Je li vam nedostajao domaći klupski nogomet tijekom ova dva mjeseca? Nisam ni mislio.
Doduše, ne treba pretjerivati; nogomet u Prvoj HNL objektivno zaista jest dobrim dijelom vremena očajan poluproizvod lišen kompetitivnosti, samim tim i napetosti. Ali istovremeno kada vam se baš učini da se isplati popratiti događanja s naših ledina – a zapravo niste ludi, jer pozitivne strane postoje – pojavi se uvijek ista skupina ljudi koja svaki put iznova svoj teatar apsurda proširi za još bar koju stotinu sjedećih mjesta.
Otprilike onoliko koliko prosječno uživo i gleda nogomet na nekim našim stadionima.
Ususret vikendu u Sisku je, u organizaciji Hrvatskog nogometnog saveza, održana izvjesna četvrta po redu Konferencija o sigurnosti i zaštiti na nogometnim utakmicama, na kojoj su predstavnici krovne nogometne organizacije zajedno s gostima iz pravosudnog sustava i policije lamentirali o problematici huliganizma na hrvatskim stadionima.
Nabrajalo se tu svašta – dakako, pod egidom huliganizma kao ozbiljne pošasti ionako fragmentiranog okruženja hrvatskog nogometa; iskoristio se taj panel za tradicionalno skretanje s ionako dubiozne teme kako bi se usput obračunalo i s neistomišljenicima izvan huliganskih redova, ali glavna misao ostaje kako je i dalje najveći problem domaćeg nogometa – huliganizam.
Kada ste odnarođeni, preostaje vam da, umjesto odgajanja novih generacija navijača, rađate tek nove bolesne ideje kako ih ugušiti
Po očekivano poprilično šturim podacima dostavljenim javnosti prisutni su isticali nekoliko točaka koje su ocijenili gorućim pitanjima oko eto, goruće teme. Pa su tako primijetili „prodor kriminalnih čimbenika u navijačke skupine“, kao i „porast slučajeva u kojima su istaknutiji ili deklarirani pripadnici navijačkih skupina počinitelji klasičnih kaznenih djela.“ Osim što je nerazumljivo što podrazumijeva termin „klasična“ kaznena djela, postavlja se i pitanje koji su to parametri potvrdili njihove brojke, pošto su u onome što ćemo – u nedostatku preciznije riječi – morati nazvati ‘istraživanjem’ jedino egzaktno prezentirali iznose kazni koje su klubovi platili u dosadašnjem tijeku sezone.
Damir Vrbanović, optuženik za očito definirana kaznena djela iz domene teškog gospodarskog kriminala – pritom još uvijek u službi HNS-ova izvršnog direktora – u novom je spletu životne ironije pričao okupljenima o nužnim „polugama vlasti“, s ciljem da „naslovnice pripadaju igračima, a ne huliganima“. Vrbanović, kojemu se sudi za sudjelovanje u malverzacijama prema čijim iznosima visina sveukupne kazne koje su klubovi platili zbog delikata svojih navijača izgleda zanemarivo, te je teze iznosio pred visokim predstavnicima policije, odnosno zakonodavne vlasti.
Grafika: Hajdučki proizvodi
Zapravo je od svega jasno bila definirana jednu jedinu stavku – ona da Hajduk plaća najviše kazni. Što je točno i otprije dobro poznato, ali ako uzmemo u obzir da je prosjek posjećenosti stadiona 1. HNL manji od 3.000 po utakmici, a Hajduk u njemu sudjeluje sa svojih gotovo 11.000 u prosjeku, onda je nekakvim logičkim slijedom očekivano da će najviše delikata upravo biti ondje gdje je i daleko najviše publike.
S druge strane, iznenadna organizacija ovog događaja nosila je istančani osjećaj da, po običaju, nije pokrenuta isključivo u svrhu definiranja metoda prevencije navijačkog nasilja. Jasno je da je ono uvelike ograničeno i činjenicom da navijača na većini stadionima ima vrlo malo, a da su se ozbiljni incidenti na tribinama, u kojima je netko bio teško ozlijeđen ili je počinjena dramatična materijalna šteta, u aktualnom desetljeću mogli izbrojati na prste jedne ruke. HNS-ova vrhuška obično ne organizira ovakve stvari ako ne postoji neka direktna agenda u pozadini.
Zaključak se nametnuo jednostavnim povezivanjem stvari.
Krešimir Antolić, Dinamov povjerenik za sigurnost, u svojoj je prezentaciji provukao još jedan podatak o navodnom porastu maloljetnika koji su članovi organiziranih navijačkih skupina. Metodologiju tog istraživanja također je teško definirati, ali i taj zaključak ne predstavlja nešto neočekivano: u društvu s navijačkom subkulturom kao integralnim dijelom nogometnog folklora prijelaz na navijačku tribinu dio je svojevrsnog ‘odrastanja’ uz nogomet. Štoviše, čak se i Dinamov famozni Savjetnik hvalio svojim mladenačkim navijačkim stažem na tribini, bio on uistinu validan ili ne.
Dakako da se u tezi Dinamova povjerenika za sigurnost, poznatog po fijasku s ‘crnim listama’ i nategnutim pravnim manevrima kojima je ograničavao djelovanje navijačke opozicije na tribinama Maksimira, krije novi eksperiment. Uoči ove konferencije klub je – onako, pomalo ‘ispod radara’ – uveo novu organizacijsku regulativu svojih domaćih utakmica.
U rubrici ‘vijesti’ na GNK-ovoj službenoj stranici su 12. siječnja objavljene izmjene koje se tiču klupskog pravilnika o uvjetima prodaje, kupnje i dodjele ulaznica za domaće utakmice. Unutar istog, novog izdanja, najviše strši Članak 2., u kojem je dodana stavka koja kaže: „Na navijačkoj tribini osobe mlađe od 18, a starije od 14 godina, moraju imati potpisanu i klubu dostavljenu suglasnost roditelja, staratelja ili pravnog zastupnika“.
Svaki iole redovniji posjetitelj nogometnih utakmica ima svoju priču o ‘navijačkoj genezi’ i svoje sjećanje o prvom odlasku na stadion, koje je više ili manje redovito popratila dječja fascinacija energijom i šarolikošću navijačke tribine. Stasanjem i porastom samosvijesti ta se fascinacija kanalizira u osjećaj pripadnosti skupini, pogotovo jer se kroz nju kanalizira u tim godinama i toliko željeni bunt. Vjerojatno će mnogi koji čitaju ovaj tekst znati kakav je to osjećaj – a, sudeći po pričama koje populistički provlače kroz javne nastupe – trebale bi ga poznavati barem dvije trećine onih koji sada izmišljaju manevre da tu istu energiju navijačkih tribina uguše.
Represivni udarac na tinejdžersku navijačku populaciju možda je dosad i najbesramniji čin ovog otvorenog rata protiv navijačke opozicije, vođen pod krinkom ‘borbe protiv huliganizma’. Metoda kojom subverzivno pokušavaju odvratiti zakonske skrbnike od davanja suglasnosti da im djeca idu u nekakva ‘legla kriminala’ zapravo prerasta u tužni udar na tradiciju navijačkog pokreta. Uostalom, eventualne priče o ovom potezu kao o preventivi ‘krivom srastanju’ novih generacija padaju u vodu ako uzmemo u obzir da se Savjetnik, tada još kao mladi službenik, mlatio po Auxerreu, a da je ovaj isti izvršni direktor HNS-a prije desetak godina s mikrofonom huškao upravo takvu djecu na navijačkoj tribini izvikivanjem povika nad kojima se sada tobože sablažnjava.
Represivni aparat poprilično koncizno i efikasno djeluje kada je u pitanju devijantnost na tribinama, što osobno i podržavam ako imamo ambicije pričati o bilo kakvoj vladavini prava. Nikakvom romantiziranju nasilja nema mjesta, ali argumentirani dijalog bez komponente ‘mi protiv njih’ preduvjet je za ozbiljno pristupanje problemu.
Onom koji postoji, ali nije ni približno najveći u raspadajućem okruženju hrvatskog nogometa.
I dok na najposjećenijem stadionu u Hrvatskoj više djece dolazi na jedan sektor nego što ponekad bude posjetitelja na svim drugim stadionima zajedno, i to unatoč najvećem iznosu koji je klub izdvojio za kazne, možemo pričati ponajprije o tome da je pokušaj bilo kakvog gušenja navijačke tradicije još jedan izuzetno gadljiv udarac ispod pojasa jednom od rijetkih epicentara kritike.
Ali onima kojima je slika praznog stadiona idilična kulisa ionako nije bitno stoji li itko iza šala s obilježjima njihove momčadi. Kada ste odnarođeni, preostaje vam da, umjesto odgajanja novih generacija navijača, rađate tek nove bolesne ideje kako ih ugušiti.
