Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Inferno

Dan kad je požar progutao čitavu tribinu — i s njom 56 ljudi

Martin Fletcher bio je jedan od sretnijih klinaca u Bradfordu tog 11. svibnja 1985. On i njegov mlađi brat Andrew su u rukama imali ulaznice za utakmicu posljednjeg kola trećeligaške sezone u kojoj je njihov klub dočekao Lincoln City i na kojoj je momčadi trebao biti uručen pokal osvajača tadašnje Treće divizije. Na veliku utakmicu na Valley Paradeu krenuli su zajedno s ocem, stricem i djedom; trebao je to biti pravi slavljenički dan, ali će na kraju postati jedan od najcrnjih u povijesti engleskog, kao i svjetskog nogometa.

Tad 12-godišnji Martin će se jedini od obitelji tog dana kući vratiti živ.

Valley Parade nije vidio previše značajnih uspjeha otkako je izgrađen davne 1886. Inicijalno je na njemu igrala ragbi ekipa Manningham, koja se 1903. prebacila na nogomet i postala Bradford City; pet godina kasnije ušla je u Prvu diviziju Football League, a još tri godine kasnije osvojila FA Cup — jedini ‘pravi’ trofej u svojoj povijesti, iako će se potkraj stoljeća vratiti u elitni razred engleskog nogometa nakon 77 godina po nižim rangovima, a 2013. čak dospjeti u finale Liga kupa.

Te 1985. je Bradford s izrazito mladom momčadi odigrao odličnu sezonu, u sklopu koje je zabilježio niz od 13 utakmica bez poraza, a naslov prvaka treće lige potvrdio je kolo prije kraja pobjedom protiv Boltona. Na posljednju domaću utakmicu došlo je preko 11.000 gledatelja — dvostruko više od dotadašnjeg prosjeka — od čega je preko 3.000 ljudi bilo natiskano na glavnu, dotrajalu drvenu tribinu. Gradski list Telegraph & Argus uoči te utakmice posvetio joj je poseban prilog u kojem se otvoreno naglašavalo kako je promocija u Drugu diviziju dobrodošao poticaj za konačno uređivanje te stare tribine koja je tog ljeta, u radovima vrijednima preko 400,000 funti, trebala dobiti čelično krovište, a drvenu konstrukciju trebao je zamijeniti beton.

“Ovo je vatreni pakao”, konstatirao je Helm samo sedam minuta nakon što je blagi dim alarmirao navijače

Uoči početka utakmice kapetan Peter Jackson podignuo je trofej, a ostatak momčadi izašao s natpisom zahvale navijačima za podršku te sezone. Konačno je krenula i utakmica za koju su se svi nadali da će, barem na neko vrijeme, biti i posljednja koju će klub odigrati kao trećeligaš. Nisu znali da će za najmanje 56 od njih to biti i posljednja utakmica koju će vidjeti u svojim životima.

U igri se vidjelo da suparnici nemaju nikakvog rezultatskog imperativa. Približavalo se poluvrijeme, a rezultat je i dalje bio 0:0, pa je koncentracija publike lagano opadala, a fokus skretao na neke sporedne detalje. John Helm, ITV-jev komentator je tako u 40. minuti krajičkom oka primijetio komešanje grupe ljudi u gornjem desnom kutu te duguljaste tribine, i “blagi plamičak svjetlosti” koji je dopirao iz Sektora G. Ljudi su, naime, primijetili kako iz pukotina između redova tribine dopire gusti dim, pa su pohitali obavijestiti zaštitare kako bi se provjerilo o čemu je riječ. No, dok su se zaštitari probili kroz gužvu, stvar je već sama izašla na vidjelo u obliku vatrenih jezika koji su sve brže probijali između tih drvenih redova. Masa je polako počela formirati krug i bježati od otvorenog plamena.

Koliko je tih godina engleski nogomet bio ogrezao u neorganizaciji i zapuštenosti najbolje ocrtava činjenica da su prvi gledatelji već počeli preskakati zid koji odvaja tribinu od terena, tražeći sigurnost na travnjaku, ali se utakmica i dalje razmjerno normalno odigravala. Na prvu je sve djelovalo kao još jedna budalaština kakvih nije nedostajalo na tribinama, ali i na travnjacima tih godina; Terry Yorath, tada Bradfordov trener-igrač prisjetio se kako mu je pažnju s igre tek skrenuo policajac koji je u panici protrčao tik ispred njegove klupe. Naravno, pohitao je pomoći kolegama koji su u velikom broju tjerali ljude s tribine pred vatrenom stihijom koja je nečuvenom brzinom gutala drvenu konstrukciju.

“Ovo su nevjerojatne scene”, vikao je Helm. “Nadam se da tribina neće izgorjeti!”

Snimka policijske korespondencije tog dana najbolje ilustrira koliko brzo se širio požar: prva obavijest o problemu stiže u 15 sati i 41 minutu. U 15:44 prvi navijači završavaju na terenu dok se utakmica još uvijek igra. U 15:46 je čitava tribina nestala u plamenom ognju, dok su se tisuće navijača panično tiskali na terenu. Nisu samo ljudi bježali od golemog plamena, već i od neopisive vrućine koju izgarajuća konstrukcija proizvodi te dima koji prži pluća i guši sve u neposrednoj blizini. Posebno su potresne snimke policajaca koji su izvlačili ljude iz buktinje dok i njih same prži žeravica i vlastita odjeća koja se topila na njima. Šokantna scena osobe koja je potpuno okovana vatrom iskoračila iz tog ognja ostat će urezana u pamćenje ljudi kao insert iz kakvog horrora.

“Ovo je vatreni pakao”, konstatirao je Helm samo sedam minuta nakon što je blagi dim alarmirao navijače.

Tek je očevid, koji je uopće mogao započeti tek dva dana kasnije zbog dima i vrućine zgarišta, otkrio prave razmjere katastrofe i činjenicu da su deseci ljudi izgubili život u vatri.

“Svakog jutro sam odlazio do policijske stanice, gdje je bila postavljena ploča na zid”, prisjetio se mrtvozornik James Turnbull. “Pisalo bi ‘Tijelo broj 1’ i podaci po kojima biste trebali zaključiti o kome se točno radi, tipa zubarski karton ili automobilski ključevi. Nikada me nije napustio taj osjećaj.” No, koliko god morbidno zvučalo, mučna identifikacija karboniziranih tijela navijača nije bila najgori dio istrage. Kada se počeo sklapati mozaik onoga što se dogodilo, tada se počelo i razvijati klupko višegodišnjeg nemara zbog kojeg je ta katastrofa bila tek nesreća koja se, očito, morala dogoditi.

Dok je vatra gutala tribinu, na teren se spustio i Stafford Heginbotham, lokalni poduzetnik koji je još od 1966. obnašao dužnost klupskog predsjednika. Bio je, dakako, u šoku, kao i navijači; međutim, kad se istraga kasnije počela razvijati, sve je više otvorenih pitanja bilo usmjereno prema njemu. Po svemu sudeći, velika većina stradalih doživjela je strašnu sudbinu zbog nelogične konfiguracije te opasne tribine, ali i jednako nelogičnih poteza koje je povukla policija.

Kada je vatra krenula gutati konstrukciju ogromnom brzinom, vremena za razmišljanje nije bilo; oni koji su bili smješteni u vrhu tribine pohitali su prema izlazima, većinom zaključanim nakon početka susreta, dok su oni od sredine prema terenu gubili jako puno vremena na preskakanje dvaju zidova, ali i čitavog niza sjedalica koje su bile postavljene ispod stajanja. U gužvi i panici je na tom dijelu nastao čep, zbog kojeg se mnogi — a posebno stariji navijači — nisu na vrijeme uspjeli domoći razmjerne sigurnosti travnjaka. Sreća u nesreći je bila ta što tribine Valley Paradea tada nisu bile ograđene kao one na mnogim drugim engleskim stadionima.

Za prvi dio problema, slično kao i kod tragedije na Hillsboroughu četiri godine kasnije, odgovornost leži na policijskoj procjeni, zbog čega su tijekom idućih 35 godina više puta otvarane nove istrage, iako je djelovanje mlađih policajaca u konačnici zasigurno spriječilo i gora stradavanja. No, za drugi dio se sumnja sve više okretala prema Heginbothamu, pogotovo kada je postalo očito da je klub u nekoliko navrata, a posljednji put u srpnju 1984., dobivao upozorenja od Ureda za zdravstvo i zaštitu, pogotovo zbog gomilanja smeća ispod te drvene tribine koje je ocijenjeno kao “visokorizični zapaljivi materijal”. Međutim, lokalne vlasti nisu pritiskale klub da na vrijeme poduzme konkretne poteze, pa je stvar samo gurana pod tepih. Odnosno, pod drvenu tribinu.

Također, sam Heginbotham je bio poznat kao noćna mora osiguravajućih tvrtki. Do požara na Valley Paradeu naplatio je milijun funti odšteta od osiguranja zbog čak osam požara na nekretninama u vlasništvu njegovih tvrtki. Posebno je sumnjiva bila buktinja u tvornici igračaka Tebro Toys, čija su četiri kata u prosincu 1977. nestala u plamenu dok u tvornici nije bilo nikog i dok niti jedan stroj nije bio u funkciji. Za svaki od tih požara je Heginbotham izvukao odštetu. Točnije, za svaki osim ovog uvjerljivo najgoreg, u kojem je na kraju smrtno stradalo 56 ljudi, a još 265 ljudi je bilo ozlijeđeno.

Upozorenja koja je klub dobivao u vezi s rizikom vezanim uz tu tribinu posebno su problematična iz perspektive institucionalne brige za sigurnost gledatelja.

Iako je prva službena legislativa usmjerena prema zaštiti zdravlja gledatelja na utakmicama uvedena tek 1975., pet godina poslije pogibije 66 ljudi na stadionu Ibrox u Glasgowu, njene odrednice nisu zaživjele na dobrom dijelu zdanja. Taj propis trebao je osigurati da se silni infrastrukturni nedostaci na engleskim stadionima stručno obrade i nadomjeste baš kako bi se izbjegle ovakve tragedije. Jedan od istaknutih zaključaka u njemu bio i povećani rizik od požara, s naglaskom na stare, drvene tribine koje bi u slučaju požara trebalo moći evakuirati u samo dvije i pol minute. Također, zaključeno je kako se pukotine između drvene konstrukcije moraju zatvoriti i da sav materijal koji se skuplja ispod tribine mora odmah biti uklonjen, dok svaki navijač mora biti udaljen najviše 30 metara od slobodnog izlaza.

Kako je moguće da na Valley Paradeu ni 10 godina kasnije nisu poštivali stavke tog propisa? Odgovor je jednostavan: engleski nogomet tada nije bio zlatna koka kakva je danas. Vlada Margaret Thatcher jest izvršila polovični pritisak da se najnužnije promjene donesu na razini stadiona za najveće utakmice — dakle, prvoligaške i međunarodne. Za ostatak, a pogotovo za niželigaške stadione, glavna je misao bila ta se na njima ne okuplja toliko velik broj ljudi da bi rizik bio zaista poguban. Fatalna je to greška u procjeni i nemaru, koju je na kraju, po svemu sudeći, ogolio izvjesni Australac iz Sektora G, rođak jednog Bradfordova navijača s kojim je tog dana pohodio stadion. On je sam u sklopu istrage priznao da je bacio opušak koji očito nije bio dobro ugašen.

Iako je istraga ukazala na ove bitne detalje, generalni je konsenzus da je odrađena aljkavo i s mnogo rupa. Jako se puno članova rodbine stradalih, ali i preživjelih svjedoka nije moglo u kratkom periodu odazvati na ispitivanja, pa je sudsko vijeće prihvatilo zaključke istrage kako se radi o “nesretnom spletu okolnosti” do kojeg je, međutim, došlo zbog zajedničkog nemara lokalnih vlasti i klupskog vodstva, pri čemu je dvije trećine odgovornosti pripisano klubu. Rezultat toga je da nije bila podignuta optužnica za ubojstvo iz nehaja, ali je klub iz vlastitog džepa morao isplatiti 154 zahtjeva za odštetom koje su podnijeli članovi obitelji poginulih, kao i sami preživjeli. Taj je iznos navodno bio veći od 20 milijuna funti.

Naravno, nisu svi prihvatili to što nitko neće direktno odgovarati za kontinuirano oglušivanje na procedure i opetovana upozorenja o stanju stadiona. Martin Fletcher, dječak s početka priče koji je u toj katastrofi izgubio djeda, strica, oca i brata, inače najmlađu žrtvu tragedije, za 30. godišnjicu je objavio knjigu naslovljenu Fifty-Six: The Story of the Bradford Fire. Detaljnim istraživanjem kojim se godinama bavio upravo je on razotkrio ovaj koloplet sumnjivih okolnosti i otvorenog nemara koji je sezao od Heginbothama i njegovih sumnjivih odšteta, pa sve do vlasti koja se ni nakon tragedije u Bradfordu nije ozbiljno hvatala u koštac sa silnim strukturalnim problemima koji su paralizirali engleski nogomet i odnosili živote.

Istog dana je na St Andrew’su u Birminghamu rulja pogurala zid koji je poklopio i usmrtio 15-godišnjeg gostujućeg Leedsova navijača, dok je 18 dana kasnije na stadionu Heysel u Bruxellesu 39 navijača izgubilo živote kada su Liverpoolovi navijači pri divljanju urušili jedan od nosivih zidova na stadionu. Tek je tragedija na Hillsboroughu četiri godine kasnije prelila čašu vlastima, što se poklopilo i s pojavom konkretnijih planova za komercijalizaciju ligaškog nogometa. No, ni za Hillsborough, kao ni za Valley Parade, konkretni krivci nikad nisu jasno i javno proglašeni, iako je jasno da se u oba slučaja radilo o kontinuirano prikrivanom nemaru vlasti i ostalih uključenih pojedinaca koji su prebacivali odgovornost jedni na druge.

Martin Fletcher punih 12 godina nakon tragedije nije mogao kročiti ni blizu stadiona na kojem Bradford i danas igra svoje, sada četvrtoligaške utakmice. U međuvremenu se ipak odvažio doći, čuvajući tako uspomenu na svoju obitelj koju je klub dodatno ujedinjavao, a onda na kraju i razdvojio na tako okrutan način; na utakmice sada dolazi u dresu sa svojim prezimenom na leđima i brojem 56. Nekoć je očekivao da će doživjeti blistavije rezultatske dane za klub, a sada samo želi da ta priča dobije konkretan zaključak — kako zbog sebe, tako i zbog tih 56 stradalih u tom paklu.

“Bradford City pripada zajednici u Bradfordu”, izjavio je Fletcher za The Guardian. “Ne mogu se odreći nogometnog kluba koji mi je nasljedno usađen. Ali ne želim živiti laž, niti živim nečiju poluistinu. Dva dana nakon požara majka mi je rekla da sam možda sada tu s razlogom. Pa možda je razlog zašto sam tu taj da napokon otkrijem pravu istinu ne samo za moju obitelj, već za obitelji svih ljudi koji su umrli oko mene tog dana.”