Iako je Simone čak u jednom trenutku bio i kapetan Pippu u lokalnoj momčadi, tu je uglavnom i stala njegova prednost. Kada je Pippo 1997. potpisao za veliki Juventus, Simone je i dalje tražio svoj put u trećeligaškom Brescellu.

Naravno, i Simone je kasnije napravio razmjerno respektabilnu nogometnu karijeru s gotovo 200 nastupa za Lazio, s kojim je osvojio i titulu talijanskog prvaka, kao i tri kup naslova te tri superkupa, uključujući i onaj europski 1999. Ali s Pippom se nikako nije mogao nositi, makar to nije ni htio, i to ne iz razloga jer je stariji brat postao tolika napadačka ikona, ovjenčana najvećim dostignućima u klupskom i međunarodnom nogometu. Između braće naprosto nikad nije bilo ni natruha bilo kakve toksične kompetitivnosti, već samo podrška i usmjeravanje, od dana školskih igrališta pa do Azzurra, čiji je dres triput obukao i Simone.

Pippo je, na svoju sliku priliku, stvorio pobjedničku ekipu. No, kao da pritom ponavlja svoju igračku karijeru, jer stigao je do plafona iznad kojeg će teško moći

Nogomet im je, međutim dao novu priliku da se ponovno nađu. Okolnosti su, međutim, nešto drugačije postavljene; nogomet svojim zaslužnicima i dalje odmah daje ruku, koju netko tko je došao iz kakvog malog amaterskog kluba i s pričom talenta kojeg je lom noge ostavio bez ikakve ozbiljne karijere i dalje ne može dobiti. Simone i Filippo su bili veoma različiti po karijernim putevima, ali to je nijansa koja pri idućem koraku i ne znači toliko puno.

Simone je više puta naglašavao kako mu je san postati Laziov trener, i to daleko prije nego što je nakon kratke posudbe u Atalanti 2009. objačio kopačke o klin da bi upisao čuvenu trenersku školu u Covercianu, koju je na kraju upisao i Pippo. Obojica su, doduše, već debelo stjecala trenersko iskustvo u mladim kategorijama Milana i Lazija, klubova u kojima su ostavili najveći trag, ali i u tom segmentu je viđen određeni kontrast između braće.

Mlađi brat je u jednom trenutku bio toliko nesiguran u razvoj karijere da je analitičku i sistematičnu crtu, zbog koje su ga prijatelji prozvali Almanah, materijalizirao kroz diplomu knjigovođe, svoj je drugi diplomski rad bazirao na momčadskom pristupu. Osnovna misao završnog rada mu se rotira oko toga da “mi”, dolazi prije “ja”, ali i da ako “konflikt potencira kompetitivnost”, onda “postaje resurs”.

Kod Simonea, reklo bi se, progovara uloga podređenog, koliko god su to konstantno htjeli izbjeći. On nogomet vidi kroz svoju karijeru, u kojoj je bio pouzdani kotačić momčadi; Pippo nogomet vidi iz perspektive onoga što je uvijek bio: pobjednik.

Nogomet ih je, dakle, prestao uspoređivati kada ih je ujedinio u tim povlaštenim ulogama. Ni Simone ni Pippo nisu trebali kretati od klupe San Nicola, pa ni svoje sada trećeligaške Piacenze. Simone je 2014. diplomirao na Covercianu kao trener u omladinskim kategorijama, da bi početkom 2016. postao Laziov prvi trener kada je Stefano Pioli dobio otkaz. Pippo je na klupu uskočio još brže; on je krajem 2013. obranio svoj diplomski rad, da bi već u lipnju 2014. preuzeo ulogu glavnog Milanova trenera kada je njegov bivši suigrač i još jedan ikonski ‘zaslužnik’, Clarence Seedorf, izgorio nakon samo pet mjeseci na klupi.

I tu se njihova bratska priča naglo okrenula.

Prekid sezone zbog pandemije koronavirusa ulovio je Simoneov Lazio na drugom mjestu ljestvice, a forma rimske momčadi je u usporedbi s Juventusovom sugerirala da ima ozbiljne šanse napasti scudetto, za koji Lazio ne zna još otkako ga je on kao igrač 2000. osvojio. Momčad je pobjeđivala redovito i rutinski, i to kolektivnim naporima, njen najistaknutiji pojedinac Ciro Immobile osjećao se ugodno pridonoseći uspjehu. No, nakon pauze stvari više nisu bile iste i Lazio je pao do četvrtog mjesta. Simone je svejedno dobio priliku voditi momčad u Ligi prvaka, koju je posljednji put igrala 2008., baš negdje kada se on opraštao od igračke karijere.

Istovremeno je i Pippo ganjao svoj niz, ali u drugoligaškom Beneventu. Rezultat mu nije bio loš, pošto je osvojio naslov u Serie B i to sa sjajnih 18 bodova prednosti nad drugoplasiranim Crotoneom. No, svejedno Pippu i njegovima ove sezone malo tko daje ozbiljnu šansu da prežive sezonu i ostanu prvoligaši; zbog manjka kvalitete i širine kadra Beneventu je izglednije da će doživjeti reprizu svoje debitantske sezone u Serie A, kada je 2018. završio debelo zadnji, sa samo 21 osvojenim bodom u 38 odigranih utamica.

Pippo je, na svoju sliku priliku, stvorio pobjedničku ekipu. No, kao da i u tom segmentu ponavlja svoju igračku karijeru, jer stigao je, čini se, do plafona iznad kojeg će teško moći.

S Milanom je izdržao samo jednu sezonu, u kojoj je u 40 utakmica imao katastrofalnih 35 posto pobjeda i bio samo šest golova u pozitivnoj gol-razlici. Nakon što u ambicioznom američkom projektu ‘oživljavanja’ posrnule Venezije nije uspio oploditi dobar start, na kraju druge sezone se kiksom u playoffu za Serie A ponovno našao na cesti. I opet mu je dobrim dijelom na ime ponuđen prvoligaški posao, ovaj put u Bologni. Ondje je prošao još gore nego u Milanu — otpušten je nakon jedne polusezone u kojoj je stigao do tek četiri pobjede u 24 utakmice prije nego što ga je, baš kao i onomad u Milanu, zamijenio Siniša Mihajlović. Pobjeda za kojima žudi je bilo vrlo malo, a ta priča je dobila i svoju poetsku crtu kada ga je u direktnom ogledu u prosincu te 2018. Simone porazio 2:0.

Jučerašnji je Derby degli Inzaghi, kako su talijanski mediji nazvali pripremni ogled Beneventa i Lazija, završio bez golova, ali svakako da će puno drugačija priča biti u prosincu, kada će se dva brata ponovno sudariti u prvenstvenom ogledu.

Naravno, ako ponajprije Pippo dotad preživi u svom zahtjevnom boju. Ipak, sama činjenica da su se braća ponovno pronašla u istom kompetitivnom okruženju priča neku svoju priču, osobito u okolnostima u kojima Simone u sezonu kreće s aurom jednog od talentiranijih i uspješnijih talijanskih trenera mlađe generacije, dok se Pippo mora boriti za kredibilitet spašavajući davljenika od potopa, baš kao što mora spašavati i svoju trenersku karijeru. Njihova je priča slikovita i za onu širu, poznatu, u kojoj igračko ime i status ne znače puno, čak ni ako vam nogomet i dalje zbog njega daje startnu prednost. Na kraju je od svega najbitnija koherentna ideja, jer je ona ta iz koje pobjednički mentalitet zaista dolazi.

Simone je u više navrata naglašavao kako je imao privilegij da mu je najveći uzor na terenu, ali i izvan njega, uvijek bio baš Pippo. Sada je, čini se, on spreman postati uzor starijem bratu.