranim ispadanjem iz Europe i na četvrtom mjestu nakon trećine prvenstva, s osjetnim zaostatkom za vodećim trojcem.

Pritom je važno napomenuti kako nije problem u tome da se konačno pokazalo malo odvažnosti u dovođenju iskusnijeg kadra. Problem je taj što je fokusom na takvo kadroviranje klub i formalno krenuo u obrnutom smjeru od onog što je promovirao kao nekakav svoj put.

Ako vam iz ‘idealnih’ 11 ne ispadaju samo David Čolina, mladi reprezentativac kojeg se praktički zamijenilo 29-godišnjim Dariom Melnjakom odmah po njegovu dolasku, već i klupski projekti Stipe Biuk te Marin Ljubičić, onda ste zapravo i ostali bez kontingenta mladih igrača. I od ostalih mladića je teško i izdvojiti nekog tko se približio startnoj momčadi: Lumbardha Dellovu se praktički ekskomuniciralo iz momčadi nakon samo jedne (loše) predstave na neprirodnoj poziciji protiv Rijeke. Mario Vušković je od glavnog prodajnog aduta kod dvojice trenera, ova koje je aktualno vodstvo direktno biralo, završio na posudbi (!) u HSV-u, što djeluje poprilično loše po prodajni imidž kluba.

Jasno, nikome mjesto nije garantirano, ali ako sama struka u prvi plan deklarativno gura razvoj mladih igrača, a onda ih guši skupo plaćenim pojačanjima sa strane, onda bi barem bio red kazati da je primarna orijentacija ipak ona na rezultat.

A ako je tako, onda je teško shvatljivo zbog čega se ciljano dovodilo trenera koji u prethodnom radu u Švedskoj nije imao ni približno toliki rezultatski imperativ i pritisak kao u Splitu. Možda onda i nije problem samo u Gustafssonu, u tome što je i psihološki aspekt njegova rada ovdje bio nezamjetan i što se pogubio u ideji ‘napadačke’ igre. Štoviše, možda razlog te pogubljenosti možemo tražiti baš u tome da je upitno što su onda točno Jakobušić i Nikoličius prema njemu komunicirali prije nego što su ga sada bacili pod autobus kada je pritisak rezultata i javnosti u svega dva mjeseca postao prevelik.

Taj manjak orijentacije na razvojnu komponentu i naglasak na rezultatu prve momčadi može se očitovati i kroz priču o drugoj ekipi. Njeno gašenje je predstavljeno kao nužno uslijed financijskih rezova, da bi svega mjesec dana kasnije Hajduk ozbiljno podebljao svoj budžet za plaće prvotimcima. Isto tako su u istoj ovoj strategiji, ali i u recentnim javnim istupima, mrtvi-hladni pravdali sebe time kako se eto, naprosto nisu uspjeli dogovoriti s nekim od klubova iz susjednih zemalja, ali da i dalje valjda rade na tome. Kao da bi ulazak u te klubove i održavanje njihovih pogona bilo išta jeftinije od održavanja druge seniorske ekipe u vlastitom dvorištu.

I da se neuspješno ustrajalo na dogovoru oko ostanka drugih ekipa u Drugoj HNL, što je, sudeći po reakcijama ostatka lige, i dalje bila poprilično realna opcija, čak i jedna sezona u kojoj bi mladi igrači mogli bildati iskustvo i dobivati samopouzdanje na okupu značajno utječe na njihov razvojni put.

Ovako smiješno zvuče rečenice iz strategije, one o tome da se “kroz Akademiju treba mladim igračima osigurati brzi razvojni put do seniorske kategorije”, iako je čep već velik, kao i to da se “ulaganjem u mladu (?) prvu momčad” igračima daje “adekvatna minutaža” i “tržišna izloženost za prodaju po premium cijeni”.

Razvoj mladih igrača je u Hajduku sveden na dva najveća klupska projekta, Ljubičića i Biuka, koji praktički svojom prodajom zapravo subvencioniraju ovaj lov na rezultat. A ni tog rezultata nema, dijelom i zato jer je tu skupu četu u ruke dobio trener koji je kao zalog imao baš dugoročnost kroz rad s mladima. Biranje trenera jest komplicirano i uspjeh u jednoj sredini ne garantira ujedno i uspjeh u drugoj, ali na klubu je da treneru omogući jasno iskomuniciran cilj i sredstvo. Ako su zamislili izgraditi renome drugačijim putem, onda su u startu morali krenuti i na takvo trenersko rješenje. U oba su slučaja svakako trebali stati iza svojih odluka.

Sada su se Jakobušić i Nikoličius sami zapleli u toj diskrepanciji; nakon dvojice ‘projektnih’ trenera u 10 mjeseci javnost još gorljivije želi vidjeti nekog ‘kapitalca’ na klupi, onog kojeg prati glas timara zvijezda i kojeg neće trebati previše čekati. Sada im i ta Strategija, za koju je prije gotovo točno godinu dana predsjednik Jakobušić na svom predstavljanju izjavio kako “to ljudi ne razumiju”, kako im je “puna kapa strategija, teorija i svega” te kako on nije “netko od komisija, strategija i svega” itekako dobro služi za kupovinu vremena.

Ironično, u želji da dokaže kako je sposoban kratkoročnom odlučnošću donijeti brzi uspjeh, Jakobušić je brzo osjetio koliko se lako, pa i brzo može topiti čak i veliko povjerenje javnosti.

Kao netko kome je bila puna kapa strategije, odnosno dugoročnog strateškog planiranja, on je sada u potpunosti ovisan o mjerljivim ciljevima koji su mu sada naprosto nametnuti, dobrim dijelom i zbog činjenice jer je ta Strategija očito i propisno naplaćena. U njoj je i dalje puno lijepih konstrukcija, ali premalo argumentacije kako do tih ciljeva doći. No, za početak je dovoljno da su oni tu u bilo kakvom obliku i da uz njih stoji neki okvirni i realni rok, koliko god se ljudi u klubu bojali toga.

Isto tako, valja opet, lošeg humora radi, podsjetiti na sad već davnu izjavu i dalje aktualnog predsjednika Nadzornog odbora Benjamina Perasovića, koji je još u veljači 2019. izjavio kako traže predsjednika koji će “osigurati kontinuitet”. I dalje je jedini kontinuitet onaj smjenjivanja, čak i dva dana nakon što se to zapečati kao glavni problem.

Misli li Jakobušić oživjeti svoju intenzivnu opsesiju ostavljanjem dubljeg traga u klupskoj povijesti, onda je vrijeme da se konačno usredotoči na jasne procese i rokove. Hajduk u svom kaosu i dalje uspijeva ogoljeti floskule i demagogiju, kao pluto koje ispliva na površinu ma koliko ga duboko zaronili pod vodu. Fitilj je kratak i gori od prve minute.