Ma što nam govorili, slike s predstavljanja igrača svakako nose dublje značenje. Oni kiseli osmijesi, dok drže olovke u maniri školaraca na foto-uspomenama s prvog dana škole, često govore o neizbježnosti pozicije u kojoj su se našli i o njenom prihvaćanju. Tu smo, gdje smo, što se ono kaže.
Međutim, kad je James Rodríguez, svojedobno ponajveća nadolazeća zvijezda svjetskog nogometa, više rastužio nego šokirao svijet objavom da sa svega 29 godina potpisuje za katarski Al-Rayyan, kiseliša na fotografiji možda i jest malo i bilo, ali u očima mu je i dalje bio vidljiv onaj dječački, vragolanski žar. Godinu dana kasnije, slična je priča bila i kad se, nakon raskinutog ugovora u Kataru, ponovno pokušao približiti europskom oltaru potpisom za Olympiakos; jednu tužnu epizodu kasnije, i dalje je to lice djeteta koje želi igrati nogomet.
Ali nekoliko mjeseci kasnije žara više nema. Pa, gdje je nestalo to dijete?
Za odgovoriti na to pitanje treba otići u prošlost. Dalje od umjetnih katarskih gradova i grčkih luka, dalje i od terena na kojima je prije svega devet godina — a čini se kao da je cijela vječnost prošla — zabijao najljepše golove na Svjetskom prvenstvu i svojim igrama podizao svijet na noge. Da bismo shvatili gdje je nestao taj klinac, treba otići daleko na prašnjave terene Ibaguéa, grada u središnjoj Kolumbiji poznatog i po statusu kolumbijske glazbene metropole. Jamesova se obitelj se onamo preselila iz pogranične Cúcute zbog ugovora koji mu je dobio otac, i sam nogometaš.
Možda bi ga nogomet svejedno ostavio iza sebe i da je odigrao sve karte onako kako je trebalo. Ali barem ne bi pri kraju karijere lovio vlastitu sjenu
Jedna od anegdota govori o tome kako je tada dvogodišnjeg Jamesa kum — koji se kasnije, u očevom odsustvu zbog karijere, brinuo za njegov nogometni razvoj — odveo na trening lokalnog drugoligaša Cooperamos Tolime. Iako je jedva stajao na nogama, James je jurišao gore-dolje uz teren kako bi kopirao svaku vježbu koju je ekipa izvodila, sve dok ga i posljednji atom snage nije izdao. Samo tri godine kasnije postati će dio pogona u klubu Academia Tolimense, dok je sa nepunih 13 godina bio najbolji igrač čuvenog turnira Pony Futbol, na kojem se obično profiliraju buduće zvijezde kolumbijskog nogometa. Osim što je u finalu pogodio izravno iz kornera, James je turnir završio i kao najbolji strijelac, a i igrač.
U Envigadu, koji ga je tada ‘ukrao’ Tolimenseu zahvaljujući kontroverznom vlasniku Gustavu Adolfu Upeguiu i njegovim vezama s kolumbijskim podzemljem, Rodríguez je insistirao na tome da radi dodatne sate s najboljim privatnim trenerima, iako je Upegui usuo goleme novce u klupsku akademiju u Medellínu. Bio je to tada iznenađujuće savršen testament urođenoj posvećenosti i željom za napretkom koju je James imao, iako je on bio apsolutno svjestan svog prirodnog talenta.
Upravo ga je takav pristup i doveo do toga da nakon svega jedne utakmice za seniorsku momčad u Envigadu završi u argentinskom Banfieldu i ondje postane najmlađi stranac koji je ikada zaigrao u argentinskom prvoligaškom nogometu. Upravo je zato i postao najbolji igrač na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Kolumbiji 2011., i upravo je zato s 22 godine oduševljavao na onom ‘pravom’ Svjetskom prvenstvu, u Brazilu, s nastupom koji ga je i vinuo među samu elitu.
Činjenica da je već nakon toga njegova priča počela pomalo stagnirati, baš kao i dojam s fotografija, ne odaje cijelu istinu, ali sugerira ono najbitnije.
Nogomet se, kao i društvo, razvija velikom brzinom, najvećom u svojoj povijesti. Što je vrijedilo danas već ne mora u smislu trendova vrijediti sutra, a adaptacija na takve uvjete postala je faktor koji dijeli dobre trenere od legendarnih, kao i solidne igrače od generacijskih nositelja. Te je 2014. trend i dalje favorizirao slobodnu rolu za tako elitne kreativce poput njega; izbivanje Radamela Falcaa sa Svjetskog prvenstva, pošto se nije stigao na vrijeme oporaviti od teške ozljede ligamenata zadobivene u siječnju, otvorilo je dodatni prostor za Rodrígueza, koji se sa svih strana ubacivao u centralne zone terena. Ali, budućnost je stigla brže nego ikad i za ostati na vrhu trebalo je raditi više, pokrivati bolje, jačati koliko i gađati.
U prijevodu, Jamesu više nije trebao samo mlađi on s Pony Futbola; trebao mu je onaj klinac koji je taj žar nadogradio trčanjem uz aut liniju oponašajući vježbe, a još više onaj koji se nije šlepao na talent, već je plaćao dodatne treninge.
Ironično, ispada da mu je čavao u lijes elitne karijere zabila baš legendarna desetka, a to je Zinedine Zidane.
Njegov je Real Madrid bio vrhunac pragmatičnosti u kojoj za Kolumbijca nije nalazio mjesta. Potez kao u onom polufinalu koji je Zidaneov Real 2018. igrao protiv Bayerna, u koje je krenuo s Lucasom Vázquezom, a Isca već na poluvremenu zamijenio Marcom Asensiom — što je u konačnici i poguralo Real do velikog preokreta — idealna je ilustracija Zidaneova pogleda na momčad. Znakovito, James Rodríguez već je tad bio na suprotnoj strani, spašavajući karijeru nakon što ga je Zidane poslao u izgnanstvo, u koje će ga ispratiti i Isco kao još jedan posrnuli talent sa sposobnošću očaravanja publike potezima. Zidane je te večeri pokazao da zna izaći kao pobjednik u okruženju modernog nogometa, u kojem je James i slikovito ispao gubitnik.
Sve poslije toga bilo je spašavanje nečeg što se očito spasiti ne može. Očinsku je figuru pronašao u Carlu Ancelottiju. Ovaj je to prigrlio, vidjevši u njemu odsjaj Andrea Pirla za kojeg je također onomad morao raditi barem jedan, ako ne i dvojica igrača, pa ga je povlačio za sobom od Münchena do Liverpoola, od Bayerna do Evertona, sve kako bi dočekao idealan kontekst i razinu u kojoj će njegov štićenik napokon pokazati da za njega još ima mjesta.
No, priča se ponavljala neovisno o kontekstu; James bi dao natruhe pripadanja, ali onda bi uvijek došla neka neugodna ozljeda ili neki pad forme, ili samo opća bezvoljnost, i ta iskra bi se ugasila. I sa svakim tim ispadanjem iz forme u prvi plan je dolazila njegova plaća, jedino što je ostalo kao relikt igrača kakav je bio, dok je u odsjaju tih vragolastih očiju više bila plastika na jahtama ili ekran tableta na kojima je snimao bizarne promo spotove za nekakve jeftine mobilne videoigre. Vrhunac je došao kada je sudjelovao u Twitch liveu s Evertonovim navijačima, u kojem ih je mrtav-hladan pitao s kim momčad igra tog vikenda: “Nemam pojma ni s kim igra Everton”, ispalio je na streamu.
James je tog ljeta napustio Everton kao 29-godišnjak koji se predao. Onaj hipertalentirani i radišni klinac odustao je u trenutku u kojem je trebao najviše evocirati sebe iz Ibaguée i Medellína; dok se borio riješiti kompleksa mucavog mršavka iz djetinstva, imao je razlog za gurati dalje. Ali nažalost, baš kad je dao natruhe nekog novog sebe, ostavio je vlastitu priču na razini na kojoj se mnoga pitanja koja se sad kad je sa 31 godinom opet završio kao slobodan igrač, ponavljaju vjerojatno po posljednji put.
Možda bi ga nogomet svejedno ostavio iza sebe i da je odigrao sve karte onako kako je trebalo i ostao vjeran onom davnom, motiviranom sebi. Ali barem se ne bi pronašao u situaciji da pri kraju karijere lovi vlastitu sjenu.
