Na suncu i sjeni

Izađi i bori se

Brazilska Bahia vodi bitke na terenu puno širem od nogometnog. I ponosi se time

Scena počinje s ljudima odjevenima u navijačke majice i dresove koji pokušavaju pjevati i skandirati. Pokušavaju, jer im je preko usta zavezan povez, pa se čuje samo prigušeno mrmljanje koje postaje glasnije i glasnije, sve dok u jednom trenu ti momci i cure ne skinu taj komad tkanine i zaderu se iz sveg glasa: “Bahia!”

“Vrijeme je da navijači dobiju glas”, kaže slogan na kraju snimke.

U Salvadoru, jednom od najstarijih kolonijalnih gradova i prvom brazilskom glavnom gradu, glasova ima koliko duša želi. Nešto, svakako, ima u tome da gradovi koji izgledaju najpitomije obično kriju i najveću strast u sebi, a to vrijedi i za najveći grad savezne države Bahije, stacionirane duž obale Atlantika. Utjecaj portugalskog kolonijalizma najbolje se vidi u gradskom centru, u kojem šarene dvokatnice i uske kaldrme koje ih razdvajaju ostavljaju dojam da ste u starom dijelu Lisabona, a ne na drugom kraju oceana.

Nije, međutim, ta pitoreskna arhitektura jedina kolonijalna ostavština. Ona druga značajna je podosta mračna, pošto je Salvador bio i jedna od prvih luka u koju su Portugalci dovodili afričke robove, zbog čega je danas jedan od etnički i kulturološki najraznolikijih brazilskih gradova, u kojem gotovo milijun i pol ljudi nosi afričke gene. Kolonijalizam je, barem u toj formi, davno iščeznuo, ali problemi su ostali: trgovi u starom dijelu grada, na kojima se svojedobno trgovalo robljem, danas su pod UNESCO-vom zaštitom kao autentična lokacija koju obilaze turisti iz cijelog svijeta. S njima je došla i gentrifikacija, koja je podrazumijevala i nasilno raseljavanje siromašnih potomaka tih robova, a sve to je dovelo i do naglog porasta kriminala u gradu. Salvador je od početka milenija doživio ogromni porast uličnog nasilja i ubojstava.

Problemi koji prožimaju društvo su brojni, ali o njima se ne šuti. O njima se glasno priča i viče svaki put kada na Areni Forte Nova igra Esporte Clube Bahia. Možda za njega niste čuli, ali tamošnji je prvoligaš jedan od najmasovnije podržavanih, kao i i najposebnijih nogometnih klubova u Brazilu.

Igrači su na teren istrčali u dresovima s posebno dizajniranim detaljima naftnih mrlja na dresu, kako bi skrenuli pažnju na zagađenje

Klub je osnovan s prvim danom 1931., kada su Associação Atlética da Bahia i Clube Bahiano de Tênis odlučili ukinuti svoje nogometne sekcije čiji su igrači onda oformili zajedničku nogometnu momčad. Samo par mjeseci uoči službenog osnivanja Brazil je potresla revolucija kojom je svrgnut predsjednik Washington Luís, a umjesto njega je na vlast zasjeo pravnik Getúlio Vargas, koji je samostalno fomirao autokratsku vlast. Između ostalog, ukinuo je slobodne medije i zatirao ljudska prava uz povećanje policijskih ovlasti, što je dovelo i do povećane represije.

U to je vrijeme Bahia rapidno dobivala na popularnosti među narodom koji je od pamtivijeka potlačen, pa je klub vrlo brzo postao najpodržavaniji klub na sjeveroistoku zemlje. Takva je masovna podrška postupno podizala rejting kluba koji je svoje prve zlatne dane dočekao baš negdje kada je politička kriza nakon Drugog svjetskog rata ponovno dosegnula svoj vrhunac. Dok se krajem 1950-ih kuhala nova društvena polarizacija, ona koja će dovesti do novog puča 1964., Bahia je postala i najbolji brazilski klub. U tamošnjim nogometnim kronikama ostalo je zapisano kako su Bahiaçi završili ispred Santásticosa, Santosove praktički All-Star generacije predvođene Gilmarom, Pepeom, Mengálviom, Maurom i, naravno, Peléom. Tih su godina još dvaput završili kao drugoplasirani, 1961. i 1963.

Druga zlatna era za klub bila je ona s kraja 1980-ih. Brazilska demokracija je i tada bila u ogromnoj krizi pod vojnom diktaturom, onom istom koju su s terena rušili Sócrates, Wladmir, Waldemar Pires i Democracia Corinthiana. Bahia je baš tih godina igrala možda i najljepši nogomet u svojoj povijesti, sa Esquadrãom koji joj je 1988. donijela i drugi naslov brazilskog prvaka u povijesti tako što će u finalu doigravanja svladati Internacional iz Porto Alegrea. I kao da je taj klub potlačenih i siromašnih zaista ovisan o turbulencijama, Bahia pođe natrag u rezultatsku sjenu čim se situacija u društvu primiri.

Doduše, kriza demokracije se preselila u Bahijino dvorište. Klub je 1990-ih potpao u ruke pojedinaca koji su njime katastrofalno upravljali, pa je 1997. prvi put u povijesti ispao iz prvoligaškog društva. Dugovi su se gomilali, a i dalje golemo navijačko tijelo nije imalo nikakvo pravo glasa ni načina da spriječi srozavanje ugleda. Shvatili su navijači kako je vrijeme da se sami organiziraju, pa su krajem 1990-ih osnovali udruženje Democracia Tricolor, nazvano po trobojnici s grba. Ujedinili su navijačko tijelo i krenuli u otvorenu borbu.

I to ne samo za voljeni klub.

U međuvremenu je Bahia potonula do trećeligaške razine, ali to je samo povećavalo odlučnost Democracije da vrati klub u ruke naroda: oboren je rekord posjećenosti s prosjekom od čak 40.400 ljudi na domaćim utakmicama, koliko nisu imali ni tradicionalni teškaši u eliti. I onda je 2013. udruženje konačno uspjelo: navijači su preuzeli vlast u klubu i oteli ga iz ruku populista koji su, baš kao i političari koji su ponovno počeli uzimati maha, klub upropaštavali dok su se zatvarali iza demagoških frazetina. Taj trenutak pobjede poznat je kao Fênix Tricolor, uskrsnuće trobojnice.

Iako su šampionski dani daleko, najvažniji je cilj ispunjen povratkom u ruke navijača i pretplatnika koji imaju pravo birati klupskog predsjednika na demokratski način, izborima. Klub se stabilizirao i vratio u prvoligaško društvo, gdje sada zauzima stabilno mjesto u sredini ljestvice brazilske Série A. Naravno, planova za dodatno osnaživanje kluba ne manjka, što potvrđuje i aktualni predsjednik Guilherme Bellintani, treći koji je izabran većinom glasova klupskih pretplatnika. Također, s prosjekom od 27.071 gledatelja Bahia je ove sezone šesti klub po gledanosti među brazilskom elitom.

Ali borba tu ne staje; Bahia je nastala po principima inkluzivnosti, kao klub koji je ujedinjavao ljude u doba kada je vlast radila sve da ih razdvoji i usmjeri jedne protiv drugih, gušeći društvo kroz sve izraženiju socijalnu stratifikaciju. Takvo je vrijeme je u Brazilu ponovno stiglo, pogotovo kroz politike aktualnog predsjednika Jaira Bolsonara, populista koji je na vlast stigao ksenofobnom i antidemokratskom retorikom baziranom na diskreditiranju manjina i siromašnog stanovništva. Njegovu su kandidaturu podržale i mnoge nogometne zvijezde, što je i najpopularniji nacionalni sport gurnulo u službu političara.

O tome koliko je ta nova oštra polarizacija pod Bolsonarom uzela maha najbolje govore brojke. Brazilska ekonomija je ponovno na rubu recesije, a nezaposlenost broji 13,4 milijuna ljudi bez stalnih prihoda (Brazil ima oko 210 milijuna stanovnika), s tim da stručnjaci opominju kako bi ta brojka mogla biti i dvostruko veća. Inflacija je također ogromni problem, s cijenama koje su skočile i do 25 posto, dok je BDP u kontinuiranom padu.

Bolsonarova opasna retorika uzrokovala je istovremeno formiranje paramilitarnih jedinica kojima je naizgled sve dopušteno u ratu protiv manjina i siromašnih; nasilje nad, primjerice, LGBT zajednicom koju je Bolsonaro otvoreno demonizirao u kampanji je u stalnom porastu, a jedan od vodećih boraca za prava seksualnih manjina u saveznoj državi Bahiji ubijen je u jednom od mnogobrojnih napada na pripadnike LGBT zajednice u Brazilu. Pod Bolsonarom je Brazil stigao na rub ekološke katastrofe, s posječenom i popaljenom Amazonom te kilometrima obale prekrivenih naftom iz još neutvrđenih izvora.

I dok se mnogi veliki klubovi ne žele zamjerati opasnoj političkoj eliti, Bahijina Democracia Tricolor stoji kao glas potlačenih koji se bore ne samo za slobodu svog nogometnog kluba, već i slobodu te demokraciju u brazilskom društvu. U klubu postoji i tzv. “Nukleus afirmativnih akcija”, nešto nalik PR odjelu u kojem skupina sociologa, antropologa, pravnika, ali i pripadnika različitih manjina — etničkih, seksualnih, pa i osoba s invaliditetom — svakodnevno vodi računa o potrebama s kojima se društvo u cjelini suočava. Oni zajedno sa svojim navijačima definiraju poruke koje treba poslati, a momčad ih na terenu odašilje u javnost.

Tako su igrači ranije ovog mjeseca igrači izašli na teren s imenima Dandare i Zumbija dos Palmaresa, vođa pobune protiv robovlasnika u 17. stoljeću, kao i onim Moe de Katendêa, učitelja capoeire koji je lani ubijen u politički motiviranom napadu. Navijači su u znak podrške demoniziranoj LGBT zajednici osnovali i podgrupu zvanu LGBTricolor, koju je klub podržao sloganom “Vi ste naši i mi smo vaši”. Žene su također važan dio navijačkog tijela, a u zemlji čiji predsjednik diskreditira kritike na njegove seksističke ispade opaskom kako su kritičarke “preružne da bi bile silovane”, Bahia odgovara specijalnim jedinicama koje su tu da reagiraju na svaku prijavu o eventualnom uznemiravanju na tribini, i to putem posebno razvijene klupske aplikacije.

Posljednji čin je usmjeren na osvještavanje o ekološkoj katastrofi koja je uzela maha; igrači su na teren istrčali u dresovima s posebno dizajniranim detaljima naftnih mrlja na dresu, kako bi skrenuli pažnju na zagađenje naftom koje je pogodilo i sam Salvador.

Bitno je naglasiti kako klub želi da igrači samovoljno prenose te poruke, svjesni da i među njima ima onih koji su Bolsonarovi glasači. Poanta nije da se demokracija širi prisilno, kažu, već u akcijama sudjeluju oni igrači koji zbilja vjeruju da klub treba stajati na braniku brojne populacije koja je sve ugroženija.

“Vjerujem da je Bahia već utjecala i na ostale klubove”, kaže Douglas Friedrich, prvi vratar momčadi. “Nadam se da mi kao igrači možemo postati još aktivniji po pitanju ovih problema. Naravno, nisu svi spremni istupiti javno na ovaj način, ali mene to osobno motivira jer nogomet spaja ljude koji žele dobro.”

S njim se slaže i trener seniora Roger Machado, jedan od tek dvojice tamnoputih trenera u brazilskoj Série A. Osim solidnih rezultata Machado je privukao pozornost i govorom u kojem je oštro osudio strukturalni rasizam u brazilskom društvu, koji je pogotovo izražen u tako etnički raznolikom društvu kao što je ono u Bahiji. Klub također vodi računa o tome da je Bahia i regija s jednim od najnižih BDP-a po glavi stanovnika u Brazilu, pa se u klubu vode maksimom viđenoj kod Borussije Dortmund, a koja kaže da je bolje imati više sjedalica prodanih po nižoj cijeni nego manje njih po visokoj.

“Bahia kao klub i kao regija su mi dali snagu da istupim protiv rasizma i ostalih problema”, rekao je Machado. “Ako na kraju moje biografije jednog dana bude stajalo kako sam baš ja pomogao u razvoju sporta — ali, još važnije, i u razvoju sporta kao alata za društvene promjene, moći ću umrijeti u miru”.

Bahijin primjer zaista u ovim vremenima šalje i globalnu poruku.

Nogomet je oduvijek bio više od sporta, a njegova otvorenost i temelji koje su uvelike sazidali pripadnici potlačenih društvenih skupina uvijek su bili poticaji pozitivnih promjena. U eri fake newsa, populizma i sveopćeg srozavanja političke pismenosti i otuđenosti koju onda koriste populistički političari za provođenje svoje agende i osobne koristi, ljudi sve više zaziru od miješanja politike i sporta, ali je prava istina da su te dvije stvari nerazdvojne od samih početaka.

Pitanje je samo kako ćemo dopustiti da se miješaju: tako što će diktatori i populisti prisvajati moć koju nogomet ima, tražeći podršku od poznatih nogometaša iako ih načelno zbog njihove pozadine preziru kao i mahanjem iz svečanih loža, ili vraćanjem nogometa narodu i promicanjem poruka koje služe boljitku cjelokupne populacije?

Bahia je jasno odabrala ovaj drugi put, pronalazeći podršku u desetljećima borbe zajednice iz koje je nogometni klub i potekao. Ta kultura borbe i otpora mu omogućuje sigurnost koju uzvraća tako što svoj stadion pretvara u sigurnu zonu u kojoj je jedino bitno da se svi ljudi dobrih namjera i sa strašću prema nogometu i klubu osjećaju dobrodošlima. Bahia se ne pokušava distancirati od važnih segmenata svoje povijesti i identiteta, kao što to rade neki domaći nogometni klubovi, pa čak i kada im nakon par loših rezultata znaju prigovarati kako se više bave socijalnim pitanjima nego nogometom. Ovo drugo je ipak trenutno realna pozicija među elitom koja zapravo i nije loša, ali naravno da bi navijači uvijek htjeli bolje.

Uostalom, Bahijin slogan je Nasceu para Vencer, što će reći da sebe smatraju rođenim pobjednicima. Samo što ponekad postoje i veće pobjede od onih na terenu, a Bahia ih ne izbjegava igrati.