Na suncu i sjeni

Higuain: U egzilu

Postoji li još mjesto na kojem će argentinski napadač naći unutrašnji mir i dom?

Argentinski pjesnik José Hernández je svoju epsku pjesmu El gaucho Martín Fierro napisao 1872. tijekom egzila u Brazilu, u koji je bio prisiljen pobjeći nakon što se zbog svojih političkih stavova zamjerio tadašnjoj vlasti. Pjesma je postala temelj argentinskog pjesništva, ali i književnog rada u globalu; sam Hernández je svom izdavaču rekao kako je glavni motiv njenog nastanka bila “želja za naglašavanjem ispraznosti hotelskog života”, koji je živio u otuđenju.

Društvo u Argentini tada je naginjalo europskim vrijednostima kroz veliki priljev jeftine radne snage na kojoj je iznosilo industrijalizaciju zemlje; a kada su naknadno došle i ekonomske krize, pa onda posljedično i vojni režimi, to se također ocrtavalo kroz književnost, koja je dobrim dijelom stvarana u progonstvu. Bila je radikalna, ali istovremeno i dalje subverzivna, kao da se to otuđenje urezalo duboko u bića tih ljudi i bilo spremno ispoljiti samo kroz umjetnost.

Gonzalo Higuaín nije, dakako, bio ni aktivist, a ni politički imigrant, ali u njegovoj nogometnoj priči — koja sada, izgledno, ide svom određenom i neupitnom kraju — ima jasnih elemenata borbe sa životom u tuđini, koju je vodio i prokazivao kroz svoj vid umjetnosti, a to je zabijanje golova.

Rođen je u Europi, ali njegova migrantska pozadina je ekonomska; to što se Gonzalo rodio u francuskom Brestu posljedica je samo činjenice da je njegov otac Jorge tada bio stoper lokalnog kluba, prije nego što će se 1988. vratiti u Argentinu, u River Plate. Tu je i Gonzalo započeo karijeru kao El Pipita (Lulica) po uzoru na očev nadimak El Pipa.

Dojam je da Higuain ne može dočekati da napusti klub i vrati se u Argentinu

Higuainu je bilo 20 godina i imao je jedva nešto više od 30 utakmica u seniorskom nogometu kada je 2007. prešao Atlantik i pridružio se Real Madridu. Nakon što se prilagodio, počeo je prilično redovito zabijati; na svom madridskom vrhuncu pogađao je češće od jednom u 100 minuta, ali i promašaji su uvijek bili pamtljivi, kao i ne tako česte ni duge golgeterske suše. Jednom ga je čak i službeni spiker na domaćem stadionu pecnuo, dodavši “napokon” nakon što ga je prozvao kao strijelca. Bio je žrtva Florentina Péreza, koji je želio graditi nove Galácticose, a tu nije bilo mjesta za one koje je u klub doveo njegov prethodnik i rival, Ramón Calderón. Kad je na kraju 2013. otišao, pored njegova imena pisale su brojke od 122 gola i 56 asistencija u 264 nastupa.

U Napoliju su ga stvarno željeli. Ondje će se uklopiti, zabijati još češće nego u Madridu (91 gol u 146 utakmica), ali će na kraju postati i truli, prljavi izdajnik, prešavši nakon tri godine u Juventus.

Naizgled je ta odluka nevjerojatno teško objašnjiva, bez obzira na činjenicu da je Juventus za njega istresao rekordnu sumu. U Napulju je Juve simbol svega lošeg i odabrati baš taj klub značilo je brdo problema u gradu u kojem se bio udomaćio. Odlazak je s njegove strane protekao razmjerno mirno, osim što je predsjedniku Aureliju De Laurentiisu poručio kako “ne bi mogao izdržati više ni minutu u njegovu društvu”; kasnije se ispostavilo da je problem nastao u odnosu između njih dvojice, pri čemu je Higuain osjećao da ga se uzima zdravo za gotovo iako je svojim golovima doveo Napoli na prag povijesne titule i rušio rekorde stare i po nekoliko desetljeća. Nije to moglo biti jedino objašnjenje, stvar je morala biti dublja, a problem obostrano izazvan. Iako je u tako specifičnom gradu bio sjajno prihvaćen, nešto u Higuainu je moralo puknuti.

Paralelno je u njemu kuhalo i zbog težine reprezentativnog dresa koji je nosio; igranje za Argentinu nikome nije lako, bez obzira na to koliko dobar nogometaš bio.

Samo su Gabriel Batistuta, Hernán Crespo, Sergio Agüero, Diego Maradona i, naravno, Lionel Messi zabili više od njega u nacionalnom dresu — a radi se o 31 golu u 75 utakmica, od čega je 23 gola zabio na turnirima — ali to u njegovu slučaju nije bilo najvažnije. Opet su ključni promašaji bili isticani i analizirani više od mnogih pogodaka i opet se osjećao kao žrtva. Nastavilo se to i kasnije, pa je tako u domovini proglašen glavnim krivcem za izgubljeno finale Svjetskog prvenstva 2014. protiv Njemačke. Kad se lani oprostio od reprezentacije, izjavio je kako je to odlučio “na radost mnogih”.

Higuain je svugdje osjećao to otuđenje i kao da je vječito bio u nekom egzilu.

Za svoje frustracije nalazio je različite ventile: od tučnjava s kritičarima po ulicama pa do u nekoj mjeri iznuđenih transfera, ma koliko oni skandalozni bili. Maurizio Sarri nazvao ga je igračem kojeg treba “razmaziti jedan dan, a udarati o zid idući”.

U Torinu su dvojbe krenule gotovo odmah, čim je popustio inicijalni val euforije zbog dovođenja pojačanje kojim je klub pokazao mišiće tržištu i unesrećio tada glavnog rivala. Bio je debeljuškast i žalio se da je zbog toga izložen “masakriranju” u javnosti, a kritičari su preispitivali što momčadi na europskom planu može donijeti tip koji je dotad zabio ‘samo’ 13 golova u 55 nastupa u Ligi prvaka. Na kraju, dojam je, Higuain ne može dočekati da napusti klub i, vjerojatno, vrati se u Argentinu. Dobar dio ove čudne godine već je proveo ondje, uz majčinu bolesničku postelju.

Ova manija svijesti da sam anđeo
Bez dobi,
Bez smrti u kojoj mogu živjeti
Bez samilosti za moje ime
I za moje kosti koje plaču lutajući

Ovako u pjesmi Exilio piše Alejandra Pizarnik, pjesnikinja koja je dolaskom vojnog režima prebjegla u Pariz i ondje napisala svoja najpoznatija djela prije nego što se s 36 godina vratila u Buenos Aires, gdje je uslijed labilnog mentalnog stanja počinila samoubojstvo. Motiv koji se provlači njenim pjesmama je koncept “unutrašnjeg egzila” koji više manifestira u osjećaju nedostatka pripadnosti.

Higuaín je primjer junaka koji je također kroz čitavu karijeru vodio borbu s nečime što bi se moglo nazvati unutrašnjim egzilom. Pričao je o emocijama kod postizanja golova, kao i o tome kako ga ljudi vrijeđaju zbog jednog promašaja; ali sa svakom tom nedorečenom i nedovrešnom mišlju kao da se još udaljavao i otuđivao od pripadnosti ekipama i sredinama u kojima se našao.

Postao je lutalica koji će sad, po svemu sudeći, pokušati zatvoriti krug povratkom u domovinu, mada nije siguran ni u to je li mu ondje još uvijek dom.