Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Idol i Vođa

Kako se Ronaldinho okrenuo protiv samog sebe

Kada Ronaldinho nešto postavi na društvene mreže, onda znate da će to obići ne samo Brazil, već i čitav planet. Njegov Twitter profil broji više od 18 milijuna pratitelja, što je više od svih klubova Premier lige izuzev Manchester Uniteda, koji drži blagu prednost. Na Facebook stranici ima više od 34 milijuna pratitelja, dok njegov Instagram profil prati više od 38 milijuna fanova. Jasno, Ronaldinho nije samo nogometna superzvijezda, on je i savršeno lice društvenih mreža; njegov ležerni i razdragani karakter samo reflektira njegov nogometni stil, onaj koji je i ljudima u potpunosti cijepljenim od nogometa bio primamljiv i zabavan za gledanje.

Prije nekih mjesec dana na Instagramu je Ronaldinho objavio fotografiju na kojoj stoji leđima okrenut kameri, držeći loptu pod miškom u dresu brazilske reprezentacije s njegovim imenom i brojem 17 na leđima, brojem koji je nosio tek kratko na prijelazu milenija. Ispod stoji poruka: “Za bolji Brazil želim mir, sigurnost i nekog tko nas ponovno može učiniti sretnima. Odabrao sam živjeti u Brazilu, zato ga želim učiniti boljim za sve!”.

Na prvi pogled riječ je o pomalo sterilnom PR manevru, filleru usmjerenom ka široj javnosti u nedostatku suvislijih ili aktualnijih tema koje se dotiču i njega.

Ali ton je bio znakovit, kao i taj broj na dresu. Ovdje je nešto drugo bilo posrijedi.

Naravno, čim je post objavljen, postalo je i jasno što točno: broj 17 nije tu slučajno umjesto njegove desetke ili barem one osamdesetice iz milanskih dana. Taj broj je ujedno i onaj pod kojim se na brazilskim predsjedničkim izborima nalazi ime Jaira Bolsonara, 63-godišnjaka koji bi nakon današnjeg drugog kruga lako mogao postati novi predsjednik te države. Podršku je Bolsonaro dobio od nekolicine nogometnih zvijezda; podržali su ga Felipe Melo, Lucas Moura, Jádson, Cafu, Kaká i Rivaldo.

Bolsonaro je sam po sebi izrazito kontroverzna ličnost. Pripadnik je rastućeg vala populista s antiestablišmentskim predznakom i ne preza od suludih izjava kojima tobože prezentira svoju sposobnost suprotstavljanja svim oponentima. Nalik Donaldu Trumpu, njegova bombastična retorička sposobnost nerijetko počiva na otvorenoj homofobiji, seksizmu i rasizmu. Jednom je prilikom izjavio kako bi radije da mu sin “pogine u nesreći” nego da se deklarira kao homoseksualac, a na jednoj je debati koja se dotaknula i teme nasilja nad ženama poručio političkoj oponentici kako je “preružna da bi je silovali.”

S loptom u ruci idol sav svoj status stečen preko nogometa okreće na stranu čovjeka koji predstavlja sve ono što brazilski nogomet nije. Sve što Ronaldinho sam nije

Osim što je homofob i seksist, Bolsonaro je i otvoreni zagovaratelj autokratskih metoda koje datiraju još iz doba vojne diktature, pa tako zagovara liberalizaciju tržišta oružja te veće ovlasti policiji i vojsci u borbi protiv kriminala. Problem je u tome što je dobar dio kriminala vezan uz neimaštinu, odnosno uz to da, prema procjenama, 50 milijuna Brazilaca živi ispod granice siromaštva, dok u favelama diljem zemlje policija dnevno ubije 14 ljudi. Bolsonaro potpaljuje netrpeljivost prema stanovništvu miješanog rasnog porijekla izjavama poput onih da se ne bi ukrcao na avion kojim upravlja “jedan od njih”. U osnovi, on predstavlja glas dobrostojeće bjelačke populacije koju ne zanimaju problemi siromašnih i obespravljenih.

Tu dolazimo do razloga zbog čega je i ta Ronaldinhova sedamnaestica na leđima izazvala poprilično podijeljene reakcije: on i Bolsonaro dva su različita svijeta. Odnosno, Ronaldinho dolazi iz svijeta koji Bolsonaro ne može smisliti. Problem je taj što je Ronaldinha do pozicije čovjeka koji može imati snažan utjecaj na Bolsonarovu kampanju doveo upravo nogomet, sport koji je u Brazilu vjerojatno napravio najviše po pitanju socijalne inkluzije i osjećaja uspjeha kroz jednakost i solidarnost.

Ronaldinho je rođen u faveli Vila Nova, smještenoj u Porto Alegreu. S bratom je živio u izrazitom siromaštvu, u drvenoj kolibici iz koje bi mu otac João odlazio na dva posla kako bi stavio barem nešto hrane na stol. Odrađivao bi noćne zaštitarske smjene na Grêmiovom stadionu, onom istom na kojem će Ronaldinho 1998. potpisati svoj prvi profesionalni ugovor, da bi preko dana obavljao fizičke poslove u brodogradilištu, gdje je na radnom mjestu izgubio i život u nesreći. Ronaldinhu je tada bilo samo osam godina.

Sam Ronaldinho često je pričao o brojnim problemima s kojima se susretao tijekom odrastanja, a dobar dio novca koji je stekao ulagao je u pomoć djeci slične pozadine. Susretao se sa siromaštvom, nejednakošću i rasizmom koji ga je pratio sve do samog kraja karijere; pri potpisu za meksički Querétaro 2014. godine jedan tamošnji političar ga je nazvao “majmunom”, a takvi su ga problemi pratili i tijekom vrhunca karijere u Barceloni, unatoč ogromnoj popularnosti.

Njegova podrška tipu protiv Bolsonara negira inkluzivnost na kojoj brazilski nogomet počiva od samih početaka i kroz koju je mijenjao nabolje čitavo brazilsko društvo.

Sve je počelo s Arthurom Friedenreichom, čovjekom koji se vodi kao prva brazilska nogometna zvijezda. Sin potomka njemačkih industrijalaca i tamnopute majke, Friedenreich je imao blagoslov u vidu slobodnog bavljenja nogometom zbog činjenice da je bio izdanak bogate obitelji, ali je jednako tako i problema zbog činjenice da je bio mulat u sportu koji je početkom prošlog stoljeća bio rezerviran isključivo za bijelce. Zbog toga je nerijetko ravnao distinktivnu kovrčavu kosu i koristio rižino brašno kako bi pokušao dodatno posvijetliti boju kože. No, s vremenom je svojom igrom pomogao brisati te rasne granice, postavši jedan od najvećih golgetera u brazilskoj nogometnoj povijesti. Točne brojke variraju, ali tijekom gotovo 30-godišnje igračke karijere zabio je više od 1.000 golova i svojom velikom popularnošću kroz nogomet otvorio put prihvaćanju stanovništva miješane rase u društvu.

U vrijeme vojne diktature, obilježene progonima i mučenjima neistomišljenika, nogomet je nudio dašak nade za razvoj slobodnog i progresivnog društva. Democracia Corinthiana, model direktne demokracije koji je grupa igrača na čelu s velikim Sócratesom postavila kao standard u vođenju svog kluba, Corinthiansa, bila je direktno usmjerena kao primjer protiv rigidne vlasti, odlučne da u proces donošenja odluka uključi samo dio društva koji je smatran podobnim. Time je zapravo pokazaivala kako demokracija može uspjeti.

Mnogo je i drugih priča o utjecaju nogometa na društveni razvoj Brazila s inkluzijom, raznovrsnošću, otporom kao glavnim motivima. Kroz nogomet su i ozloglašene favele dobile notu romantike, a toliki brazilski nogometaši koji su iz njih potekli i opčinili svijet svojim umijećem slavljeni su zbog svog uspjeha unatoč izrazito nepovoljnim okolnostima i pozadini. Baš poput Ronaldinha.

“Taj je idol rođen u kolijevci od slame pod limenim krovom kolibe, i u svijet kreće s loptom pod rukom”, pisao je Eduardo Galeano. Danas taj idol, Ronaldinho, pozira za čovjeka koji ne razumije njegovu kulturu i najradije bi je izbrisao. S loptom u ruci taj idol sav svoj status stečen preko nogometa okreće na stranu čovjeka koji predstavlja sve ono što brazilski nogomet tradicionalno nije. Sve ono što Ronaldinho sam nije.