Godinu i pol dana poslije to je pitanje vječno nestrpljivim i nervoznim hajdukovcima preraslo u “oće li uopće itko doć”? Torcidaši su na gostovanju kod Varaždina prvi put otvoreno prozvali dvojac koji stoji iza sportske politike, Lukšu Jakobušića i Nikoličiusa, porukom kako im “ne tribaju patetika ni lažnja obećanja”, s dodatkom: “dosta priče, di su pojačanja?” Takva je pitanja je — doduše, puno suptilnije i odmjerenije — postavljao i novopečeni trener Ivan Leko, koji je na svakoj presici dao naslutiti da u pogledu jačanja momčadi ima prepreka i problema.

Hajdukovi su navijači stoga sinoć čekali ponoć i zatvaranje prijelaznog roka kao klinci Djeda Mraza, u nadi da će kroz dimnjak upasti neka velika kutija koja je tek zapela putem. Sjećanje je još svježe na otprilike ovaj period prošle zime i besane noći kad je u sitni sat objavljen prvi takt pjesme Vratit ću se opet Dalmacijo, tebi Alena Nižetića i video Nikole Kalinića kako na tribinama Arene u Veroni visoko podiže Hajdukov dres. Doduše, i ove je zime bio jedan takav; u smiraj prijelaznog roka Hajduk je riješio papirologiju i od Benfice otkupio Ferra, stopera koji je minulog ljeta bio odlučio kako mu Hajduk ipak nije dovoljno kompetitivna sredina za dokazivanje.

Od besplatnih večeri do prazne priče kratak je put, nigdje kraći nego u Splitu

Ne računajući preostala tri dolaska koja spadaju ili u domenu hitne zakrpe (Ivan Lučić), ili u low risk/high reward prinove (Agustin Anello i Yassine Benrahou), Ferro je na kraju dana ispao utješna nagrada za navijački puk, ali i za Leku. I upravo je on kao najveće pojačanje ove zime ujedno i konkretni simptom osobito problematičnog pristupa koji održavaju Jakobušić i Nikoličius.

Nema spora o tome da je Ferro za HNL kvalitetan igrač. Nije ni sjena onog talenta koji se u Benfici probijao uz Rúbena Diasa, ali njegove su najveće kvalitete, a to su pregled igre i sposobnost izgradnje napada iz zadnje linije, na visokoj razini unutar domaćeg konteksta. Brzo se profilirao kao aktivni sudionik u izgradnji napada i Ferro će sigurno, pogotovo s obzirom na izostanak Josipa Eleza, na sebe preuzeti taj dio odgovornosti u kojem i jest najjači, ali pitanje je koliko ga to gura iznad ostalih.

No, postoji i razlog zbog kojeg se za Portugalcem nije prolilo previše suza kad je odlučio da mu je nizozemska Eredivisie ipak bolja i ambicioznija platforma. Njegova posljednja utakmica u Hajduku bila je finale Kupa protiv Rijeke; u njoj je pokazao i svoje prednosti, ali i mane, i to na najvidljiviji mogući način.

Prvo je šokirao Poljud kada je u 13. minuti ušao u duel s Josipom Drmićem na centru, samo da bi ga ovaj otresao kao lutku, nakon čega ga je ostavio daleko iza sebe i onda rutinski zabio za Rijekinu prednost. Ferro se iskupio već 10-ak minuta kasnije kad je bio najviši u skoku pred Nediljkom Labrovićem, da bi onda zabio za 1:1. A kad se stvari ne odviju po planu, kao što se nisu odvile po pitanju Ferrova ostanka u Splitu, onda se pamte samo tmurni dani. U prijevodu, njegov je gol zasjenila ta pogreška u postavljanju i slab ulazak u duel s Drmićem, odnosno manjak brzine kojom bi ispravio svoju pogrešku.

Postoji i bitna razlika između Hajduka prošlog ljeta i ovoga kakav je ove zime. Ferro je doveden Valdasu Dambrauskasu kao stoper čije kvalitete odgovaraju njegovoj ideji pozicijske igre i tu je na kraju ostavio polovičan dojam. Čime dolazimo i do još jednog Hajdukova problema, a taj je da s promjenom trenera dolaze i promjene u stilu igre.

Dambrauskas i Leko imaju dosta sličnosti u načinu na koji vide nogomet i grade igru, ali kod Leke je ipak naglasak na vraćanju posjeda i agresivnom pritiskanju uz viši tempo. Lekine su postavke takve da je za očekivati kako će se Ferro češće naći u situacijama nalik onoj kod tog Drmićeva gola. Za primjer treba vidjeti ‘duel’ Tonija Borevkovića na centru s Antom Ercegom u Puli, u kojem je splitski stoper djelovao podjednako tragikomično. A teško da je Ferro u Vitesseu u tom pogledu napredovao.

Sličnosti između Dambrauskasova i Lekina Hajduka postoje, i to veće nego što se na prvu čini, ali je u konačnici Valdasov sustav Portugalcu više odgovarao. I to nas dovodi do pitanja za Nikoličiusa: kako je moguće da se isti igrač nudi kao pojačanje u dva različita pristupa? Znači li to da sve one mantre o dugoročnom planiranju i kontinuitetu nemaju nikakvo uporište u realnosti, već se uzima ono što se nudi?

Uzmimo za primjer Marca Fossatija. On je doveden kao jedno od prvih pojačanja pod Nikoličiusom, i to kao želja Paola Tramezzanija u njegovoj verziji reaktivnog i pragmatičnog Hajduka koji je gušio protivnika i onda tražio brzi izlaz preko Livaje i Stipe Biuka, koji je tada s razlogom imao svoju uvjerljivo najbolju polusezonu u Hajduku. Međutim, na ljeto je Tramezzani odradio tu svoju ‘gažu’, ali se Fossati, koji je u njegovu sustavu uspješno povezivao linije i diktirao tempo, forsirao kao idealno rješenje i za sasvim drugačiji sustav koji je uveo Jens Gustafsson.

Njegov se otkup se svejedno predstavljao kao prioritet zbog potrebe za “kontinuitetom” i održavanjem kostura ekipe, iako je bilo jasno da će se dogoditi ovo što se i dogodilo: Hajduk je mijenjao trenere, dizao prohtjeve za igrača tog profila i on danas i dalje može, kao u Varaždinu, zabljesnuti s pokojim atraktivnim proigravanjem, ali većinom ga ubrzani stil igre ostavlja kratkog na lopti i oko nje.

Tako sada plan i program pod pritiskom zaobilaze i Jakobušića i Nikoličiusa.

Ako je i teta na trafici kod Općine još u listopadu znala da je Leko prvi i idealni pick za Hajdukova trenera, pogotovo nakon što je prvog dana prosinca objavljeno da je u Kini ostao bez ugovora, onda je i ovaj dvojac čim je sjeo za stol znao ono što je Leko i javno iskomunicirao po dolasku. Čovjek ima svoj stil igre, ne misli ga previše adaptirati i njegovo je pravo bilo da to predstavi kao situaciju ‘uzmi ili ostavi’. Nikoličius i ponajviše Jakobušić, koji zna da mu je Leko idealni trener ne samo za smirivanje rulje, onaj koji je po svačijem guštu, znali su što to donosi. Hajduk se riješio igračkog balasta, što je bilo prijeko potrebno, ali pritom nije odradio onaj krucijalni dio, a to je barem temeljna priprema kadra za novog trenera i drugačiji stil.

Jasno, oni će pričati sve i svašta da bi zamaglili oči javnosti; spominjat će kontinuitet, viziju, planiranje. A onda će vraćati stopera koji je imao groznu polusezonu samo kako bi ostavili dojam da se ipak nešto događa.

Potreba za ‘šesticom’, koja je bila prioritet i prije Leke, posebna je priča. Kroz nju možemo vidjeti i još jedan problem te kratkoročne politike, a to je da se i čuvena stavka iz klupske ‘strategije’ koju su predstavili, ona o inkluziji mladih igrača, također odvija potpuno stihijski.

Pa je tako prvo Lukas Grgić, kao prinudna zakrpa u toj ulozi osigurača, u Varaždinu otpao na zagrijavanju. U paničnoj situaciji se u prvu ekipu gurnuo kapetan juniora Marko Capan, kojeg je Leko na pripremama ubacivao na sve pozicije osim te koja mu je prirodna. I ne samo to, već Capan još nema potpisan profesionalan ugovor s Hajdukom, što onda direktno ide protiv Jakobušićeve mantre o slanju na tribine svih koji ne definiraju svoj status do početka (polu)sezone.

Ali nema veze, ispalo je uredno u Varaždinu i PR služba ima solidan materijal za forsiranje priče o dici na društvenim mrežama. Baš kao što se zaboravlja da je Anthony Kalik prošlog ljeta otkupljen kao last minute opcija za krpanje pozicije s koje ga je zasluženo istisnuo Rokas Pukštaš, ali tek nakon što se ovaj ozlijedio.

A kad dernek utihne i kad nema ‘bombi’ s povratnicima, onda se priča naglo okrene na onu staru mantru o ‘dogodine’.

Jakobušić je još u listopadu, dok je masa bila opijena, pravdao Dambrauskasovu smjenu kao onu koja je “najbolja za klub” pod štitom velikih ambicija: “Pripremali smo se za to, pripreme u Austriji da budemo u početku dobri”, govorio je. “Dakako, u takvoj utakmici mi po novcima i statusu nismo favoriti. No, zadržali smo istu momčad i morali smo imati istu energiju i Superkup nismo osvojili. I sada mi je krivo što smo Dambrauskasa sada smijenili jer smo to trebali napraviti nakon Superkupa.”

Sada su gosti lagano počeli negodovati na atmosferu oko ambiciozno pripremljenog tuluma, a Jakobušić i Nikoličius kao domaćini bezglavo jurišaju u hodu spašavati stvar, pa skaču od glazbe do frižidera sve do reda za WC kako bi barem malo primirili rulju. Okretanje priče na ‘dogodine’, i to nakon što si sve karte bacio na trenersko rješenje koje si čak imao na vrijeme dogovoreno, samo je vraćanje na one postavke koje su Jakobušić i Nikoličius s gnušanjem odbacivali kao neambiciozne.

Od besplatnih večeri do prazne priče kratak je put, nigdje kraći nego u Splitu, a obećanje da će dernek na ljeto biti ambiciozniji više ne drži vodu.