Taj je ‘faktor’ pao u vodu već jučer, kada se na utakmici Gorice i Šibenika, odigranoj po nesnosnoj vrućini, okupilo 500-njak gledatelja. Dobar je to pokazatelj toga koliko smo skloni skakati na prvoloptašku priču u svrhu pumpanja umjetnog entuzijazma, ne vodeći pritom računa o tome da nekakav sustavni “povratak” gledatelja ne dolazi sam od sebe, već može jedino biti plod kontinuiranog i temeljitog rada na poboljšanju infrastrukture, ali i odnosa prema samim gledateljima.

Primjer ‘Slučaja Desinec’, u sklopu kojeg je, ponovno, ispod medijskog radara prošla vijest o tome kako je Ustavni sud prošlog tjedna utvrdio da su pritvorenom navijaču bila ugrožena ustavom zajamčena prava, novi je detalj u skandaloznoj sagi o neselektivnom ponašanju represivnog aparata kad je riječ o ophođenju s navijačima, zbog čega se čovjek ozbiljno dovodi u rizik čak i samim odlaskom na utakmicu.

Kao i mnogi drugi zakoni, aktovi i dokumenti u ovoj državi, i ovaj Protokol je tek sredstvo da se održi status quo koji namjerno ostavlja ključna pitanja u mraku

Jedan od tobožnjih ‘zaloga’ adresiranja tog problema bila je i inicijativa pristigla iz suradnje Hrvatskog nogometnog saveza i Ministarstva unutarnjih poslova, a koja je rezultirala izradom Protokola o sigurnosti na utakmicama visokog rizika. Taj je Protokol, koji je u potpunosti javno dostupan na MUP-ovim stranicama, i službeno potpisan i ovjeren ovog tjedna, a njime se, eto, taksativno definiraju stavke suradnje između “HNS-a, klubova i policije uoči, tijekom i nakon visokorizičnih utakmica”, što uključuje period od dolaska, preko boravka pa do povratka navijača s takvih utakmica.

Ministar Davor Božinović poručio je kako je protokol izrađen i prema smjernicama iz UEFA-e, tvrdeći kako “standard koji sad postavljaju mora biti standard za vrijeme koje dolazi”. Fascinantno je pritom za primijetiti kako je taj Protokol zapravo donesen isključivo kroz suradnju HNS-a i policije; klubove su na jednom jedinom sastanku predstavljali izaslanici iz Dinama i Hajduka, pri čemu je Hajdukov predsjednik Lukša Jakobušić potvrdio kako je “ključ uključivanja navijačkih skupina u davanju svojih mišljenja o diskriminatornom postupanju”. Navijačke skupine nisu konzultirane, već se Protokol očigledno zadovoljio funkcijom časnika za navijače kao mjerodavnom, iako je u Hrvatskoj ta funkcija svedena tek na kozmetičku razinu. Upitno je uopće u kolikoj su mjeri čak i oni sudjelovali.

Protokol je stoga upravo onakav kakav biste očekivali da bude, uzmemo li u obzir da je nastao u suradnji MUP-a i HNS-a, dviju institucija koje ne samo da ne brinu o razvoju zdrave navijačke kulture, već sve ove godine aktivno rade na njenu gušenju. Dokument od ukupno pet stranica štura je pravnička materija, očekivano reducirana do nedorečene hrpice smjernica u kojima je sasvim nejasna njihova konačna svrha. Štoviše, mišljenje nekolicine odvjetnika koji su prošli kroz Protokol gotovo je unisono da u njemu ima i nekoliko problematično definiranih, odnosno, nedorečenih članaka koji lako u provedbi mogu rezultirati protuustavnim djelovanjem.

Člankom 2 se definira stupanj rizika susreta, i to između ostalog, citiram, “komunikacijom navijača na društvenih mrežama”. Što bi značilo da policija može proglasiti utakmicu visokog rizika ako se dječurlija prepucava po Facebook komentarima, ili ako izradite 15-ak lažnih profila ujedinjenih pod krinkom navijačke skupine, pa tako od potencijalne kup-utakmice između Jadrana iz Poreča i Hajduka dobijete susret visokog rizika jer su (lažne) Šajete na Facebooku najavile da će porečkim ulicama poteći krv.

Definiranje i unificiranje pojma utakmice visokog rizika možda se čine kao stavka koja se podrazumijeva, ali kod nas to i nije baš tako; primjerice, jedna od najvidljivijih promjena koje nosi takva utakmica je i nemogućnost točenja alkohola na stadionu tijekom njena održavanja. Ostaje onda nejasno zbog čega nam, primjerice, s utakmice Rijeke i Šibenika na Rujevici dolaze slike navijača s čašama piva na tribini, dok je u Splitu pri gostovanju istog suparnika na snazi zabrana točenja alkohola.

No, ako naivno podrazumijevamo da ovaj Protokol tu nedoumicu konačno unificira — naivno, jer za takav zaključak imamo samo njegovo postojanje kao ‘zalog’ toga — onda dolazimo i do članka 7, u kojem stoji kako su “Uvjeti prodaje, distribucije i dodjele ulaznica i ograničenja vezana uz unos i korištenje navijačkih rekvizita na stadionu, posebno transparenata kojima se potiče nasilje, mržnja ili druga protupravna ponašanja” stvar koja je propisana “Pravilnikom o zaštiti i sigurnosti HNS-a i primjenjuju se u skladu s odredbama Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima”.

Zakon bi, jasno, trebao biti početna i završna točka pri definiranju bilo kakvog protupravnog ponašanja. U tom je polju i nastaio skandalozni zahtjev Krešimira Antolića da se GNK-u 48 sati unaprijed dostave detalji o transparentima Hajdukovih navijača u onom posljednjem kolu lanjskog prvenstva, i to striktno propisanih dimenzija koje propisuje klub (?), kako bi sam Antolić odlučivao što od rekvizita smije, a što ne smije ući, uz zabranu megafona. Antoliću je to možda jako teško odvojiti, ali to što je on na prethodnom radnom mjestu bio kriminalist ne znači da je on čovjek koji ima pravo biti iznad zakona, odnosno, da propisuje neke svoje zakone.

Protokol praktički daje za pravo Antoliću već u članku 10., u kojem se navodi: “Domaći klub dužan je pravovremeno, a najmanje 10 dana prije odigravanja utakmice visokog rizika, obavijestiti gostujući klub o broju dodijeljenih ulaznica gostujućim navijačima te pravilima unošenja transparenata i drugih sredstava za izvođenje koreografije”. Ta su ‘pravila’ definirana Zakonom o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima i ničim drugim, te se zabrane trebaju donositi isključivo na temelju eventualnih diskrepancija između sadržaja i zakonom propisanih prekršaja. Jer to što se neki sadržaj ne sviđa gospodinu Antoliću ne znači da je automatski i protupravan, a davati sud u ruke takvim ljudima samo dovodi do scena poput onih u posljednjem kolu, kada su gostujući navijači odbili ući na tribinu u Maksimiru.

Najskandalozniji, a možda i najšturiji članak je onaj 9.; u njemu se — nevjerojatno, ali istinito — objašnjava kako će “u slučaju određivanja disciplinske kazne pojedinom klubu u vidu zatvaranja dijela stadiona ili jedne tribine”, HNS i klubovi “nastojati provoditi mjere kojima će se spriječiti da navijači, koji su pripadnici organizirane navijačke skupine, sa zatvorenog dijela stadiona na koji se odnosi disciplinska kazna, kupuju ulaznice i borave na drugim dijelovima stadiona”.

Osim što u njemu MUP po tko zna koji put priznaje da je — čak i uz masovni sustav videonadzora, formiranje špalira i upade na tribinu — nesposoban izdvajati pojedince iz mase, ovaj članak imputira kako će se vršiti neustavna diskriminacija temeljena na kolektivnoj krivnji. Zbog čega bi nekome tko nije sudjelovao u protupravnom ponašanju bilo zabranjeno da podržava momčad s druge tribine samo zato jer je imao ulaznicu za tribinu na kojoj je inače smještena navijačka skupina? Znači li to da će se braniti svima gledanje Gorice ako Good Boys s one glavne tribine pošandrcaju i krenu izvikivati ne znam, rasističke parole? Na takvim se temeljima kolektivizacije navijačkog tijela kroz demoniziranje i dogodio skandal na odmorištu Desinec, za koji je sada i sam Ustavni sud utvrdio kako je u njemu došlo do ozbiljnih kršenja ljudskih prava.

Suludo je da je bilo tko iz klubova potpisao taj članak, što nam daje za pravo sumnjati u kojoj su mjeri predstavnici klubova uopće bili upoznati s konačnim izgledom Protokola, pogotovo jer i Članak 15. naglašava kako će, u slučaju izostanka dogovora klubova oko ovih uvjeta 72 sata prije održavanja utakmice, policija proglasiti “zabranu prisustvovanja gostujućih navijača na stadionu”.

To je lijep punchline ovom krnjem sastavku; u njemu je naglasak na zabranama i ograničenjima bez jasne definicije tih ograničenja. Ovo nije dokument koji pomaže proširiti, ali opet i jasno objasniti granice ponašanja, što bi pomoglo i boljem razumijevanju svih uključenih strana. Ovo je dokument koji ostavlja mnoga pitanja neodgovorenima, a ne njih će, izgledno, ponovno odgovore davati policija, i to neselektivnim zabranama, pendrecima, suzavcima, a tko zna, možda opet i mecima.

Kao i mnogi drugi zakoni, aktovi i službeni dokumenti u ovoj državi, i ovaj Protokol je tek sredstvo da se održi status quo koji namjerno ostavlja ključna pitanja u potpunom mraku, jer bi to značilo da se policiji i Savezu uzimaju mogućnosti za direktne udare na slobodu svih navijača, pošto već prestrogi zakoni ionako jasno omogućuju pripadnicima snaga reda da efikasno uklone i kazne stvarne prijestupnike.

Da nije tako, ovdje bi bilo propisa o, primjerice, odgađanju početaka utakmica ukoliko se nisu osigurali uvjeti za ulazak većine navijača na tribinu, što je kronični izvor frustracije. Isto tako bi se definirali bolji uvjeti za educiranje samog policijskog kadra, čime bi se dugoročno otklonio barem dio nagomilanih frustracija kako u policijskim redovima, tako i u navijačkim. Prema svim izvještajima s Desinca, upravo su frustracije i naizgled neograničene ovlasti taj sukob pretvorile u sukob dviju bandi, pri kojem su na kraju ispaštali i sasvim nedužni ljudi.

Ogromna većina onih koji ipak idu na tribine naših stadiona, pa i onih koji prelaze kilometre kako bi pratili svoje klubove na gostovanjima, spadaju u tu kategoriju. No, HNS-u i MUP-u kao da nije cilj to zaista prihvatiti i krenuti u nekom konkretnom smjeru, već im je jedino bitno donijeti akt kojim, eto, dokazuju da su nešto odradili, i koji mogu definirati kako im nova, vrlo vjerojatno skandalozna i tendenciozna situacija koju sami prouzroče nalaže. Sve to, naravno, u svrhu pranja ruku nakon ‘odrađivanja posla’.

Siguran sam da ćemo se vrlo brzo uvjeriti u efikasnost ovog Protokola; igrom slučaja će to vrlo vjerojatno biti u trenutku kada nam i zaista relevantan uzorak gledanosti da odgovor na to koliko se publika zaista (nije) vratila na stadione. Znat ćemo tada i odgovor zašto.