Ovih dana iz Bergama — tužnog, nesretnog, ranjenog Bergama — dopire pjesma. U jeku pandemije koja je odnijela gotovo 3.000 života u tom, u globalnim okvirima razmjerno malom gradu od svega 120.000 ljudi, javio se i glas koji kao da dolazi iz nekog sada već prošlog života. Popularni pop pjevač Roby Facchinetti, inače i sam rođen u Bergamu, odlučio je svom gradu napisati pjesmu podrške, koja je u kratkom vremenu postala i svojevrsna himna borbe protiv opake bolesti, i to ne samo zato što je sav prihod koji ona generira donirao gradskim bolnicama. U kratkom roku je iz milijuna domova u Bergamu i Italiji odzvanjala njegova pjesma, posebno njena glavna poruka.
“Ponovno ću se roditi, ponovno ćeš se roditi”, pjeva odmah na početku. “Kad sve završi, vratit ćemo se da ponovno gledamo zvijezde”.
Ovih dana razmišljanja o tome kako će svijet izgledati nakon završetka pandemije prožimaju mnoge. Utoliko je Uskrs kao blagdan ove godine došao poput nekog poziva na dodatnu samorefleksiju, bez obzira jeste li vjernici ili ne. U kakvom ćemo obliku kao društvo ‘uskrsnuti’: mi sami, ali i svijet oko nas? Hoćemo li svjedočiti nekoj velikoj promjeni, hoćemo li radi ovoga postati bolji ljudi, empatičniji, skromniji? Jesmo li dobili neku veliku prigodu da krenemo ispočetka? To sve, dakako, ovisi o nama samima, ali ako je suditi po sportu — konkretno, nogometu — unatoč svim katastrofičnim i biblijskim predviđanjima o novom početku i urušavanju nekakvog postojećeg sustava, takvo što je vrlo teško za očekivati.
Naravno, gubici su ogromni i trebati će vremena dok se saniraju.
Nema smisla plakati za sudbinom bogatih jer oni se ionako za sebe pobrinu. Umjesto toga, trebamo se okrenuti onima koji ni prije ove krize nisu mnogo imali
La Liga je izdala projekcije kako je španjolska nogometna elita samo u ožujku zbog pandemije izgubila preko 600 milijuna eura. Gubici u Serie A procjenjuju se na preko 650 milijuna, dok u francuskoj Ligue 1, kojoj su najveći teleoperateri prvi počeli povlačiti sredstva za TV prava za neodigrane utakmice, predviđaju da će ih ovo koštati otprilike 400 milijuna eura. U Njemačkoj je situacija podjednako dramatična: gubici izazvani pandemijom nešto su manji od 800 milijuna eura, a zbog uskraćivanja sredstava iz blagajni TV kuća čak 13 od 36 klubova u prvoj i drugoj Bundesligi bi mogli postati gubitaši. O Premier ligi je bespredmetno i govoriti, jer je njen balon ujedno i najnapuhaniji. Ondje su predviđeni gubici veći od milijardu eura, pa su i klubovi već na samom početku ove priče počeli paničariti.
Ako se stvari postave kroz prizmu gubitaka, onda je lako pasti u zabludu da je ovo veliki, tektonski poremećaj koji ćemo konačno iskoristiti da smanjimo tu ogromnu stratifikaciju i jaz između bogatih i siromašnih, i to na svim razinama. U domovima bogataša koji su sustavno preuzeli igru i odjurili s vrećama novca sada se međusobno glođu, bacaju jedni druge u jame i podmeću jedan drugome nogu: čak i najbogatiji klubovi sada očajnički prebacuju teret krize na sve osim na svoje vlasnike. Mnogi od njih, pogotovo oni u Engleskoj, besramno vrše javni pritisak kako bi prebacili lopticu na igrače, pa čak i na one najniže rangirane članove radne zajednice, s prosječnim plaćama običnih smrtnika.
Koliko je sav taj svijet i dalje iskarikiran najbolje govori Tottenhamov slučaj. Klupski vlasnik Joe Lewis, čija grupa ENIC drži 85 posto vlasništva nad klubom, ‘težak’ je gotovo četiri i pol milijarde funti, dok je predsjednik Daniel Levy na ‘samo’ milijardu. Bez obzira na to, njihovi su rezovi obuhvatili i najniže rangirane klupske zaposlenike, poput radnika na održavanju travnjaka koji zarađuju oko 15 funti po satu. Njima je, u nekakvoj vlastitoj interpretaciji solidarnosti, sam Levy ponudio da taj iznos i dalje zarađuju tako što će održavati okoliš njegove raskošne rezidencije u Hertfordshireu.
Kažu da ratovi izvuku najbolje, ali i najgore iz ljudi. Rat je, naravno, nešto ipak sasvim drugo, ali i ova situacija zaista izvlači i najgore iz onih ljudi kojima je ugrožen profit. Ova kriza će trajati dovoljno dugo da poljulja zidove tog raskošnog nogometnog carstva poput kakvog potresa, ali neće trajati toliko da ugrozi statiku tog dobro ukopanog sustava. Život će krenuti dalje i možda nećemo neko vrijeme vidjeti nastavak hiperinflacije kroz transfere vrijedne stotine milijuna eura, ali onaj tko pomisli da će ovo biti nepovratni udarac na industriju jednostavno živi u iluziji.
Barcelona je, primjerice, ove sezone izglasala budžet od milijardu eura s prihodima od 840 milijuna eura, dok joj za vratom pušu Real Madrid i Manchester United s prihodima većim od 700 milijuna eura. Sam Schalke, koji ne pripada ovom najelitnijem ešalonu, sa svojim bi godišnjim prihodima, koji prema Deloitteu premašuju 320 milijuna eura, mogao pokriti gubitke francuske Ligue 1, a s prihodima Paris Saint-Germaina bi Francuzi kolektivno još izašli i u plusu od 260 milijuna eura.
Zato nema smisla plakati za sudbinom bogatih jer oni se, kako su to sročili Prljavci, ionako za sebe pobrinu. Umjesto toga, trebamo se okrenuti onima koji ni prije ove krize nisu mnogo imali, a sada će imati još i manje.
I dok i u Hrvatskoj na svakodnevnoj razini čitamo o mjerama štednje koje apliciraju naši najveći profesionalni klubovi, u procesima kojima se najviše ogoljuju godine rubnog poslovanja i manjka bilo kakvog sustavnog poslovnog razvoja, priča o onoj velikoj, zaboravljenoj većini se — baš kao i na ovoj globalnoj razini — rijetko čuje. To nisu samo članovi radnih zajednica tih klubova koji također podnose teret proporcionalan onom profesionalnih im kolega na terenu, unatoč neproporcionalnim plaćama. To je svih onih 580.037 sportaša koliko ih je, prema podacima Središnjeg državnog ureda za šport, registrirano u 7.185 klubova. Od njih je u Registar profesionalnih klubova SDUŠ-a registrirano svega njih 17, kategoriziranih u tri sporta: nogomet, košarku i rukomet.
Jasno je stoga da golema većina sportaša u Hrvatskoj funkcionira amaterski ili poluprofesionalno, zarađujući nedovoljno za normalan život, a kamoli za sportski razvoj. Ulaganja u sportsku infrastrukturu su gotovo ništavna. O zdravlju tih sportaša se također sustavno slabo skrbi i potrebne su tragedije da nas osvijeste o potpunom raspadu sustava zdravstvene skrbi mladih u sportu, baš kao što nam je bila potrebna jedna ovakva opća katastrofa da skrene pažnju na važnost javnog zdravstva. Nažalost, potrebna nam je i nova neminovna ekonomska katastrofa da ukaže na važnost javnih sredstava razvoju amaterskog sporta u Hrvatskoj, ali i šire, jer na njemu počiva čitava ova gramziva industrija čije suze skupljamo iz dana u dan.
Svi ti mali lokalni tereni i poligoni na kojima stotine tisuća mladih svakodnevno rekreira i zaljubljuje se u svoje sportove preko noći su postali rasadnik neke druge, zloćudne zaraze, a egzistencija onih koji ih za minimalni novac uvode i odgajaju sada je upitna.
Vlada Republike Hrvatske je prije tri dana u hitnu proceduru uputila Zakon o dopunama Zakona o sportu, kojim će se regulirati usvojene ekonomske mjere za pomoć sportskom sektoru. Iako ih treba pozdraviti, te mjere obuhvaćaju svega 3.000 korisnika za kojih je izdvojeno 40 milijuna kuna prenamjenom sredstava rezerviranih za godišnje natječaje. Kako vidimo, i profesionalni djelatnici u sportu kontinuirano šalju signale u smjeru traženja nekog oblika državnog intervencionizma, prijeteći baukom amaterizma kao nečim strašnim, makar je jedino strašan rezon kojim se pokušava pravdati njihov način poslovanja.
Bila bi to konačna pljuska u obraz svim ovim amaterima i entuzijastima koji već godinama prkose životu na margini kako bi i dalje omogućavali političarima da se kite sportskim uspjesima koje nam upravo ti ljudi omogućuju. A mnogi od njih će sada ostati i bez tih crkavica i iznosa subvencija koji na državnoj razini nisu prelazili svote u protuvrijednosti prosječnog HNL transfera. Za 2019. godinu je SDUŠ primjerice, za poticanje lokalnog sporta i sportskih natjecanja, raspodijelio proračunska sredstva u iznosu od ukupno 11 milijuna kuna. Pa vi računajte.
I zato se u ovim trenucima, dok se brinemo za opstojnost industrije koja sigurno neće propasti, ne smijemo propustiti prisjetiti se svih tih pojedinaca i ekipa koji nakon ovog kriznog vala naprosto neće imati od čega ni preživljavati u sportu.
Sjetite se svojih prvih trenera i trenerica, tajnika i tajnica, onih koji su vas odgajali u sportskom duhu neovisno o tome jeste li se kasnije ostvarili u sportu ili ne. Sada je na nama da raznorazni slogani usmjereni protiv komercijalizacije sporta postanu oruđe u očajničkom pokušaju borbe za sportski život onih najmanjih i najugroženijih, a koji su istovremeno temelj čitavog sporta. Oni su, kao i sportaši koje odgajaju, riječima Facchinettijeve pjesme, zvijezde koje trebamo zaista gledati kad sve ovo završi.
