Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Izgubljeni u trenutku

Kad kiks postane ožiljak: priča o chokerima

Sport nudi puno nezaboravnih trenutaka koji se usade u kolektivnu memoriju bilo kao impuls za sretno podsjećanje ili gotovo kao trauma. Pitajte samo Talijane, primjerice.

Gotovo 95.000 ljudi pratilo je s tribina krcatog Rose Bowla u Pasadeni prvo finale u povijesti Svjetskog prvenstva od ukupno dva koje je će dobiti pobjednika tek nakon raspucavanja s bijele točke. Po mnogima je to bilo pomalo i nepravedno s obzirom na generalnu kvalitetu nogometa na tom prvenstvu, ali kao da se tu i sudbina zaigrala pa je odlučila rasplet ostaviti za sam kraj.

Roberto Baggio jedan je od heroja talijanskog nogometa, a njegov se čuveni repić na tom prvenstvu njihao u slavlju čak pet puta, i to kada je bilo najvažnije – u utakmicama drugog kruga. Onima u kojima nemate baš previše prava na pogrešku. Spasio je Italiju dvama pogocima protiv Nigerije u osmini finala, pogotovo kasnim golom u 89. minuti za izjednačenje i produžetke, u kojima je iz jedanaesterca donio teško izboreni prolaz. Zabio je Španjolcima u četvrtfinalu, da bi s dva komada riješio Bugare u polufinalu.

Tog je popodneva u Pasadeni protiv Brazila ponovno trebao biti spasitelj. U raspucavanju su promašili kapetan Franco Baresi i trofejni milanista Daniele Massaro. Iako je Gianluca Pagliuca pročitao prvi jedanaesterac Márciu Santosu, Romário, Branco i Dunga bili su precizni, stavivši dodatni pritisak na Baggija.

Peti jedanaesterac, ili jesu ili nisu.

Zalet, šut i – lopta ode nebu pod oblake.

Repić je ovog puta ostao nikad viši, ali zbog pognute brade razočaranog Roberta. Svih pet golova i put do finala praktički na njegov pogon postali su priča o tragičaru; da danas pitate prolaznika na cesti što pamti s tog Svjetskog prvenstva, ogromne su šanse da spomene taj jedanaesterac. Sam je Baggio priznao kako je taj penal sa sobom uvijek nosio kao nekakav krimen.

Pitanje kolektivne memorije stresan je aspekt života svakog vrhunskog sportaša, pogotovo u eri goleme komercijalizacije sporta. Na emotivne temelje populacije koja duboko proživljava svaki vaš potez dolazi i teret silnog novca i poslova koji nerijetko često ovise baš o jednom takvom trenutku; o jednom pogotku ili promašaju.

Svi prolazimo kroz stresne situacije zbog odgovornosti zbog svojih djela i poteza koje povlačimo, ali reperkusije se odnose samo na nas i našu neposrednu okolinu. U ovom slučaju usađena kolektivna trauma zbog jednog takvog promašaja može vas stigmatizirati za cijeli život, makar nitko iz vašeg užeg okruženja, ljudi do kojih vam je zaista stalo, nije zapravo oštećen.

U sportu je, kao i u životu, nažalost izgledno da možete postati i junak i propalica zbog samo jedne situacije

Pitajte samo Moacira Barbosu, brazilskog vratara čija je katastrofalna pogreška omogućila Urugvaju da osvoji naslov svjetskog prvaka pred krcatom Maracanom u finalu 1950. Jedan kiks, iako je Barbosa do tog trenutka sjajno branio, obilježio je čitavu naciju i izrodio se u Maracanazo – nacionalnu katastrofu. Barbosa je kasnije ritualno spalio vratnice s te utakmice, ali ni taj pokušaj skidanja uroka nije pomogao. Čak 20 godina kasnije sretao se sa scenama poput one kad je majka u dućanu svom djetetu pokazivala na njega uz riječi “pogledaj ovog čovjeka, on je uspio rasplakati cijeli Brazil.”

Sam Barbosa je umro sa tom stigmom. “U Brazilu je najveća moguća zatvorska kazna 30 godina”, pričao je malo prije svoje smrti 2000. “Ja sam odslužio 50”.

Teret koji takve velike utakmice nose, pogotovo za predvodnike svojih momčadi, ogroman je psihološki zalog. Počevši od prvih četvrtfinalnih utakmica Lige prvaka, na rasporedu već ovog tjedna, preko završnice prvenstava pa sve do finala Svjetskog prvenstva 15. srpnja, moći ćemo na djelu ponovno vidjeti situacije koje iznjedre big game igrače, ali i one koje bije glas chokera.

Gonzalo Higuaín se vjerojatno ježi perioda pred njim, jer upravo za njega ljudi često govore da je jedan od najpoznatijih kiksera u velikim utakmicama

Prvo je stiglo finale prošlog Svjetskog prvenstva i njegov nes(p)retni promašaj u 21. minuti. Godinu dana kasnije promašio je vrlo dobru prigodu – makar ne ‘mrtvu’, kako je sada mnogi gledaju – u 90. minuti finala Cope Américe, da bi u kasnijem raspucavanju s bijele točke poslao, kao i Baggio, loptu u oblake. Još jednu godinu iza, u reprizi tog finala protiv Čilea, Higuaín je imao situaciju jedan-na-jedan pred golom, ali je uslijed neodlučnosti reagirao šeprtljavo i poslao loptu pored vrata.

Tri izgubljena finala, tri (i pol) ključna trenutka u kojima je Higuaín, napadač od 90 i kusur milijuna eura, mogao – a po mnogima i trebao – okrenuti stvari u korist Argentine.

Na to su mu počeli vaditi i statistike u klupskom nogometu, koje su govorile kako čovjek četiri godine nije zabio u knockout fazi Lige prvaka. Do prošlog proljeća i ogleda s Monacom, kojem je zabio dvaput, Higuaín je imao učinak od dva zgoditka u 24 susreta druge faze najelitnijeg klupskog natjecanja. Naravno, astronomska svota koju je Juventus isplatio za njegov transfer samo je dodatno potencirala seciranje svakog trenutka provedenog na terenu, kao i težine svakog postignutog gola.

Iako je preživio tako fanatičan grad kao što je Napulj, Higuaín nije mogao izbjeći gnjev podjednako fanatične nacije kojoj pripada. Tri izgubljena finala s Argentinom – nakon trećeg je svoje inicijalno povlačenje iz međunarodnog nogometa objavio Lionel Messi – stavile su Higuaína u položaj lica s tjeralice. Kolektivna trauma nije bila intenzivna kao u Barbosinu slučaju, ali progon je bio neumoljiv.

Doživio je višestruke verbalne, ali i fizičke napade. Primjerice, navijač ga je ulovio ispred noćnog kluba tijekom odmora na Ibizi, rugajući mu se kako “ne može pogoditi ni penal”. Netko bi možda reagirao tako što bi ga otpilio, ali Higuaínu se nakupilo i situacija je gotovo eskalirala u masovnu tučnjavu. Na udaru se našla i njegova obitelj, a sve je to bilo previše za El Pipita – koji je, kao i Messi, zbog svega ozbiljno razmišljao o napuštanju reprezentacije.

Međutim, ako svedemo pitanje u realne okvire, onda je jasno kako Higuaín nije zbog toga loš napadač, dapače. Da, ima svoj osebujan stil koji zna biti prečesto i zahtjevan u određenim trenucima, ali u svojoj plejadi sposobnosti on je elitni napadač, koji pripada razini koju je dosegnuo. Cijena je samo stvar tržišnih okolnosti.

Baggio je naučio svoj promašaj nositi kao ožiljak; tu je kao vječni podsjetnik, ali nije utjecao na njegovu kasniju igru i uspjehe. Barbosin kiks nije bio ožiljak, on je bio gotovo amputacija. Higuaínova rana je svježa i, iako sve upućuje na to da je zacijelila poput one Baggiove, njen slučaj nam pomaže shvatiti što dovodi do okolnosti u kojima netko s takvim elitnim karakteristikama postane poznat kao nepoželjni choker.

Phil Johnson je sportski psiholog, koji je surađivao i s igračima poput Radamela Falcaa. U intervjuu za britanski Goal, osvrnuo se detaljnije upravo na Higuaínov slučaj kao jedan od najzanimljivijih u toj sferi.

“Kada ste poniženi na osobnom nivou”, priča Johnson, “to predstavlja šok za organizam, onaj koji ostane ukorijenjen duboko u živčanom sustavu. To pamti vaš mozak, a onda i vaše tijelo”.

Njegova je teorija da ta ukorijenjena trauma stvori ciklus sprege između psihe i motorike, u kojoj igrač razvije blokadu koja se onda manifestira kao i mnogi tipovi traumatičnih iskustava, kroz fizičku reakciju. Johnson je, proučavajući slične slučajeve, povukao jasnu paralelu između post-traumatične faze i igračkog učinka. Jedna od odlika ljudske podsvijesti je ta da osigura sve kako bi organizam izbjegao loša iskustva u budućnosti.

“Slično je i nakon oporavka od ozljede križnih ligamenata”, Johnson nastavlja. “Igrač će oklijevati ući u duel jer mu mozak traži način kako da ga zaštiti. Tako je i kod Higuaína; u situacijama kada samo treba pravilno udariti loptu, javi se okidač zbog kojeg će lopta otići daleko preko grede. U pitanju je podsvijest, odnosno situacija u kojoj se dvije moždane hemisfere ne povezuju”.

Kao dodatne primjere nudi slučajeve Johna Terryja i Fernanda Torresa. Prvi se, unatoč statusu karakternog vođe, godinu i pol dana nije usudio pucati jedanaesterac nakon promašenog u moskovskom finalu Lige prvaka 2008. Drugi je po dolasku na Stamford Bridge nakon par početnih tragikomičnih promašaja započeo svoju kolotečinu, onu koja ga je profilirala u jednog od najskupljih i najismijavanijih pojačanja u povijesti Premier lige.

Ako velika očekivanja ne donesu velike rezultate, postoji dobra šansa od razvijanja velike traume koja onda postane kronični problem psihološke prirode. Pogotovo ako je posrijedi situacija u kojoj vaš učinak direktno utječe na stanje duha tako fanatične populacije.

Zapravo, svi elitni igrači opisom posla do tog statusa dođu i svojim učinkom u velikim utakmicama, jer su te dvije etikete jasno povezane. Dakako, preduvjet je u oba slučaja posjedovanje izrazite mentalne snage i spremnosti na sve okolnosti koje takve situacije nose. Svaki će igrač kazati kako je uvijek sanjao zabiti ključni pogodak za ekipu koju obožava, nakon čega će njegovo ime skandirati desetine tisuća razdraganih navijača. Nitko s druge strane ne zamišlja scenarij u kojem će tu istu prigodu promašiti, pa će iste te desetine tisuća navijača tražiti vašu glavu na kolcu. U sportu je, kao i u životu, nažalost izgledno da možete postati i junak i propalica zbog samo jedne situacije.

Priče poput one u kojima su se našli Barbosa, Baggio, Torres, Higuaín i još stotine vrhunskih sportaša nekima će zvučati idealnima za reći onu staru poslovicu kako ‘i bogati plaču’. Međutim one nam trebaju poslužiti kao primjer koliko utrka za novcem, slavom i ispunjenjem velikih očekivanja mogu proporcionalno strašno razoriti nečiju psihu, toliko da više ne bude u mogućnosti obavljati ono što je čitav život želio raditi.

Johnson je napomenuo kako, naravno, igrač može sustavnim radom i terapijom izaći iz domene tog psihološkog, odnosno motoričkog grča, ali da je proces nerijetko dugotrajan. Higuaín pokazuje da se othrvao dijelu pritisaka; nakon što je golovima protiv Monaca lani natjerao kritičare da prekinu brojati negativne rekorde, ove je sezone ponovno zabio ključan pogodak Napoliju pred krcatim San Paolom; stadionom koji ga prezire kao izdajnika. Tim je golom Juventus napravio ključan korak prema novoj tituli prvaka, a s tri pogotka i asistencijom u dvije utakmice osmine finala protiv Tottenhama odveo je Juve do četvrtfinala Lige prvaka.

Iskupljenje je tu pronašao, ali preostaje mu sada ono najveće. Iako se mnogi navijači tome protive, vrlo je vjerojatno da će Higuaín dobiti prednost u Rusiji ispred Sergija Agüera u vrhu napada pogubljene argentinske reprezentacije. Možda nije palio ‘proklete’ mreže Maracane kao Barbosa vratnice, ali ima još jednu priliku na najbolji način u potpunosti skinuti omču i protjerati kletvu iz svoje podsvijesti. Upravo ga loša situacija u nacionalnoj selekciji može prometnuti u filmskog junaka, koji je od chokera i razočaranja postao spasitelj.

So here I go is my shot / Feet fail me not ’cause maybe the only opportunity that I got