“Cili život nam fali gol”, zavapio je svojedobno pokojni Ante Dorić u dokumentarnom filmu Glava u balunu, posvećenom legendarnom Hajdukovu kapetanu Frani Matošiću. “I to je zapisano u zvizde kad ga je Fabjan Kaliterna osniva”. Legendarni hajdučki kroničar i jedan od Torcidinih osnivača tada se referirao na Hajdukov manjak sreće u velikim utakmicama, pogotovo kada je riječ o onima po kup-sustavu, ali s vremenom je ta mantra postala uvriježena kada se priča o Hajduku kao ultimativnom chokeru. Ili, kako je to nešto kasnije iz igračke perspektive precizno objasnio Goran Milović, “uvijek kada su neke velike fešte u gradu, mi useremo sve”.
Jučer je ponovno Hajduk došao u situaciju da feštaje, odnosno da je momčad prisiljena igrati na rezultat kojim bi prvenstveno osigurala sudjelovanje u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu iduće sezone. Jasno, lov na četvrto mjesto i ‘trećerazredno’ europsko natjecanje za klub poput Hajduka djeluje kao cilj zbog kojeg bi se i stari Dorić i sam Kaliterna okrenuli u grobu, ali realnost je ipak drugačija. Konferencijska liga nosi donekle jednostavniji put do plasmana u grupnu fazu, a minimalnih gotovo tri milijuna eura garantiranih prihoda, koji u tom slučaju bi sletjeli u kasu, značajan su prihod.
Hajduku jučer protiv Lokomotive nije falio gol, i ovaj ‘prisilni’ ovosezonski cilj je na kraju ostvaren. Jasno, u tome su mu dijelom pomogli i konkurenti koji su se dobrano raspali u završnici sezone, ali Hajduk je na kraju dana ovisio sam o sebi u lovu na rezultat, a to je u prošlosti prečesto bilo prevelik teret ekipi. Ovaj put nije i to je prva velika stvar koju je Paolo Tramezzani odradio.
“Nakon teškog zadatka sam presretan, prije svega kako su se ponašali kao ljudi i kao igrači. Bio je to težak uspon, ali uspjeli smo”, izjavio je jučer talijanski trener, a onda prešao na pitanje koje se nametalo kao ‘glavno’: ono o tome hoće li ostati Hajdukov trener i iduće sezone. “Očekivao sam to pitanje. Uprava Hajduka će odlučiti u sljedećim danima. Imam i ja pravo na svoja razmišljanja, naredni dani će dati odgovore”.
I dalje ne znamo ni koji su zapravo dugoročni Hajdukovi ciljevi nakon ove sezone, ali znamo da su očekivanja preko noći postala ‘klasično’ visoka
Krajem listopada prošle godine, kad je Lukša Jakobušić postao novi predsjednik,, Hajduk je pao na peto mjesto prvenstvene ljestvice. Situacija je bila kaotična; klub je već dotad smijenio dvojicu trenera, a ni Boro Primorac kao prinudno rješenje nije mogao stabilizirati ekipu. Od Jakobušića i sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa se prvenstveno očekivalo da dugoročno riješe trenersko pitanje, a čitav je taj proces djelovao poprilično otegnuto. Tramezzani očito nije bio njihov prvi izbor, ali to u nogometu tako ispadne, pogotovo kada ste u položaju očajnika. Talijan je tako doveden svega par dana prije nastavka prvenstva, bez priprema iza sebe, a na njegovu predstavljanju je Jakobušić napomenuo kako su baš njega odabrali jer se kao trener “dokazao u situacijama koje nisu bile idealne”.
Hajduku trebaju ciljevi, čak i kada na terenu djeluje kao potpuno razbijena vojska, i toga je Jakobušić ove zime bio svjestan.
Iako manje-više ništa nije funkcioniralo, Hajduk je i dalje imao šansu plasirati se u Europu kroz prvenstvo ili kroz Kup. Nekom bi takva pozicija omogućila da u svrhu dugoročnog planiranja i stabiliziranja započne proces ‘čistke’ i javno odbaci kratkoročni rezultatski imperativ, pogotovo ovakve prirode. No, Jakobušić nije takav tip; on se svjesno kockao s tim ambicioznim, podosta i populističkim pristupom, toliko da je samoinicijativno — bez formalno potpisanog sportskog direktora, a kamoli trenera — potpisao Lovru Kalinića kao novu klupsku ‘jedinicu’.
Na kraju mu je kocka uspjela. Zapravo, najveća Tramezzanijeva pobjeda nije čak ni taj ostvareni rezultatski cilj, već činjenica da je pokazao kako ova momčad nije nesposobna hrpa škarta, kako su je navijači u atmosferi linča konstantno karakterizirali, već da itekako može ostvariti rezultat i to podosta samouvjereno.
Pritom je Tramezzani uvelike sam sebe ograničio tako što je onaj svoj inicijalni period stabilizacije i postavki u stilu ‘uno-zero, basta’ produžio gotovo do trenutka kada je Hajduk u utrci za Europom držala čista matematika, a onda je tek kroz ziheraštvo dobio prigodu opustiti prvo sebe, pa ekipu. Porazom od Gorice u Kupu i prosutim bodovima u ligi ekipa je sama po sebi bila otpisana, a to joj je, paradoksalno, omogućilo da prodiše i iskoristi novonastalu situaciju. Osim toga, Tramezzani je idealne postavke za ovu momčad dobio tek kada su ga na to prisilile ozljede i suspenzije; slično kao i svojedobno Igor Tudor, uporno je insistirao na igri s trojicom u zadnjoj liniji, koja u njegovoj viziji jest stabilizirala obrambeni dio, ali koja je ujedno i uvelike ograničila Hajdukov napadački potencijal.
No, rezultat je na kraju tu.
Hajdukovoj publici malo treba da upadne u trans, to je već odavno poznata stvar. Bila je dovoljna ova posljednja pobjeda nad Rijekom i remi s Dinamom da se opet krene pričati o napadima na titulu i ostalim najvišim ciljevima. Jakobušić i Nikoličius su tek sada zapravo navukli najveći pritisak na sebe. Ove zime je Hajduk bio u potpunom raspadu i svaki potez je bio u maniri izreke da je i noga u guzicu korak naprijed. Sada su ostvarili svoj primarni cilj zahvaljujući nizu faktora, ali su time i aktivirali onu dobru, staru hajdučku euforiju. A igranje na tu kartu je izrazito opasna stvar, jer se u trenucima euforije i najmanja dvojbena stvar, u tom nerijetko jako toksičnom hajdučkom okruženju, gleda kao smak svijeta.
Primjerice, od 11 igrača koji su startali u onom Hajdukovom demoliranju Gorice prije 11 dana, za njih šest je izgledno kako neće biti u Splitu već za dva mjeseca, kada Hajduk kreće u novu sezonu. Kaliniću, Marcu Fossatiju, Darku Todoroviću, Umutu Nayiru i Marku Livaji istječu posudbe, odnosno ugovori, dok se s Mariom Vuškovićem već licitira po Italiji i njegov je transfer ovog ljeta izvjesna stvar, kao onaj koji bi trebao zakrpati rupe u proračunu. U tu računicu još treba ubrojiti i Nihada Mujakića, koji je ove sezone dosta sudjelovao u rotaciji i kojemu također krajem lipnja ističe posudba iz belgijskog Kortrijka, čime se taj kontingent igrača sa spakiranim koferima još i povećava.
Naravno, povrh svega je upitna i budućnost samog Tramezzanija, s kojim su se dogodile i određene nenogometne trzavice, projicirane kroz poprilično očite ‘nesvjesne’ manevre, poput srdačnog traženja Kastratijevog dresa nakon poraza u derbiju ili one ‘Afere Adidas’ kolo kasnije protiv Rijeke.
Jasno, Hajduk ima opciju zadržati neke od tih igrača, ima i mogućnost dovođenja novih, ali tu moramo uzeti u obzir podatke iznesene na nedavnoj klupskoj skupštini, na kojoj je Jakobušić iznio financijski okvir koji i nije najstabilniji. Hajduk je godinu završio u gubitku od 22 milijuna kuna koji ponajprije treba zatvoriti izlaznim transferima, pošto su prihodi od publike u pandemijskoj godini svedeni na minimum. Utoliko klub ne može manevrirati s nekim velikim budžetom za održavanje aktualnog kadra, a pogotovo za potpisivanje novih igrača koji bi Hajduku donijeli konkurentnost u skladu s vječno napuhanim navijačkim ambicijama.
Osim toga, Jakobušić i Nikoličius su zaključili kako im druga momčad generira previše troška, ali su isto tako i spomenuli potrebu za organiziranjem suradnje s klubom-partnerom koji bi barem djelomice pokrio te visoke razvojne potrebe. Takva suradnja, jasno, također košta, samo što je tu riječ o dugoročnom ulaganju, a to je nešto što hajdučka publika i njen život u trenutku velikim dijelom ne priznaje.
Jakobušić je ove zime i sam, dakle, odabrao život u trenutku, svjesno nametnuvši sebi imperativ rezultata koji ovisi o tome hoće li Livaja golom slomiti Šibenik, ili hoće li opet Gorica ili netko od ostalih direktnih konkurenata prosuti zbilja veliku količinu bodova u samoj završnici. Problem je u tome što je to put kojim Hajduk pokušava ići već neko vrijeme; onaj u kojem se, između ostalog, smjenjuju treneri koji ostvare zacrtane rezultatske ciljeve, samo zato što nitko u klubu nije siguran kako dugoročni ciljevi trebaju izgledati. Ili ih naprosto svjesno izbjegavaju.
Tako i dalje ne znamo ni koji su zapravo dugoročni Hajdukovi ciljevi nakon ove sezone, ali znamo da su očekivanja preko noći postala ‘klasično’ visoka. Ta očekivanja se sada trebaju loviti s momčadi za koju je upitno hoće li uopće, kvalitativno a i pojedinačno, ostati na ovoj razini i ako da, s kojim novcem. Kao i to hoće li tu ekipu, kakva god bila, u novu sezonu povesti isti trener koji je ujedno bio i odabir aktualne Uprave. Pritom je važno napomenuti i to da Hajduk sva ova pitanja mora riješiti što prije, jer i sama europska sezona počinje jako brzo.
U ovoj situaciji klub opet riskira da mu čitava situacija ovisi o tom jednom golu koji mu nekako uvijek nedostaje, tom vječnom mitu zapisanom u zvizdama koji svakako postoji, ali koji hajdukovci uporno shvaćaju kao nešto ezoterično, zbog čega ga odbijaju pravilno shvatiti i iz njega izvući dugoročne pouke. Zbog toga nerijetko značajne pobjede, poput ove u kojoj su Splićani u zadnji tren zbilja impresivno iskoristili svoju prigodu, vrlo brzo postaju pirove. Hoće li to tako biti i ovaj put ovisi o tome hoće li vodeći ljudi u klubu znati pokopati taj mit.
