Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Jednooka kraljica

Kako je bjeloruska liga zbog korone preko noći postala popularna

U neku ruku zaista djeluje kao oaza. Ali i oaze brzo mogu postati fatamorgana kada se dovučete do njih.

Potreba za iluzijom neke normalnosti odvela je i mene do prijenosa utakmice bjeloruske lige — one između Dinama iz Bresta i Slavije Mazir, dviju momčadi koje među sobom kombinirano imaju tri naslova bjeloruskog prvaka, kao i pet naslova osvajača domaćeg kupa. Priznajem, nisam pomno pratio događanja, pa čak ni to hoće li bivši Hajdukov bećar, danas 35-godišnji Artem Milevski, podebljati svoj učinak koji i dalje stoji na jednom pogotku u tri kola. Sam prijenos je bio bizaran — i to ne samo radi scenografije koja je podrazumijevala tek pokojeg namjernika na tribinama OSK Brestskog, koji inače može primiti nešto više od 10.000 ljudi. Slika je bila zrnata, podosta ispod nekih općih standarda, a sam signal rastrzan, isprekidan. Ali ništa od tog nije bilo bitno; želio sam samo čuti zvuk komentatora i upiti neizvjesnost utakmice čiji ishod ne možemo znati.

Poput kakvog narkomana, želio sam svoj šut, ma kako jeftin bio.

Bjelorusija je zemlja od nekih devet i pol milijuna stanovnika koja u trenutku pisanja ovog teksta ima 562 potvrđena slučaja zaraze koronavirusom, a osam ljudi je umrlo. Zaraza se i ondje neupitno širi unatoč visokom postotku testiranja — još prošle nedjelje zabilježili su 94 zaražena bez smrtnih slučajeva — ali za državni vrh je to gotovo pa irelevantna informacija. Aleksandar Lukašenko, predsjednik kojeg Zapad vidi kao autokrata, a Rusija kao glavnog izaslanika svog geopolitičkog utjecaja u toj državi, u nekoliko je navrata praktički ismijavao prijetnju nadolazeće pandemije. Štoviše, kamere bjeloruske televizije su ulovile Lukašenka kako u dresu bjeloruske hokejaške reprezentacije hakla u dvorani.

U slijepo nogometno doba, Bjelorusija je jednooka kraljica

“Nema vam ovdje virusa”, razdragano je kazao Lukašenko. “Ne vidite ih kako lete naokolo, zar ne? Ovo je hladnjak, ovaj sport najbolji je lijek protiv njih.” Nema tome dugo da je narodu preporučio “votku, rusku saunu i rad u polju” kao najbolji lijek protiv koronavirusa.

Na njegovu je tragu — doduše, nešto artikuliranijem — i Vladimir Bazanov, koji je prije točno godinu dana preuzeo dužnost predsjednika Bjeloruskog nogometnog saveza. Bazanov je inače vojno lice i veteran Sovjetsko-afganistanskog rata koji je raspadom Sovjetskog Saveza ostao aktivan u politici, ponajprije u Lukašenkovoj stranci, te na poziciji glavnog savjetnika za državnu sigurnost. Naravno, iz tog razloga Bazanov tek služi kao Lukašenkova produžena ruka u svijetu nogometa, sporta koji je u Bjelorusiji uz hokej i biatlon najpopularniji. Na pitanje zašto Bjelorusija praktički jedina u Europi i dalje normalno odigrava nogometne utakmice, i to pred publikom, Bazanov je u maniri pravog populista odgovorio protupitanjem.

“Zašto ne bismo započeli prvenstvo?”, reagirao je u intervjuu za lokalni sportski portal. “Jesmo li proglasili izvanredno stanje? Ne. Nemamo kritičnu situaciju i odlučili smo da prvenstvo kreće prema rasporedu.”

No, u njegovu se intervjuu potkrala i izjava koja malo pojašnjava širu i konkretniju sliku, skrivenu iza populističkih i rubno budalastih izjava. Bazanov je naknadno lamentirao kako su “sada svi preplašeni”, radi čega su “granice zatvorene”, prije nego što je poentirao: “Zbog toga će proizvodnja patiti i ući ćemo u razdoblje ekonomske krize.” i tu već stvari postaju nešto jasnije, jer u Bjelorusiji život generalno teče razmjerno uobičajenim tijekom, neovisno i o sportu. Restorani i kafići normalno rade, a nekih većih restrikcija još uvijek nema. Međutim, zbog velike ekonomske ovisnosti o Rusiji Bjelorusija već osjeća posljedice virusa na globalnu ekonomiju. Tečaj bjeloruskog rublja je već pao za 10 posto, a očekuje se da će i dalje strmoglavo padati.

Tu u priču ulazi sport, konkretno nogomet.

Gotovo je cjelokupni profesionalni sport u Bjelorusiji pod direktnom državnom kontrolom, uključujući i sve tri (polu)profesionalne nogometne lige, čiji klubovi direktno ovise o državnom financiranju. Jedan od rijetkih klubova koji budžet može pokrpati neovisno o državnom proračunu je ujedno i najpoznatiji, BATE Borisov, koji je između 2006. i 2018. nanizao 13 uzastopnih naslova prvaka i pritom postigao i određene uspjehe u europskim natjecanjima. Na račun tih prihoda izgradio je novi stadion, koji je nerijetko i rasprodan. U ostatku lige nekakve pojedinačne inicijative neovisnog poslovanja praktički su nepostojeće, stoga je razvidno da će udar na državnu ekonomiju značiti i udar na bjeloruski nogomet. A to znači i slabljenje jednog inače snažnog mehanizma koji Lukašenko i njegovi suradnici koriste za bildanje svog renomea.

Nogomet je droga, nešto što ljudi fanatično vole i zbog čega su spremni bespogovorno vjerovati onima koji osiguraju da njihovi omiljeni klubovi prosperiraju, na kakav god način. I baš kao što tu činjenicu rado koriste političari, koriste je i raznorazne korporacije: u nogometnom slučaju, TV kuće. One su, logično, ovakvim razvojem situacije došle pred bujicu pitanja koji se postavljaju sa svih strana. Sportski paketi u rukama privatnih TV kuća već dugi niz godina su ustaljeni prozor u svijet nogometa, a sadržaj je to koji se izdašno naplaćuje. Zbog njih se kroje rasporedi i pomiču svi tradicionalni termini utakmica najvećih rivala, sve kako bi ‘roba’ stigla i do naudaljenijih ovisnika. Bio je to kolač koji su svi dijelili i kojeg praktički nije moglo nestati. A onda je, preko noći, pao s tanjura na pod. Na gadljivi, zaraženi, ispljuvani pod.

Korisnici razumiju situaciju, ali ne mogu shvatiti da im se onda i dalje naplaćuje jednaki iznos za sportske pakete u kojima nove ponude nema ni u tragovima; nekim TV kućama, poput ESPN-a, promet je pao i za 40 posto, a s njim i prihodi. Dokumentarci i snimke su jedino što mogu ponuditi zauzvrat, ali jasno je da njih pojedinac može i selektivno pronaći u bespućima interneta, često i potpuno besplatno. Ljudi žele sport uživo; žele, baš kao i ja, čuti komentatora i živjeti u neizvjesnosti, makar ona bila projicirana u perifernom vidu kroz susret Smoleviča i Vitebska, ekipa za koje golema većina ljudi nikada nije ni čula.

Da parafraziramo onu staru uzrečicu: u slijepo nogometno doba, Bjelorusija je jednooka kraljica.

Naravno, teško možemo sa sigurnošću kazati kako su Lukašenko, Bazanov i ostatak družine znali da će se sve odviti na ovaj način, ali jedna druga uzrečica kaže da se isto tako samo “mačka slučajno okoti”. Kada su iz tamošnjeg Saveza potvrdili da nemaju namjere uvesti nikakve restrikcije na stadione, osim termalnih kamera koje bi eventualno locirale pojedince koji pokušavaju ući na tribinu s povišenom tjelesnom temperaturom, svijet se zgražao. Ali su TV kuće u njima vidjele one koji će im pomoći da održe iluziju normalnosti živom i da — iako za to ne postoje još nikakvi uvjeti — uvjere korisnike kako će se nogomet vrlo brzo vratiti u punom intenzitetu. Baš poput dilera kojem je dobavljač ‘pao’, pa sada uvjerava očajne ovisnike da je problem usputne prirode, dijeleći im usput šrot robu samo da od nečega prežive dok se oni ne snađu.

Tako je Bjelorusija postala oaza spasa, a prava na ligu koju je lani u prosjeku gledalo tek 2.471 ljudi redom su otkupljena za minimalno 10 zemalja, od Zapadne Europe do Indije. Taj novac se, naravno, ni u ludilu ne može mjeriti s onim koji se vrti oko prava za najbogatije lige na svijetu, ali za Bjelorusiju je to novootkrivena zlatna žila.

“Jasno je da se ova situacija nikad ranije nije dogodila u našem sportu”, izjavio je Aleksander Aleinik, glasnogovornik Bjeloruskog nogometnog saveza. “Ranije nam je bilo izrazito teško uopće prodati TV prava nekome”. A s izloženošću je stigao i publicitet, pa su tako ogromni porast interesa za doživjeli Dinamo iz Bresta te SFK Sluck. Prvi je, doduše, svojih 15 minuta slave imao i nešto ranije, kada je kratkotrajno angažirao Diega Maradonu kao klupskog direktora. Britanci su opsjednuti i Sluckom, ali iz potpuno banalnih razloga: ime kluba se na engleskom piše “Slutsk”, što je oduševilo one cijepljene od dobrog humora.

Međutim, unatoč novostečenoj slavi i novcu, Bjelorusija i ne uživa u činjenici da se zdravlje igrača i navijača očito riskira zbog profita.

Hokejaši su otvoreno negodovali što i oni moraju igrati kao da se ništa ne događa, a u ime zabrinutih nogometaša istupila je i apsolutna legenda bjeloruskog nogometa, Aljaksandr Hleb. On je sam uoči početka ove sezone odlučio s 38 godina zaključiti karijeru, a lako je moguće da je to uvjetovala i ova situacija.

“U Bjelorusiji kao da nikog nije briga”, izjavio je za engleske medije Hleb. “Puno mladih ljudi i studenata smatra da situacija nije tako ekstremna. Ja ostajem kod kuće s obitelji, ali ulice i restorani još su uvijek popunjeni”. Milevski je odlučio kako će nastaviti karijeru, naglasivši pritom kako mu je ova situacija “čudna”, ali da su igrači “plaćeni da igraju”.

Nisu samo igrači zabrinuti. U prva tri kola prvenstva zabilježen je velik pad broja posjetitelja u odnosu na ionako siromašne lanjske brojke, koje su sad za čak 60 posto manje u odnosu na isti period lani. Navijača je na tribinama sve manje, a određene navijačke skupine, poput onih u Soligorsku i Grodnu čak su upogonile i inicijative da se susreti bojkotiraju. U državi koja još uvijek pamti obračun između javnosti, oporbe i Lukašenkove vlasti tijekom prosvjeda 2011., čak se i ovaj potez, ma koliko on banalno djelovao na prvu ruku, čini rizičan. Ali istovremeno i nasušno potreban, jer predsjednik i njegovi namjesnici ne namjeravaju ublažiti retoriku i svesti je u makar razumne okvire, a kamoli da djeluje kako će se predomisliti i prekinuti natjecanja.

O tome u čijim će džepovima završiti profit od prodaje TV prava i koliko će klubovi imati od njega, može se samo nagađati.

Lukašenko i njegovi suradnici od Bjelorusije su napravili oazu, ali i eksperiment, ne brinući previše zbog toga što će time riskirati zdravlje ne samo igrača, nego i gledatelja — onih koji su sad pretvoreni u scenografiju za ‘narkomane’ dijem svijeta. A nisu o tome brinuli ni u TV kućama — važnije im je bilo da im roba, koju će njene mušterije konzumirati iz sigurnosti vlastitog doma, izgleda što autentičnije.